Zaslužuje li radnik svoju plaću?
POGLEDAJTE ih! Čini se kao da jedva preživljavaju, često u jadnim stambenim uvjetima, mnogo puta imajući samo najnužnije za život, iako mnogi od njih žive i podižu obitelj u bogatoj zemlji. Oni su migrantski radnici — samo u Sjedinjenim Državama ima ih pet milijuna — koji beru voće i povrće za neke od najvećih nacionalnih korporacija.
Zapazite njihova bolna tijela puna ožiljaka kako se pate na žezi. Promotrite ih kako pokušavaju ispraviti svoja leđa nakon dugih sati provedenih u zgrbljenom položaju, u kom su brali povrće koje će ukrasiti police i spremišta udaljenih prodavaonica i supermarketa. Od jutra do mraka, šest ili sedam dana u tjednu oni će biti tu. Zapazite djecu koja rade uz svoje roditelje, a često i uz svoje ostarjele djedove i bake. Mnoga djeca u ranoj dobi napuste školu zato što se njihovi roditelji redovito, iz sezone u sezonu, sele tamo gdje usjevi dozrijevaju za žetvu. A sve to samo zato da bi skrpali za puku egzistenciju.
Da li vam, dok promatrate te radnike kako se muče u polju, smeta ova neprestana buka nisko letećih aviona? Da li vas peku oči zbog štetnih pesticida koji izlaze iz avionskog raspršivača te da li vas od njih svrbi i peče koža? Plašite li se kratkoročne i dugoročne štete koju to može prouzročiti? Radnici se plaše. Prah je neprestano na njihovoj odjeći, u njihovim nosnicama, u njihovim plućima. Oni gledaju kako te opasne kemikalije štetno djeluju na njihovu djecu i ostarjele roditelje. Vide kako članovi obitelji i drugi radnici u ranoj dobi bivaju onesposobljeni uslijed trovanja pesticidima.
Jedna djevojčica, sada u svojim ranim tinejdžerskim godinama, rođena je s iščašenjem kuka, bez mišića na desnoj strani prsnog koša, i s jednom stranom lica paraliziranom. Njen otac vjeruje da je njezin deformitet uzrokovan pesticidima koji su raspršivani po poljima jagoda za vrijeme majčine trudnoće. Izvještava se da samo izloženost pesticidima utječe na 300 000 radnika godišnje te da migrantski radnici imaju stopu invaliditeta pet puta veću od radnika zaposlenih u bilo kojoj drugoj industriji.
Ako vaši osjećaji nisu dirnuti samim pogledom na njih kako se muče na poljima ili kad vidite njihove bijedne životne uvjete, poslušajte onda njihove riječi. “Ovaj te posao izmori do smrti”, uzdiše jedna majka sedmero djece nakon dugog napornog dana u polju. “Vjerojatno ću se samo oprati i leći u krevet. Jutros sam se probudila iza 4 pa nisam stigla pripremiti ručak tako da nisam ništa jela. Sad sam previše iscrpljena da bih pripremila obrok.” Njene su ruke pune žuljeva. Vilica ili žlica učinile bi jedenje bolnim.
“[Naša djeca] nam ponekad pomažu preko vikenda”, kaže druga majka, “i znaju što to znači raditi u poljima. Ona ne žele živjeti od toga. (...) Još uvijek u svojim rukama imam komadiće trijeske od berbe naranči prošle zime.” Njen suprug kaže: “Radimo šest dana u tjednu od jutra do mraka. (...) A vjerojatno ćemo raditi ovaj posao cijelog svog života. A što drugo da radimo?” Par zajedno zaradi mršavih 10 000 američkih dolara godišnje — što je po američkim standardima granica siromaštva.
Radnici se boje žaliti, iz straha da će izgubiti posao. “Samo se ti žali”, kaže jedan, “neće te zvati ponovo.” Mnogi od ovih migrantskih radnika supruzi su i očevi koji su morali ostaviti svoje obitelji kako bi mogli slijediti usjeve, budući da su mjesta stanovanja, često barake napravljene od blokova od troske u kojima bude smješteno i do 300 radnika, previše prljave i tijesne za druge članove njihove obitelji. “Bilo bi lijepo da mogu cijelu godinu živjeti sa [svojom obitelji]”, rekao je jedan otac, “ali ovo moram raditi.” “Mi smo već na dnu”, rekao je drugi. “Nemamo kuda nego gore.” Da bi stvar bila još gora, mnogi od njih na dnu su i što se tiče raspona plaća. Nekima se 10 000 dolara godišnje za cijelu obitelj koja radi čini ogromnom svotom, plaćom kojoj se ne mogu nadati. “Uzgajivači mogu isplaćivati plaće jednake onima u trećem svijetu i jednostavno izbaciti svakog radnika koji ne radi točno ono što mu se kaže”, pisalo je u časopisu People Weekly. “Radnik zaslužuje svoju plaću”, rekao je Isus (Luka 10:7, St). Migrantski se radnici moraju pitati kada će se ovo načelo primijeniti i u njihovom životu.
