Manire koje “novi moral” odbacuje?

‘Teško onima koji od zla prave dobro, od mraka svjetlost, od gorkoga slatko’ (Izaija 5:20).

DVADESETO stoljeće vidjelo je dalekosežne promjene u manirama i moralu. U desetljećima nakon dva svjetska rata stari sustav vrijednosti postupno se počelo smatrati zastarjelim. Uvjeti su se mijenjali, a na području ljudskog ponašanja i znanosti počele su se pojavljivati nove teorije što je mnoge uvjerilo da stare vrijednosti više nisu valjane. Manira, nekoć visoko cijenjenih, riješilo se kao suvišnog tereta. Nekoć poštovane biblijske smjernice odbačene su kao zastarjele. Bile su previše ograničavajuće za slobodoumno, liberalno društvo ultramodernih pojedinaca 20. stoljeća.

Godina koja je vidjela ovu prekretnicu u ljudskoj povijesti bila je 1914. Pisanja povjesničara u pogledu te godine i prvog svjetskog rata prepuna su opažanja koja 1914. proglašavaju godinom trenutačne promjene, pravom prekretnicom koja dijeli epohe ljudske povijesti. Burne dvadesete nastupile su odmah nakon rata i ljudi su pokušavali nadoknaditi zabavu propuštenu tijekom tih ratnih godina. Stare vrijednosti i neugodna moralna ograničenja odbačena su kako bi se raščistilo put bujici zabave. Neslužbeno je uveden novi moral, moral koji je ugađao tjelesnim željama — u osnovi, bio je to pristup “sve je dopušteno”. Novi moralni kodeks neminovno je sa sobom donio i promjene u manirama.

Povjesničar Frederick Lewis Allen komentira to: “Još jedna posljedica revolucije bila je to da manire nisu postale samo različite već — za nekoliko godina — nepristojne. (...) Tijekom ovog desetljeća domaćice (...) su otkrile da se njihovi gosti ne opterećuju time da na dolasku ili odlasku porazgovaraju s njima; da su nezvani gosti na plesovima postali prihvaćenom navikom, da je kašnjenje na večere postalo ‘otmjeno’, da ljudi posvuda uokolo ostavljaju upaljene cigarete, da tresu pepeo na tepihe, bez da se za to ispričaju. Stare su ograde srušene, nove nisu postavljene, a u međuvremenu, vladala je razuzdanost. Možda će jednog dana deset godina koje su uslijedile nakon rata biti prikladno poznate kao desetljeće loših manira. (...) Ako je to desetljeće bilo desetljeće loših manira, bilo je i nesretno desetljeće. S nestankom starog poretka stvari, nestao je i skup vrijednosti koje su životu davale bogatstvo i smisao, a nadomjesne vrijednosti nisu se mogle lako pronaći.”

Nadomjesne vrijednosti koje bi životu vratile bogatstvo i smisao nikada nisu pronađene. Nije ih se ni tražilo. Uzbudljivi “sve je dopušteno” način života burnih dvadesetih oslobodio je ljude moralnih ograničenja, što im je i odgovaralo. Oni nisu odbacivali moral, samo su ga revidirali, malo ga ublažili. S vremenom su ga nazvali “novi moral”. Po tom moralu, svaki pojedinac čini što mu je drago. On je najvažniji. On postupa onako kako želi. On sam trasira svoj put.

Ili bar tako misli. Ustvari, prije tri tisuće godina, mudri kralj Salamun izjavio je: “Nema ništa novo pod suncem” (Propovjednik 1:9). Čak i ranije, tokom razdoblja sudaca, Izraelci su imali znatnu slobodu u pogledu toga hoće li slušati Božji zakon ili neće: “U ono vrijeme ne bješe cara u Izraelu; svaki činjaše što mu bijaše drago” (Sudije 21:25). No, većina se pokazala nespremnom da slijedi Zakon. Sijući na taj način, Izrael je požnjeo stotine godina nacionalnih katastrofa. Slično tome, današnje nacije žele su stoljeća bola i patnji — a najgore tek dolazi.

