Večer u operi
Od dopisnika Probudite se! iz Italije
KARAKTERISTIČAN neharmoničan zvuk orkestra koji se zagrijava naglo utihne i svjetla se zamrače. Pozdravljen kratkim aplauzom, dirigent dolazi do podija i naklonom pozdravlja publiku. Potom podiže ruke u apsolutnoj tišini te zapovjedničkom kretnjom povede orkestar kroz prve note uvertire. Jeste li ikada doživjeli takav uzbudljiv trenutak, početak opere? Biste li željeli? Što je zapravo opera i odakle potječe?
Opera je uglazbljena kazališna izvedba ozbiljne opere (opere serie) ili komične opere (opere buffe) i sastoji se od jednog ili više dijelova, ili činova; likovi svoje uloge predstavljaju kroz pjesmu. Opera se sastoji od različitih elemenata: dramskog teksta, ili libreta, (djela pisca ili pjesnika); muzike koju napiše kompozitor; pjevanja; plesa; scenografije i kostimografije. Mjuzikli su slični operama, ali su mnogo zabavnijeg karaktera. Možda ste vidjeli filmove kao naprimjer Priča sa zapadne strane ili Oklahoma, u kojima glumci ponekad pjevaju umjesto da govore.
Postoji vrlo mnogo vrsti opera: opere Wolfganga Amadeusa Mozarta i Gioacchina Rossinia opisane su kao briljantne; one Giuseppea Verdia kao energične i dirljive; opere Richarda Wagnera kompleksne, polagane i stroge forme; Georgesa Bizeta živahne i pune života; Giacoma Puccinia romantične.
Porijeklo muzike i pjesme više manje se podudara s početkom ljudske povijesti (1. Mojsijeva 4:21; 31:27). Kroz ljudsku su povijest izrađeni brojni muzički instrumenti, a oko 11. stoljeća prihvaćen je sustav pisanja muzike. Priručnici i enciklopedije kažu da je opera nastala u Firenzi, u Italiji, krajem 16. stoljeća. Brojne talijanske riječi koriste se u mnogim drugim jezicima da bi se opisalo obilježja ove kompozicijske forme (opera, libreto, sopran, tenor), što svjedoči o porijeklu opere. Kako se opera proširila u razne dijelove Evrope, doživjela je mnoge izmjene. Danas se operne kuće nalaze po čitavom svijetu.
Da bismo više doznali, poslušajmo razgovor između Antonella, koji živi u Milanu i njegovog prijatelja Maxa, koji je došao u posjet iz Švicarske. Antonello i Max provode neobičnu i uzbudljivu večer u milanskoj Scali, jednoj od najpoznatijih opernih kuća.
U operi
Max: U vodiču koji si mi dao pročitao sam da je Scala svečano otvorena 1778. te da je, nakon što je zbog bombardiranja u II svjetskom ratu bila teško oštećena, 1946. rekonstruirana i ponovo svečano otvorena. Brošura također kaže da Scala može primiti više od 2000 gostiju.
Antonello: Točno. Kao što možeš vidjeti, sagrađena je u klasičnom obliku potkove kakvog je od 17. do 19. stoljeća imala većina opernih kuća. Skroz uokrug ima šest katova loža; prostor za orkestar je tamo nasuprot pozornici. Scala nije niti najstarija niti najveća operna kuća na svijetu. Njena slava potječe od činjenice da su ovdje izvedene praizvedbe nekoliko opera te da su ovdje nastupali mnogi slavni dirigenti i pjevači. Među njima je bio slavni dirigent Arturo Toscanini, koji je znao dirigirati bez nota. Govori se da Scala ima savršenu akustičnost, što je od osnovne važnosti za jednu opernu zgradu, gdje se niti muzika, niti glasovi ne pojačavaju mikrofonima i zvučnicima.
Max: Možeš li mi reći nešto o opernim pjevačima?
