Fenomeni reinkarnacije objašnjeni

JEDNA od primjedbi na teoriju reinkarnacije jest to što se ogromna većina ljudi na Zemlji uopće ne sjeća da je već prije živjela. Nadalje, oni niti ne pomišljaju na to da su možda živjeli ranije živote.

Istina je da ponekad imamo čudan osjećaj da neku osobu, koju po prvi put srećemo, već poznajemo. Neka kuća, grad ili slikoviti predio mogu nam se činiti poznatima, iako znamo da se po prvi puta nalazimo na tom mjestu. Međutim, te se stvari mogu objasniti bez potrebe da se pribjegava teoriji reinkarnacije.

Naprimjer, određena mjesta u međusobno jako udaljenim područjima mogu biti prilično slična, tako da kad posjetimo jedno novo mjesto možda imamo osjećaj kao da smo već bili na njemu, iako nismo. Mnoge kuće, uredi, trgovine, gradovi te slikoviti predjeli u nekim dijelovima svijeta slični su svojim pandanima na drugim mjestima. To što se čine sličnima onome što smo već ranije vidjeli nije dokaz da smo u prijašnjem životu bili na tim mjestima. Ona samo nalikuju mjestima koja su nam poznata.

Isto je i s ljudima. Neki su po izgledu prilično slični drugima, a postoje čak i takozvani dvojnici. Osoba može imati pokrete ili govor koji nas podsjećaju na nekoga tko je još uvijek živ ili čak na nekoga tko je umro. No, te smo ljude poznavali u ovom, sadašnjem životu, a ne u nekom prijašnjem postojanju. Sličnost u izgledu ili osobnosti ne znači da smo poznavali te ljude u nekom prijašnjem životu. Sigurno se svakome od nas nekad dogodilo da je zamijenio jednu osobu s drugom. No, obje te osobe bile su na životu u isto vrijeme kao i mi, a ne u nekom prijašnjem životu. To nema nikakve veze s reinkarnacijom.

Utjecaj hipnoze

Čak i iskustva doživljena pod utjecajem hipnoze mogu se objasniti bez potrebe da se pribjegava teoriji reinkarnacije. Naša podsvijest stvara skladište informacija koje je daleko obimnije nego što možemo zamisliti. Informacije dopiru do ovog skladišta putem knjiga, časopisa, televizije, radija te drugih iskustava i zapažanja.

Velik dio ovih informacija pohranjen je u nekom skrivenom kutu naše podsvijesti, jer mi nemamo izravni ili trenutni pristup njoj. Naša podsvijest u neku je ruku poput knjiga iz knjižnice za koje trenutno vlada mala potražnja te su stoga odložene na neku zabačenu policu.

Međutim, pod hipnozom, svjesnost hipnotiziranog izmijenjena je tako da mogu izroniti zaboravljena sjećanja. Neki ljudi tumače ih kao sjećanja iz prošlog života, no ona nisu ništa više od iskustava iz sadašnjeg života koja smo privremeno zaboravili.

Postoji, međutim, nekoliko slučajeva koje može biti teže objasniti na prirodan način. Jedan primjer jest kada osoba pod utjecajem hipnoze počne govoriti drugi “jezik”. Ponekad je taj jezik razumljiv, no često nije. Oni koji vjeruju u reinkarnaciju mogu reći da se radi o jeziku kojim je osoba govorila u ranijem životu.

Ipak, dobro je poznato da se govorenje takozvanim jezicima također događa onda kad su ljudi u stanju mističnog ili religioznog zanosa. Oni koji imaju takva iskustva uvjereni su da ona nemaju veze s prijašnjim životom, već da na njih utječe neka nevidljiva sila u sadašnjem životu.

Različita su mišljenja u vezi s tim o kakvoj se sili radi. U zajedničkoj izjavi Fountain Trusta i Church of England Evangelical Councila u pogledu govorenja jezicima kaže se: “Mi smo također svjesni da se slični fenomen može pojaviti i pod okultnim/demonskim utjecajem.” Stoga bi pretpostaviti da su takvi fenomeni dokaz da smo živjeli prošlim životom značilo prenaglo donositi pogrešne zaključke.

Iskustva “tik do smrti”

Što je onda s iskustvima “tik do smrti” za koja ljudi pričaju da su ih imali? Ta su iskustva tumačena kao dokaz da osoba ima dušu koja živi i nakon smrti tijela. No, takva se iskustva mogu daleko bolje objasniti na nekoliko prirodnih načina.

U izdanju francuskog znanstvenog časopisa Science & Vie od ožujka 1991. različite faze iskustava “tik do smrti” nazvane su ‘univerzalnim prototipom halucinacije’ koji je već dugo poznat. Slična iskustva nisu ograničena na one koji su se našli na rubu smrti. Ona se mogu dogoditi i u povezanosti s “umorom, groznicom, epileptičnim napadajima, zloupotrebom droge”.