Postoji drugi termin koji još preciznije opisuje novi moral, naime, “relativizam”. Webster’s Ninth New Collegiate Dictionary ovako definira ovaj pojam: “Gledište da etičke istine ovise o pojedincima i grupama koje ih zastupaju.” Ukratko, sljedbenici relativizma tvrde kako je sve ono što oni smatraju dobrim za njih moralno. Jedan pisac, naširoko razlažući o relativizmu, rekao je: “Relativizam koji se dugo vremena skrivao ispod površine, proizašao je kao prevladavajuća filozofija ‘ja-desetljeća’ sedamdesetih; vlada još i u yuppieizmu osamdesetih. Mi još uvijek možemo naizgled poštivati tradicionalne vrijednosti, no u praksi, ispravno je ono što smatram dobrim.”

A to uključuje i manire — ‘Ako mi odgovara, učinit ću to; ako mi ne odgovara, neću. Za mene to ne bi bilo prikladno, čak i ako ti to smatraš pristojnijim. To bi uništilo moj radikalni individualizam, prikazalo me slabim, pretvorilo me u slabića.’ Očigledno se kod takvih ljudi to ne odnosi samo na grube postupke već i na one male, svakodnevne sitnice kao što su ‘Molim te, Oprosti mi, Ispričavam se, Hvala ti, Dozvoli mi da ti otvorim vrata, Sjedni na moje mjesto, Dozvoli mi da ti ponesem stvari’. Te i ostale fraze nalik su blagim mazivima koja naše međuljudske odnose izglađuju i čine ugodnim. ‘No, pokazivanje dobrih manira prema drugima’, prigovorio bi netko tko ima stav “prvo ja”, ‘negativno bi utjecalo na stvaranje i življenje u skladu s mojim imidžem najvažnijeg.’

Sociolog James Q. Wilson sve veća trvenja i kriminalno ponašanje pripisuje kolapsu onoga što se danas “podrugljivo naziva ‘vrijednosti srednjeg staleža’ ”, a izvještaj nastavlja: “Nestajanje tih vrijednosti — i porast moralnog relativizma — čini se da stoje u uzajamnoj vezi sa sve većom stopom kriminala.” Zasigurno stoje u uzajamnoj vezi sa suvremenim trendom da se odbacuje svako ograničenje samoizražavanja, bez obzira koliko bi to moglo biti nepristojno ili uvredljivo. To odgovara onome što je rekao jedan drugi sociolog po imenu Jared Taylor: “Naše je društvo polako ali sigurno prešlo sa samokontrole na samoizražavanje, i mnogi ljudi starinske vrijednosti odbacuju kao represivne.”

Prakticiranje relativizma čini vas sucem svog vlastitog ponašanja, ignorirajući bilo čiji sud, uključujući i Božji. Sami za sebe odlučujete što je za vas ispravno a što ne, baš kao što je to bio slučaj kod prvog ljudskog para u Edenu kada je odbacio Božju naredbu i sam za sebe odlučio što je ispravno a što ne. Zmija je Evu obmanula razmišljanjem da će se, ako ne posluša Boga i pojede zabranjeni plod, dogoditi ono što joj je rekla: “Otvoriti [će vam se] oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo.” Tako je Eva uzela nešto ploda i pojela ga te je onda nešto dala Adamu, te ga je i on pojeo (1. Mojsijeva 3:5, 6). Odluka Adama i Eve da jedu, za njih se pokazala katastrofalnom, a njihovom je potomstvu donijela nesreću.

Nakon podužeg rezimea o pokvarenosti koju je zapazio među političarima, biznismenima, sportašima, znanstvenicima, jednim nobelovcem i jednim svećenikom, neki je promatrač u govoru pred Harvard Business School rekao: “Držim da u našoj zemlji proživljavamo ono što bih ja nazvao krizom karaktera, gubitkom onoga što se tradicionalo u zapadnoj civilizaciji smatralo unutarnjim ograničenjima i unutarnjim vrlinama koje nas sprečavaju da udovoljavamo svojim vlastitim mračnim instinktima.” Govorio je o “riječima koje će izgovorene u ovoj okolini zvučati skoro starinski, riječima kao što su odvažnost, čast, dužnost, odgovornost, suosjećanje, uljudnost — riječima koje su skoro izbačene iz upotrebe”.