Antonello: Postoji šest vrsta glasova. Tri muška — bas, bariton i tenor — i tri odgovarajuća ženska glasa — alt, mezzosopran i sopran. Bas i alt su najniži, dok su tenor i sopran najviši u svakoj grupi. Bariton i mezzosopran su međuglasovi.
Da bi se postalo dobrim opernim pjevačem, najprije se mora biti obdaren lijepim glasom, a potom mnogo godina školovati u posebnoj školi. Bez takvog školovanja, kojim se učenika poučava kako da se u potpunosti služi svojim glasovnim odlikama, nitko ne bi mogao postati operni pjevač. Uskoro ćeš vidjeti soliste. Primjetit ćeš da su, iako ponekad igraju uloge idealiziranih zaljubljenih mladih muškaraca i žena, svi oni, uz pokoji izuzetak, zreli, vrlo snažni ljudi. Znaš li zbog čega?
Max: Ne, no zanima me da čujem zašto.
Antonello: Zato što vrhunac svoje karijere dostižu u zrelim godinama i moraju biti jake tjelesne građe da bi pjevali operu. Nije to šala kad kroz dugi vremenski period uvijek iznova moraš dostizati snažne visoke tonove. Priča se da je slavna sopranistica Maria Callas, koja je 50-tih godina često pjevala ovdje u Scali, počela propadati nakon podvrgavanja strogoj dijeti kako bi smršavila. Zato, Max, umjesto da ti vanjski izgled solista odvraća pažnju, trebao bi cijeniti njihove glasove. Pogledaj! Izlazi dirigent. Uzmi kazališni dvogled tako da možeš bolje vidjeti pjevače i cijelu predstavu. No ipak jedan savjet: da bi najviše uživao u operi, usredotoči se na muziku i pjevanje kao što smo radili u prvom činu.
Što se događa iza pozornice?
Max: Kakav dugačak aplauz! Pjevači uistinu imaju prekrasne glasove. Koliko sad traje pauza?
Antonello: Oko 20 minuta. No znaš li što se za vrijeme pauze događa iza zavjese?
Max: Ne mogu ni zamisliti.
Antonello: Mahnito se radi! Pomoćni scenski radnici, strojari, električari, stolari i drugi radnici vođeni inspicijentom u savršenoj sinhronizaciji raspremaju scenu na pozornici i postavljaju novu scenografiju. Danas su operne kuće opremljene suvremenom tehnologijom za brzo izmjenjivanje scenografije, ponekad čak i dok je predstava u toku. Za podizanje i spuštanje dijelova pozornice koriste se hidrauličke platforme, mehanička dizala i drugi strojevi. Sve operne kuće imaju opremu za specijalne efekte ili scenska iznenađenja — opremu koja proizvodi paru za oponašanje oblaka ili magle, dimne efekte, zvuk kiše ili vjetra ili čak bljesak munje. Sustav reflektora različite jačine može stvoriti efekte i zrake svjetla u boji koje uvijek zadivljuju.
Max: Sjedeći ovdje, gledamo i slušamo operu. Ali što se za vrijeme predstave događa iza pozornice?
Antonello: To je zanimljivo pitanje, Max. Dok mi mirno uživamo u predstavi, iza pozornice radi čitava vojska ljudi. Zamisli što bi se dogodilo kad pjevač, zbor ili plesači ne bi izlazili u pravom trenutku. Inspicijentov asistent ili asistenti iza pozornice po notama prate orkestar i pjevačima daju znak za izlazak na pozornicu u pravom trenutku. Zborovođa čini to isto sa zborom.
Na sredini pozornice nalazi se šaptač, koji je sakriven od publike u onom boksu. On (ili ona) preko kućne televizije prati pokrete dirigenta orkestra i iz libreta govori replike idući malo prije solista u slučaju da pjevač zaboravi tekst.