Oni koji poučavaju našu djecu
Promotrimo sada one koje je njihovo zanimanje učinilo odgovornima za poučavanje djece i odraslih čitanju, pisanju, pravopisu, aritmetici, osnovnim znanostima, ponašanju na radnom mjestu — komponentama osnovnog obrazovanja. U institucijama višeg obrazovanja, obrazovni radnici poučavaju pravo, medicinu, kemiju, strojarstvo te višu tehnologiju, područja koja u ovom kompjuterskom i svemirskom dobu pružaju unosnije poslove. Ne bi li ovi obrazovni radnici, zbog izuzetne važnosti obrazovnih područja, trebali visoko kotirati kao oni koji zaslužuju svoju plaću prikladnu neprocjenjivoj službi koju vrše? Kad ih se usporedi s ljudima čije se plaće čine pretjerano velikima u odnosu na posao koji obavljaju, izgleda da je društvo pridalo malu vrijednost zvanju učitelja.
U drugoj polovici ovog 20. stoljeća poučavanje je u nekim mjestima postalo visoko rizično zanimanje, ne samo u srednjim školama već i u osnovnim. U nekim se predjelima nastavnike upućuje da sa sobom u učionice ili na igrališta nose štapove kako bi se obranili od neukrotive djece. Školarci svih uzrasta sa sobom nose pištolje i noževe, bilo na sebi osobno ili u kutijama za užinu.
Učitelji, kako muškarci tako i žene, pretrpjeli su tjelesne ozljede koje su im zadali učenici. U američkim srednjim školama u proteklih je nekoliko godina preko 47 000 nastavnika i 2,5 milijuna učenika postalo žrtvama kriminala. “Problem je prisutan svugdje”, izvještava časopis za nastavnike NEA Today, “ali gore je u gradskim sredinama, u kojima se učitelj svake godine suoči s vjerojatnošću od 1 naprema 50 da će biti napadnut u školi.” Naveliko raširena upotreba droga i alkohola u školama povećava frustraciju nastavnika.
Kao dodatni teret, u nekim se područjima od nastavnika očekuje da se tokom svoje karijere nastave stručno usavršavati, da koriste svoj godišnji odmor za pohađanje naprednih kurseva ili da prisustvuju sastancima ili stručnim seminarima za učitelje. Pa ipak, bi li vas iznenadilo kad biste saznali da u nekim većim gradovima u Sjedinjenim Državama osobni dohoci školskih podvornika — onih koji su odgovorni za čišćenje i održavanje škole — mogu premašiti učiteljske plaće za 20 000 dolara?
Osobni dohoci učitelja variraju od zemlje do zemlje, od države do države te od pokrajine do pokrajine. U nekim je zemljama prosječni osobni dohodak obrazovnih radnika najniži nacionalni osobni dohodak. Čak i u bogatijim zemljama, izvještaji pokazuju da su, s obzirom na teret odgovornosti koji nose na leđima, plaće obrazovnih radnika neadekvatne.
Kao što se izvještava u The New York Timesu, jedan kritičar ljestvice prosječnih osobnih dohodaka učitelja i obrazovnih radnika rekao je: “Zvanja koja zahtijevaju predanost, kao što je učiteljsko, u Sjedinjenim su Državama (...) uvijek bila veoma loše plaćena ili nagrađena. Javnost uvijek misli: ‘Pa, to je ono što njih zanima, to je ono što žele raditi i što im donosi sreću.’ Mislim da to baš i nije fer, i mislim da i nije jako pametno.” Razmotrite, naprimjer, ovaj izvještaj objavljen u The New York Timesu: “Plaće nastavnog i administrativnog osoblja srednjih škola i fakulteta u školskoj godini 1991/92. imale su najmanju stopu rasta u posljednjih 20 godina”, u prosjeku 3,5 posto. “Kad se povećanje od 3,5 posto srazmjeri s inflacijom”, primijetio je jedan istraživač, “plaće su porasle za beznačajnih 0,4 posto.” Raste zabrinutost da bi zbog niskih osobnih dohodaka isplaćenih odgovornim obrazovnim radnicima mnogi mogli biti prisiljeni napustiti učiteljsko zvanje radi bolje plaćenih poslova.
A tu je i sport
Kontrastan primjer plaća izvan svake kontrole jest svijet sporta. Kako migrantski radnici koji žive na granici siromaštva te neadekvatno plaćeni obrazovni radnici gledaju na pretjerane prihode sportskih ličnosti?