U ‘60-ima su na nekim sveučilištima buknula određena sporna pitanja. Mnogi su tvrdili da ‘nema Boga, Bog je mrtav, nema ničega, nema uzvišenih vrijednosti, život je neizrecivo besmislen, ništavilo života može se nadvladati samo herojskim individualizmom’. Djeca cvijeća našla su u tome poticaj te krenula nadvladati ništavilo života ‘ušmrkavanjem kokaina, pušenjem marihuane, vođenjem ljubavi i traženjem osobnog mira’. Mira kojega nikada nisu pronašla.

Onda su tu bili protestni pokreti ‘60-ih. Postali su više nego samo pomodni hirovi, a prihvatila ih je glavna struja američke kulture što je vodilo u “ja-desetljeće” ‘70-ih. Tako smo ušli u desetljeće koje je društveni kritičar Tom Wolfe nazvao “desetljećem samoga sebe”. To je postepeno preraslo u ‘80-e, koje su neki cinički nazvali “zlatno doba pohlepe”.

Kakve sve to skupa veze ima s manirama? To je povezano sa stavljanjem sebe na prvo mjesto, a ako sebe stavite na prvo mjesto, ne možete lako dati mjesta drugima, ne možete druge staviti na prvo mjesto, ne možete prema drugima primjenjivati dobre manire. Stavljajući sebe na prvo mjesto, mogli biste se ustvari prepuštati jednom obliku samoobožavanja, obožavanja sebe samoga. Kako Biblija opisuje nekoga tko to čini? Opisuje ga kao ‘pohlepnu osobu — što znači da je idolopoklonik’, kao onoga koji pokazuje “lakomstvo, što je idolopoklonstvo” (Efežanima 5:5; Kološanima 3:5; NW). Kome takvi ljudi ustvari služe? “Njihov je bog trbuh” (Filipljanima 3:19, St). Prljavi alternativni načini življenja koje su mnogi ljudi odabrali kao, što se njih tiče, moralno ispravne, i katastrofalne, smrtonosne posljedice tih načina življenja samo dokazuju istinitost Jeremije 10:23: “Znam, Gospodine, da put čovječji nije u njegovoj vlasti niti je čovjeku koji hodi u vlasti da upravlja koracima svojim.”

Biblija je sve to predvidjela te pretkazala kao upozoravajuće oznake ‘posljednjih dana’, kao što je to zabilježeno u 2. Timoteju 3:1-5, Rupčić: “Ali ovo znaj: u posljednje će doba nastati teška vremena. Jer, ljudi će biti sebični, gramzljivi, razmetljivi, oholi, psovači, neposlušni roditeljima, nezahvalni, bezbožni, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, bezobzirni, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji radije požude nego ljubitelji Boga. Oni će čuvati izgled pobožnosti, a njezine će se sile odreći. I tih se kloni!”

Mi smo se prilično udaljili od onoga kako smo bili stvoreni — na Božju sliku i priliku. Potencijalna svojstva ljubavi, mudrosti, pravde i moći još su uvijek u nama, no postala su neuravnotežena i izopačena. Prvi korak na putu povratka otkriven je u posljednjoj rečenici gore citiranog biblijskog citata: “I tih se kloni!” Potražiti novu okolinu, okolinu koja će promijeniti čak i vaše unutarnje osjećaje. Poučne u tom pogledu jesu i mudre riječi koje je Dorothy Thompson prije mnogo godina napisala u The Ladies‘ Home Journalu. Njen citat počinje objavom kako je, da bi se nadvladala maloljetnička delikvencija, potrebno obrazovati emocije mlade osobe, a ne njen intelekt:

“Njegovi postupci i stavovi kao djeteta uvelike određuju njegove postupke i stavove kao odrasle osobe. No, oni nisu nadahnuti njegovim mozgom, već osjećajima. On postaje ono na što je ohrabren i što je poučen da voli, da cijeni, obožava, štuje te za što je poučen da se žrtvuje. (...) U svemu tome manire igraju važnu ulogu, jer dobre manire nisu ništa više niti ništa manje do izrazi obzirnosti prema drugima. (...) Unutarnji osjećaji odražavaju se na vanjskom ponašanju, no i vanjsko ponašanje doprinosi stvaranju unutarnjih osjećaja. Teško je osjećati agresivnost dok se postupa obzirno. Dobre manire mogu u početku biti samo forma, ali to rijetko tako i ostane.”

