Vlak sa “zubima”
Od dopisnika Probudite se! iz Grčke
ZAMISLITE da se nalazite usred nenaseljenog i tijesnog kanjona punog bujnog drveća s ogromnim stijenama koje se opasno nadvijaju nad vama i vijugavom rijekom koja burno teče njegovim dnom. Upravo kad počnete misliti da ste potpuno sami, najednom u daljini čujete škripanje i drndanje. Posljednja stvar koju biste ikada očekivali da ćete vidjeti na ovom osamljenom mjestu, koje izgleda tako nepristupačno i netaknuto od čovjeka, bila bi suvremeno prijevozno sredstvo. No zvuk je jasan — približava se vlak!
Kako se zvuk približava, među visokim drvećem razabirete mali vlak samo s dva vagona i dizel motorom u sredini, kako se polagano kreće strmim brdskim usponom. Dobrodošli na zupčanu željeznicu Dhiakoptón-Kalávrita, jednu od najinteresantnijih i najspektakularnijih željeznica u Evropi, koja se nalazi na peloponeskom dijelu Grčke. Na grčkom se ova željeznica naziva odontotós, što doslovno znači “nazubljena”, što je vrlo prikladan naziv, kako ćete kasnije vidjeti.
Zbog čega je potrebna?
Gradić Kalávrita, smješten na sjeveru Peloponeza, ekonomsko je i administrativno središte okolnog područja. On je također mjesto od religioznog i povijesnog značaja zbog nekih čuvenih manastira koji se nalaze u blizini. Budući da leži u brdskoj dolini, gradić je također poznat po svojim prirodnim ljepotama, šumama koje ga okružuju i po zdravoj klimi.
Na vrhuncu svoje povijesti, sredinom 19. stoljeća, gradić je imao 6000 stanovnika. No zbog divljeg brdskog terena bio je izoliran od obalnih gradića i sela. Nije bilo asfaltiranih cesta ni bilo kojeg drugog sredstva komunikacije, a za prijevoz do grada i natrag trebalo je mnogo napornih sati vožnje teretnim kolima koja su vukli konji ili magarci. Najprikladniji način da se stigne do obale bio je preko dubokog kanjona s rijekom Vouraikós na svom dnu, a ta rijeka završava kod sela Dhiakoptón.
Pred kraj prošlog stoljeća bilo je odlučeno da bi to trebala biti ruta korisne i zadivljujuće željeznice, životno važne linije prema obalnim mjestima. Međutim, inženjerska su ispitivanja pokazala da put kojim željeznica treba prolaziti uključuje vrlo strme uspone. Ono što je u tom slučaju bilo potrebno bila je zupčana željeznica.
Što je to zupčana ili utorska željeznica? To je željeznica projektirana za terene s vrlo strmim nagibima; ona između običnih tračnica ima jednu nazubljenu tračnicu — čeličnu zupčanicu — u koju se mogu zahvatiti zupčanici s lokomotive. To sprečava klizanje vlaka unatrag kad se uspinje, ili prema naprijed kad se spušta.
U slučaju zupčane željeznice Dhiakoptón-Kalávrita, najveći nagib iznosi jedan prema sedam (nagib od jednog metra okomito naspram sedam metara vodoravno), a on se nalazi na tri različita mjesta na ruti. Zbog toga vlakovođa na ova tri dijela željeznice mora zaustaviti vlak, zakvačiti zupčanike za utore i nastaviti ograničenom malom brzinom.
Tegobna izgradnja
Zbog teško pristupačnog terena kojim je željeznica trebala prolaziti njena je izgradnja predstavljala velik graditeljski poduhvat. Posao je povjeren jednoj talijanskoj graditeljskoj tvrtki, koja je 1891. započela posao. Da bi se olakšala gradnja, izabran je uskotračni kolosijek (75 centimetara).
Pet godina kasnije, 1896, uklonjene su tone kamenja. Kroz brdsko kamenje probijeno je devet tunela i izgrađeno je šest mostova. U početku su svi mostovi bili zidane konstrukcije nadsvođenog tipa, no kasnijih su godina neki zamijenjeni čeličnim mostovima. Nova željeznica koja se 23 kilometra uspinjala do visine od 720 metara bila je spremna za puštanje u promet. Sad kada znate njezinu prošlost, biste li se željeli ukrcati na vlak i uživati u zadivljujućoj vožnji njome?
Put koji oduzima dah
Krenimo jutarnjim vlakom broj 1328 iz Dhiakoptóna na obali. Vožnja počinje mirno i polako dok prolazimo kroz selo. Mada smo mi puni nestrpljivog iščekivanja, seljani, koji su očito nebrojeno puta putovali ovim vlakom, čak ni ne mare da okrenu glave kako bi bacili letimičan pogled nanj. No mi nastavljamo s nesmanjenim uzbuđenjem.
Nakon nekoliko minuta ugledamo ulaz u impresivni kanjon. To je prizor koji oduzima dah. S naše je lijeve strane uzburkana rijeka, a iznad nas prijeteći se nadvijaju ogromne stijene s borovim stablima koja su nesigurno usađena u njih. Vijugava rijeka skladno je izdubila svoj put kroz stijene.
Vegetacija je gusta i bujna. Naš vlak izgleda kao da se šulja šumom visokih platana i bukvi čije grane gotovo dodiruju naš željeznički vagon. Iako željeznica radi već skoro stoljeće, pojedini dijelovi ovog kanjona praktički su nepristupačni, podajući svoju ljepotu jedino oku putnika.