Da li bi prosječni policajac koji patrolira svojim rajonom i vatrogasac koji živi po alarmu — ljudi koji svakog dana na poslu riskiraju svoj život — sa smješkom odobrili nevjerojatne plaće koje profesionalni sportaši primaju zbog toga što ih se smatra zvijezdama? U Sjedinjenim je Državama u prošlom desetljeću na dužnosti ubijeno preko 700 policijskih službenika. Smrtne nezgode vatrogasaca također su brojne. Međutim, opće je poznato da su ti dobro obučeni profesionalci izrazito slabo plaćeni. Neće li se oni zapitati kako to društvo vrednuje njihov posao i život?
Uzmimo naprimjer bejzbol — igru koja najviše privlači pažnju ljubitelja sporta u Sjedinjenim Državama, Kanadi i Japanu. Preko 200 igrača glavne lige u Sjedinjenim Državama godišnje zaradi više od po milijun dolara. Na kraju sezone bejzbola 1992, 100 igrača potpisalo je ugovore koji im garantiraju zaradu od 516 milijuna američkih dolara. Od ovih, 23 ih je potpisalo ugovore vrijedne preko 3 milijuna dolara godišnje. Ove vrtoglave cifre manje poznatih igrača ostaju u sjeni ugovora onih koji su u središtu pažnje javnosti, koji su potpisali ugovore od preko 43 milijuna dolara za šest godina igre, te 36 milijuna dolara za pet godina. Plaće svake godine neprestano skaču te se postavljaju novi rekordi za najviše plaćene igrače u povijesti bejzbola. Američki nogomet također je doživio vrtoglavo povećanje igračkih plaća do prosječnih 500 000 američkih dolara.
Te plaće navode na pitanje: Može li prosječni čitalac zamisliti da svaki tjedan podigne ček na 62 500 američkih dolara? “Pa ipak, to je upravo ono što svi ti milijunski braniči iz Nacionalne nogometne lige učine svakog tjedna tokom šesnaestotjedne sezone”, izvijestio je The New York Times. “Ili što je s igračem bejzbola vrijednim dva milijuna dolara koji svaka dva tjedna dobije ček na 75 000 američkih dolara? Kad plati poreze, ostane mu 50 000 dolara da se provuče do 15. u mjesecu.” U to nije uključen novac isplaćen sportskim zvijezdama za reklamiranje proizvoda, potpisane lopte za bejzbol, autograme za obožavatelje te honorare za pojavljivanje pred publikom, što sve zajedno može donijeti milijune. I opet, što može slabo plaćeni učitelj misliti kad on ili ona zaradi manje u godinu dana nego što sportaš zaradi u jednoj jedinoj utakmici?
Zbog moći televizije, profesionalci u golfu, tenisu, košarci i hokeju također su stekli velike količine novca. Zvijezde u svojim područjima mogu svoje prihode računati u milijunima. Jedan vodeći igrač hokeja potpisao je ugovor od 42 milijuna američkih dolara za šest godina. Drugi hokejaš dobije za pet godina 22 milijuna američkih dolara, u prosjeku 4,4 milijuna po sezoni, čak i ako niti jednom, zbog povrede ili bolesti, ne obuje klizaljke za svoj tim.
U jednom teniskom meču između dvoje vrhunskih profesionalaca, jednog muškarca i jedne žene — najavljenom kao “Bitka spolova” — to su dvoje imali žestoki okršaj na terenu za cjelokupni nagradni fond od 500 000 američkih dolara koji pobjednik dobiva. Iako je muškarac dobio nagradu, izvještava se da su oboje dobili “poprilične honorare za pojavljivanje, koji nisu bili objavljeni, no procjenjuje se da su iznosili između 200 000 i 500 000 američkih dolara po svakome”.
U zemljama kao što su Britanija, Italija, Japan i Španjolska, da navedemo samo neke, plaće profesionalnih sportaša izuzetno su narasle — do nečuvenih svota izraženih u milijunima dolara. Sve to potaklo je jednog profesionalnog tenisača da plaće ‘90-ih označi kao “bestidne”.
Ne želimo, međutim, time reći da profesionalni sportaši snose bilo kakvu krivicu za ove velike plaće. Vlasnici timova su ti koji nude velike svote talentiranim igračima. Igrači samo uzmu ono što im se nudi. Igračima se može pripisati zasluga za to što dovode navijače koji podupiru timove. Sezone bejzbola i nogometa 1992, naprimjer, vidjele su rekordnu posjećenost na mnogim stadionima. Ovo i televizijska prava donijeli su više prihoda vlasnicima. Stoga neki razmišljaju kako igrači samo primaju dio koji im pravedno pripada.
