Pravi kršćani i rat
ISUS je rekao svojim učenicima: “Novu vam zapovijest dajem da ljubite jedan drugoga, kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite medju sobom” (Ivan 13:34). Mogu li pravi kršćani manifestirati takvu ljubav jedan prema drugome i istovremeno ići u rat i međusobno se ubijati?
Razmotrite također pitanje koje je postavio apostol Pavao: “Eda li se Kr[i]st razdijeli?” (1. Korinćanima 1:13). Upitajte se: ‘Može li postojati veći razdor od onoga koji rezultira time da se članovi iste religije međusobno ubijaju?’
Odista, ne bi nas trebalo iznenaditi saznanje da rani kršćani nisu išli u rat. U glasovitoj Hastingovoj Encyclopædia of Religion and Ethics (Enciklopediji religije i etike) navodi se: “U ranoj je Crkvi uvelike prevladavalo gledište da je rat organizirana nepravda s kojom Crkva i sljedbenici Krista nemaju nikakve veze.”
Rani su kršćani živjeli po Isusovoj zapovijedi da ljube jedan drugoga. Njemački teolog Peter Meinhold objasnio je: “I dok Novi zavjet šuti o pitanju mogu li kršćani biti vojnici ili ne mogu te moraju li napustiti vojsku kada to postanu, stara crkva zauzela je stav po tom pitanju. Biti kršćanin i biti vojnik smatralo se nespojivim.” Zauzima li danas itko stav kakav je imala “stara crkva”?
Ima li danas pravih kršćana?
Encyclopedia Canadiana kaže: “Djelo Jehovinih svjedoka ponovno je oživljavanje i ponovno uspostavljanje iskonskog kršćanstva koje su prakticirali Isus i njegovi učenici tijekom prvog i drugog stoljeća naše ere. (...) Svi su braća.”
Što to znači u praksi? “U vrijeme rata Jehovini svjedoci ostaju striktno neutralni”, navodi Australian Encyclopædia. Iako oni osobno zauzimaju takav stav, ne miješaju se u stvari vladavine pod kojom žive. Tako nisu podupirali Hitlerov rat i stoga nikome od njih nije na nirnberškom procesu suđeno za ratne zločine.
Jedan Nijemac koji je osuđen i pogubljen bio je Alfred Rosenberg, šef odjela za vanjske poslove nacističke stranke. Braneći nacističku politiku slanja Jehovinih svjedoka u koncentracione logore, Rosenberg je na suđenju svjedočio: “Američki kapelan mi je veoma ljubazno u ćeliji dostavio jedan crkveni list iz Columbusa [Ohio]. Iz njega sam zaključio da su i Sjedinjene Države hapsile Jehovine svjedoke tokom rata te da se do prosinca 1945. 11 000 njih još uvijek nalazilo u logorima.” Istina je da su Jehovini svjedoci bili striktno neutralni, ne zauzimajući strane u političkim razmiricama. Nisu prolili ni kap krvi, niti u Drugom svjetskom ratu niti u bilo kojem drugom ratu.
U Mađarskoj je jedan pisac napisao u časopisu Ring od 4. studenoga 1992. o Jehovinim svjedocima: “Radije bi izabrali smrt nego da nekoga ubiju. Zato sam siguran da, kad bi na Zemlji živjeli samo Jehovini svjedoci, nigdje ne bi izbijali ratovi.” Reo M. Christenson, inače profesor političkih znanosti, raspravljao je u časopisu The Christian Century o tome može li pravi kršćanin sudjelovati u ratu, te je zaključio:
“Može li itko ozbiljno zamisliti Isusa kako baca ručne granate na svoje neprijatelje, koristi mitraljez, rukuje bacačem plamena, baca nuklearne bombe ili lansira interkontinentalne balističke rakete koje bi poubijale ili osakatile tisuće majki i djece? Pitanje je toliko apsurdno da na njega nije potrebno odgovoriti. Ako Isus to ne bi mogao učiniti a da ostane dosljedan svom karakteru, kako to onda mi možemo činiti i biti dosljedni prema njemu?” To je pitanje o kojem valja razmisliti.
Pa ipak, religije svijeta nastavljaju zauzimati strane u ratovima. Katolici i dalje ubijaju katolike, a oni drugih religija ubijaju ili pripadnike svoje vlastite vjere ili pak članove drugih crkava. Kao što slijedeća istinita priča pokazuje, slijediti učenja Isusa Krista zahtijeva čvrsto uvjerenje i hrabrost.
[Slika na stranici 7]
Može li itko ozbiljno zamisliti Isusa kako u ratu koristi mitraljez?
[Zahvala]
Fotografija U.S. National Archivesa