Također je primijetila kako, uz rijetke izuzetke, dobrota i zloća “nisu uvjetovane mozgom, već emocijama” te da “kriminalci ne postaju takvima zbog ovapnjenja arterija, već zbog ovapnjenja srca”. Naglasila je kako naše emocije upravljaju našim ponašanjem češće no što to čini um, te da način na koji smo poučeni, način na koji postupamo, čak i ako smo u početku prisiljeni na to, utječe na unutarnje osjećaje i mijenja srce.

Međutim, Biblija je ta koja se ističe u davanju nadahnute formule za mijenjanje unutarnje osobe srca.

Kao prvo, Efežanima 4:22-24: “Da odbacite, po prvome življenju, staroga čovjeka, koji se raspada u željama prevarljivijem; i da se obnovite duhom uma svojega, i obučete u novoga čovjeka, koji je sazdan po Bogu u pravdi i svetinji istine.”

Kao drugo, Kološanima 3:9, 10, 12-14: “Ne lažite jedan na drugoga; svucite staroga čovjeka s djelima njegovijem, i obucite novoga, koji se obnavlja za poznanje [“kroz točnu spoznaju”, NW], po obličju onoga koji ga je sazdao: Obucite se dakle kao izabrani Božji, sveti i ljubazni, u srdačnu milost, dobrotu, poniznost, krotost, i trpljenje, snoseći jedan drugoga, i opraštajući jedan drugome ako ima ko tužbu na koga: kao što je i Kr[i]st vama oprostio tako i vi. A svrh svega toga obucite se u ljubav, koja je sveza savršenstva.”

Povjesničar Will Durant rekao je: “Najveće pitanje našeg vremena nije komunizam protiv individualizma, niti Evropa protiv Amerike, niti čak Istok protiv Zapada; pitanje je može li čovjek živjeti bez Boga.”

Da bismo živjeli uspješnim životom mi moramo slijediti njegov savjet. “Sine moj, ne zaboravljaj nauke moje, i zapovijesti moje neka hrani srce tvoje. Jer će ti donijeti dug život, dobre godine i mir. Milost i istina neka te ne ostavlja; priveži ih sebi na grlo, upiši ih na ploči srca svojega. Te ćeš naći milost i dobru misao pred Bogom i pred ljudima. Uzdaj se u Gospodina svijem srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se. Na svijem putovima svojim imaj ga na umu, i on će upravljati staze tvoje” (Priče Salamunove 3:1-6).

Ljubazne i obzirne dobre manire naučene tijekom stoljeća življenja ipak nisu suvišan teret, a biblijske smjernice za vođenje života nisu nipošto zastarjele, već će se pokazati presudnima za vječno spasenje čovječanstva. Bez Jehove, ono ne može nastaviti živjeti jer, ‘u Jehove je izvor životu’ (Psalam 36:9).

[Istaknuta misao na stranici 11]

Način na koji postupamo, čak i ako smo u početku prisiljeni na to, utječe na unutarnje osjećaje i mijenja srce

[Okvir na stranici 10]

Besprijekorno ponašanje za stolom koje bi ljudi i te kako mogli oponašati

Cedrove svilorepe, prekrasne, dobrih manira, vrlo druželjubive, zajedno objeduju na velikom grmu prepunom zrelih bobica. Poredane duž grane, hrane se plodovima, no nisu nimalo proždrljive. Od kljuna do kljuna, dodaju bobicu jedna drugoj, dok je konačno jedna od njih graciozno ne pojede. Nikada ne zaboravljaju svoju “djecu”, neumorno donoseći hranu, bobicu po bobicu, sve dok se sva gladna usta ne nahrane.

[Zahvala]

H. Armstrong Roberts

[Slika na stranici 8]

Neki kažu: ‘Riješimo se Biblije i moralnih vrijednosti’

[Slika na stranici 9]

“Bog je mrtav.”

“Život nema smisao!”

“Pušite marihuanu, ušmrkavajte kokain”

[Zahvala na stranici 7]

Lijevo: Life; Desno: Grandville