Wilder Penfield, pionir na polju neurokirurgije koji je operirao epileptičare pod lokalnom anestezijom, došao je do zanimljivog otkrića. Otkrio je da je, stimuliranjem različitih dijelova mozga pomoću elektrode, mogao kod pacijenta izazvati osjećaj da se nalazi izvan tijela, da putuje kroz tunel te da susreće umrle rođake.

Zanimljiv detalj u tom pogledu jest to da djeca koja doživljavaju iskustva “tik do smrti” ne sreću svoje umrle rođake, već školske drugove i učitelje — one koji su još živi. To ukazuje da među takvim iskustvima postoji određena kulturna povezanost. Ono što je proživljeno povezano je sa sadašnjim životom, a ne s nečim s one strane smrti.

Dr. Richard Blacher u časopisu The Journal of the American Medical Association piše: “Umiranje, ili proživljavanje po život opasne tjelesne situacije jest proces; smrt je stanje.” Kao primjer, Blacher govori o osobi koja po prvi put leti iz Sjedinjenih Država u Evropu. “Letjeti avionom u Evropu ne znači isto što i biti u Evropi”, piše on. Turist koji otputuje za Evropu, no čiji se avion nekoliko minuta nakon polijetanja okrene i vrati, ne može ljudima reći ništa više o Evropi nego što netko tko se vrati iz kome može nekome reći o smrti.

Drugim riječima, oni koji su bili “tik do smrti” nikada zapravo nisu bili mrtvi. Oni su proživjeli nešto dok su još bili živi. A čak i nekoliko sekundi prije svoje smrti, osoba je još uvijek živa. Oni su bili na rubu smrti, ali nisu još bili mrtvi.

Čak ni oni čije je srce nakratko zastalo te koji su se potom osvijestili ne mogu se zapravo sjetiti ničega iz tih trenutaka nesvijesti u kojima bi ih se moglo označiti “mrtvima”. Ako se ičega sjećaju, sjećaju se onoga što se događalo u vrijeme kad su se približavali tom kratkom prekidu, a ne onoga što se događalo za vrijeme njega.

Objavljena iskustva “tik do smrti” gotovo su uvijek prikazana pozitivno, iako je poznato da se događaju i negativna iskustva. Francuska psihoanalitičarka Catherine Lemaire ovako to objašnjava: “Oni koji nisu proživjeli [stanje “tik do smrti”] na način koji odgovara zakonitosti koju je nametnuo IANDS [Međunarodno udruženje za proučavanje iskustava “tik do smrti”] nemaju interesa da ispričaju svoju priču.”

Nema sjećanja

Činjenica je da nemamo nikakvih iskustava o životu različitom od onoga kojim sada živimo, niti o prošlom životu niti o životu s one strane smrti. Stoga nemamo nikakvih pravovaljanih sjećanja na bilo što osim na život kojim smo doista živjeli.

Oni koji vjeruju u reinkarnaciju kažu da je smisao ponovnog rođenja upravo to da dobijemo novu priliku da poboljšamo svoju situaciju. Da smo stvarno živjeli prošle živote koje smo ipak zaboravili, takav gubitak sjećanja predstavljao bi veliki hendikep. Upravo tako što pamtimo svoje greške, mi možemo izvući korist iz njih.

Isto tako, oni koji podupiru takozvanu reinkarnacijsku terapiju smatraju da se osoba može bolje nositi sa sadašnjim problemima ako se, pomoću hipnoze, može sjetiti prošlih života. Teorija kaže da smo se ponovno rodili kako bismo nešto poboljšali, no zaboravili smo što to nešto jest.

Gubitak pamćenja u sadašnjem životu smatra se hendikepom. Isto mora biti i u ovom slučaju. Prigovaranje tome govoreći da takva zaboravljivost nije važna, budući da se samo dobri ljudi ponovno rađaju kao ljudi, nije čvrsti argument u ovom vremenu u kojem zlo vlada svjetskom scenom više nego ikada. Ako se samo dobri ljudi ponovno rađaju kao ljudi, odakle su došli svi ti zli ljudi? Ne bi li trebalo biti sve manje i manje zlih ljudi? Istina je sljedeća: Nitko, dobar ili zao, nikada se ne reinkarnira da bi započeo drugi život kao čovjek ili bilo što drugo.

Međutim, mogli biste reći: ‘Nije li reinkarnacija biblijsko učenje?’ Razmotrimo ovo pitanje u sljedećem članku.

[Okvir na stranici 6]

Naša podsvijest nalik je knjižnici informacija koja je odložena na stranu, no kojoj se kasnije može pristupiti

[Okvir na stranici 7]

“Smrt je stanje”, a ne proces (dr. Richard Blacher u časopisu The Journal of the American Medical Association).