Stižemo do prve stanice koja se zove Niámata, na kojoj silazi nekoliko mjesnih poljoprivrednika da bi se uputili pješice prema svojim poljima. Dok nastavljamo, teren postaje još strmiji. Vlak se odjednom zaustavlja. Naravno, ništa nije u kvaru, no vlakovođa sada mora upotrijebiti zupčanicu u sredini da bi oprezno nastavio. Osjećamo kako zupčanici stroja zahvaćaju zupce, što omogućava laganije kretanje željezničkog vagona. Unatoč uvjeravanju iskusnog putnika pored nas da je sve u redu, osjećamo se pomalo napetima dok promatramo vrlo strmi uspon.
Na stijenama širih dijelova kanjona vidimo velike spilje koje mještani koriste kao torove za ovce. Na lijevoj su strani manje spilje s vrlo impresivnim stalaktitima i stalagmitima. Veliki slapovi spuštaju se sa svih strana, a oblik kanjona pojačava njihov šum, koji se miješa s vlastitim ehom. Tu su na lijevoj strani odroni zemlje koji su stvorili neke slapove kraćeg vijeka što će ih vijugava rijeka na kraju odnijeti. Prolazimo pored nekih odvažnih ljudi koji su odlučili pješačiti umjesto da se ukrcaju na vlak.
Dok prelazimo visoki most, kanjon i rijeka postaju dublji. Klanac je na jednom mjestu vrlo uzak — širok svega dva metra — a vlak mora proći kroz tunel koji ide paralelno sa strmom kosinom.
Nakon što smo prošli još nekoliko tunela i mostova, kanjon se postepeno otvara i konačno postaje uska dolina te ubrzo stižemo do druge stanice, do sela Káto Zakhloroú. Natpis koji je postavljen na maloj stanici ukazuje na visinu od 601 metra. Nekoliko kuća u ovom selu sagrađeno je s obje strane doline, skriveno među ogromnim platanama i orasima. U zraku možete osjetiti mnogo vlage, i ako upitate seoske žitelje, spremno će se složiti kako u ovoj mračnoj dolini nisu imali puno sunca u svojim životima. Zbog oblika doline i mnogo drveća, sunce se može vidjeti svega nekoliko sati dnevno — a u zimi još i manje.
Nastavljajući dalje nakon Káto Zakhloroúa, vlak vijuga normalnijim putem sad u pratnji ravnog korita rijeke Vouraikós, koja prolazi kroz područje vrba i eukaliptusa. Nakon spektakularne 65-minutne vožnje, kroz jutarnju maglu možemo vidjeti zgrade Kalávrite. Iako ovo mjesto ima svega oko 3000 stanovnika, u sva godišnja doba privlači mnoge turiste. Neki dolaze da bi uživali u obližnjem skijalištu, dok drugi dolaze uživati u njegovoj zdravoj klimi i izvrsnoj mjesnoj kuhinji.
“Mnogo sigurniji nego u vlastitom domu”
Pošto smo se iskrcali iz vlaka, čavrljamo s Ioanníjem, vlakovođom koji nas je tako mirno i sigurno ovamo doveo. “Uvijek uživam u vožnji”, kaže on sa suzdržanim zadovoljstvom. Podižući oči, kao da se nečeg prisjeća, dodaje: “Ali u zimi postane teško. Znate, vlak nije uvijek pun, a usred ovog strašnog klanca osjećate se vrlo usamljeno. Zatim, tu su odroni zemlje, snijeg, hladnoća i neprestana magla. Ali ovu rutu ne bih mijenjao ni za koju ‘normalnu’ ”.
Kad pitamo o sigurnosti ove željeznice, Ioanní je potpuno uvjeren: “U ovom ste vlaku mnogo sigurniji nego u vlastitom domu!” Zapravo, u gotovo stotinu godina povijesti ove željeznice dogodila se tek jedna manja nesreća, bez težih ozljeda.”
Tokom 1940-ih i 1950-ih ovaj je jedinstveni vlak bio sredstvo koje se koristilo da bi se stanovnicima udaljenog gradića Kalávrite i teško dostupnim okolnim mjestima donijelo ‘evanđelje’ o Jehovinom Kraljevstvu (Marko 13:10). Kao posljedica toga, danas u Kalávriti postoji mala, ali revna skupština Jehovinih svjedoka.
Dakle, ako nekad posjetite Grčku, zašto ne biste u svoj plan razgledavanja uključili Dhiakoptón-Kalávrita Odontotós, vlak sa “zubima”? Nesumnjivo biste uživali u dragocjenom doživljaju — koji ćete dugo pamtiti!
[Okvir na stranici 21]
“Sudnica”
To je ime koje su mještani nadjenuli jednoj od najvećih spilja smještenoj na željezničkoj ruti. Zbog čega? Pa, oblici stalaktita i stalagmita u ovoj spilji odaju izvanrednu sličnost sudnici. U pozadini možete vidjeti “suce” koji sjede na klupi — dostojanstvene figure napravljene od kompaktnih stalagmita. Drugi stalagmiti, “svjedoci” i “odvjetnici”, s obje strane promatraju suđenja. Konačno na izlazu iz pećine može se vidjeti beživotne “optuženike”, osuđene i smaknute, kako vise na stropu spilje kao dva dugačka stalaktita.
[Karte na stranici 22]
(Vidi publikaciju)
Ruta vlaka sa “zubima”
GRČKA
Dhiakoptón → Káto → Zakhloroú → Kalávrita
[Slike na stranici 23]
Najgornja popratna slika: Stanica Mega Spileon
Dolje: Vlak sa “zubima” dok se penje uskim grebenom