Pretjerane plaće isplaćene za bacanje loptice preko mreže, u majušnu rupicu, ili izvan bejzbolskog igrališta, nasuprot sirotinjskim primanjima migrantskih radnika koji provedu duge sate mučeći se na vrelom suncu da bi požnjeli našu hranu, tužan su pokazatelj kakav je osjećaj za vrijednosti u bogatom društvu.
Razmotrimo jedan suprotan primjer, profil jednog drugog dobro poznatog profesionalca. Raspolažući s manje od 2 milijuna dolara za istraživanje cjepiva za sprečavanje dječje paralize, američki znanstvenik Jonas Salk i njegovi suradnici proveli su duge i naporne sate u laboratoriju formulirajući cjepivo za cjepivom, testirajući i provjeravajući. Godine 1953, Salk je najavio razvoj probnog cjepiva. Među prvima koji su trebali primiti probno cjepivo bili su Salk, njegova žena i njihova tri sina. Pokazalo se da je cjepivo sigurno i djelotvorno. Danas je dječja paraliza doslovno iskorijenjena.
Salk je primio mnoge počasti za svoj izvanredan doprinos u sprečavanju ove bolesti koja ubija i osakaćuje. Međutim, odbio je primiti bilo kakvu novčanu nagradu. Vratio se u laboratorij kako bi poboljšao cjepivo. Očigledno njegova stvarna nagrada nije bila novac, već zadovoljstvo da vidi djecu i roditelje oslobođene straha od ove ozbiljne opasnosti.
Konačno, razmotrite mogućnost da se bude poučen o izgledu vječnog života na rajskoj Zemlji, na kojoj će bolest i tuga biti zauvijek uklonjene. Zamislite poprilične plaće koje bi učitelji takve dobre vijesti mogli logično zgrnuti. Pa ipak, postoje takvi obrazovni radnici, i poučavaju besplatno! Za njih nema novčane nagrade! Kad je Isus rekao da ‘radnik zaslužuje svoju plaću’, on nije govorio o plaćama tih učitelja ove dobre vijesti (Luka 10:7, St). Rekao je da će oni primiti ono što im je neophodno potrebno. Takvima je također rekao: “Za badava ste dobili, za badava i dajite” (Matej 10:8). Što će biti njihova nagrada? Pa upravo to što je Isus, najveći čovjek koji je ikad živio, obećao — vječni život na očišćenoj, rajskoj Zemlji. Isplate računate u milijunima milijuna ne mogu se s time srazmjeriti!
[Okvir na stranici 9]
Novac, slava ili droge — što od toga?
Primamljivost slave i milijuna dolara koji se mogu zaraditi u profesionalnom sportu ponukala je mlade da pribjegnu upotrebi anaboličkih steroida kako bi u abnormalno kratkom vremenu izgradili glomazna tjelesa i ispupčene mišiće. Dr. William N. Taylor, član američkog Olimpijskog programa za kontrolu droga, upozorio je da je upotreba ovih droga dostigla “epidemijske razmjere”. Procjenjuje se da samo u Sjedinjenim Državama preko 250 000 adolescenata koristi steroide.
“Pritisak u koledžima da se koristi steroide je nevjerojatan”, rekao je jedan profesionalni nogometaš. “Sportaši ne razmišljaju 20 godina unaprijed, s kakvim bi se problemima tada mogli suočiti ako koriste steroide. Ne razmišljaju 20 dana unaprijed, naročito u dobi kad su još u koledžu. Razmišljanje jednog sportaša, naročito u mladim godinama, jest: Učinit ću sve što treba kako bih to postigao.”
“Ako želim biti igrač”, rekao je jedan ambiciozni profesionalni nogometaš, “moram ih koristiti. (...) U teretani postoji velika konkurencija. Želiš svake godine biti veći i jači te vidiš kako drugi dečki postižu te ciljeve, a i ti želiš ostvariti ciljeve. Takav te način razmišljanja potpuno obuzme.” Međutim, usprkos takvom osjećaju, taj je sportaš i bez pomoći steroida postao ono što je naumio — profesionalni nogometaš. On vjeruje da su steroidi “opasniji za igru od uličnih droga”.
Tone papira ispisane su ne samo od strane liječnika već i od strane onih koji su pretrpjeli strašne učinke steroida i drugih droga za jačanje tijela. Najozbiljnije reakcije rezultirale su smrću.
[Slika na stranici 7]
Migrantski radnici za vrijeme berbe češnjaka u Gilaryu u Californiji
[Zahvala]
Camerique/H. Armstrong Roberts
[Slika na stranici 8]
Ne bi li učitelji trebali visoko kotirati kao oni koji zaslužuju svoju plaću?
[Slika na stranici 10]
Preko 200 igrača glavne lige bejzbola u Sjedinjenim Državama godišnje zaradi više od po milijun dolara
[Zahvala]
Focus On Sports