Konačno, redatelj nadgledava izmjenu scenografije i grupne ulaske na pozornicu velikog broja glumaca te također pazi na električare tako da su snopovi obojenog svjetla u pravom trenutku usmjereni prema odgovarajućim dijelovima pozornice. Scalu se, poput drugih opernih kuća, planira opremiti s dvije pozornice koje rotiraju ili se podižu kako bi se olakšalo pripremanje scenografije i omogućilo održavanje više od jedne predstave istovremeno.
Max: Toliko ljudi i sav taj posao da se postavi jedna opera! Zapanjen sam!
Antonello: O, da! Velike operne kuće imaju stalan orkestar, zbor i plesače — na stotine umjetnika. Zatim postoji mnoštvo drugih ako brojiš sve majstore, krojače, postolare, tesare, šminkere, električare te jednog ili više scenografa koji stvaraju ili oslikavaju scenografiju. Osim ovih, potrebno je i osoblje za osiguranje, administraciju i druge službe.
Opere koje se temelje na Bibliji
Max: Postoje li opere s biblijskom tematikom?
Antonello: Da, mnoge. Opera crpi inspiraciju iz širokog raspona temâ — povijesti drevnih naroda, mitologije, srednjovjekovnih legendi, djela Williama Shakespearea i drugih pisaca. Nabucco, što je kratica od “Nabukodonozor”, talijanskog kompozitora Giuseppea Verdia govori o Židovima koji su kao robovi prognani iz Jeruzalema u Babilon. Jedan je drugi talijanski kompozitor, Gioacchino Rossini, uglazbio Moséa (Mojsija), a francuski muzičar Charles-Camille Saint-Saëns komponirao je Samson et Dalila (Samsona i Dalilu). Radnje ovih drama ne drže se strogo Biblije, ali zanimljivo je znati da ove tri opere sadrže Božje ime Jehova.
Max: Stvarno? Znam da se ono spominje u djelima Händela i Bacha, ali nisam znao da ga ima i u lirskoj operi.
Antonello: Na kraju Nabucca zbor pjeva o ‘Veličanstvenom Jehovi’, a prvosvećenik spominje Božje ime. U Rossinijevoj operi Mojsije doziva ‘Iehovu’, dok se u Samson et Dalila, ‘Iehova’ ili ‘Jehova’ spominje nekoliko puta.
Max: Vrlo zanimljivo.
Antonello: Zatim, postoji nekoliko drugih opera uzetih iz Biblije. Među njima su Salome Richarda Straussa, Moses und Aron (Mojsije i Aron) Arnolda Schönberga te Debora e Jaele (Debora i Jael) Ildebranda Pizzettia. No pogledaj! Posljednji čin tek što nije počeo.
Izvanredna večer
Antonello: Jesi li uživao u operi?
Max: Jesam, naročito zato što sam, zahvaljujući tvojem savjetu, unaprijed pročitao libreto tako da sam mogao pratiti radnju. Inače bi mi možda bilo teško pratiti.
Antonello: Zapravo je nemoguće razumjeti sve riječi koje pjevaju solisti i zbor, budući da muzika povremeno nadglašava glasove, a kod visokih tonova ponekad se teško razabiru riječi. Danas se u mnogim opernim kućama može vidjeti prijevod teksta opere tako da publika može bolje pratiti radnju.
Max: Antonello, predstava je bila sjajna. Lijepa muzika i pjevanje stvarno nas navode da cijenimo Stvoritelja, koji je čovjeku podario glas i sposobnost da komponira, izvodi i cijeni muziku. Hvala ti što si mi pružio takvu divnu i uzbudljivu večer.
[Slika na stranici 24]
Gledalište Scale
[Zahvala]
Lelli & Masotti/Teatro alla Scala
[Slika na stranici 25]
Milanska Scala, Italija
[Zahvala]
Lelli & Masotti/Teatro alla Scala
[Slike na stranici 26]
Gore: Scena iz opere “Samson et Dalila”
[Zahvala]
Winnie Klotz