Sarajevo — od 1914. do 1994.

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ŠVEDSKE

Prošlo je osamdeset godina od onih zlosretnih hitaca ispaljenih 28. lipnja 1914. u Sarajevu. Hici su usmrtili nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu, nadvojvotkinju Sofiju, a neprijateljstvo između Austro-Ugarske i Srbije preraslo je u prvi svjetski rat. Od 65 milijuna mladića poslanih na bojna polja, nekih 9 milijuna nikada se nije vratilo svojim kućama. Poginulo je ukupno 21 milijun ljudi, uključujući i civilne žrtve. Neki još uvijek o izbijanju tog rata u kolovozu 1914. govore kao o vremenu kad je “svijet poludio”.

HICI opet odjekuju Sarajevom. I ne samo Sarajevom već i nekim od šest republika bivše jugoslavenske federacije.a Knjiga Jugoslavien—Ett land i upplösning (Jugoslavija — zemlja u dezintegraciji) navodi: “To je građanski rat u kojem se susjed bori protiv susjeda. Prastare zamjerke i nepovjerenje prerasli su u mržnju. Ta je mržnja dovela do ratovanja, a ratovanje do još više ubijanja i uništavanja. To je poput začaranog kruga, ili bolje rečeno, spirale rastuće mržnje, nepovjerenja i ubijanja.”

Ne iznenađuje da su se mnogi, kad su u lipnju 1991. na području Jugoslavije buknuli sukobi, prisjetili hitaca ispaljenih u lipnju 1914. u Sarajevu. Hoće li ovaj novi sukob imati isto tako katastrofalne posljedice? Hoće li biti ugrožen mir u Evropi? Može li se dogoditi da se program “etničkog čišćenja” (namjernog ubijanja i izgona rasnih, političkih ili kulturnih skupina) proširi po drugim dijelovima svijeta? Da bi se pokušalo okončati sukobe izvršen je međunarodni pritisak. No, što stvarno leži iza nevolja u bivšoj Jugoslaviji? Imaju li nedavni događaji u Sarajevu ikakve veze s atentatom iz 1914?

Jugoslavija i I svjetski rat

Sukobi nisu ništa novo. Još na samom početku ovog stoljeća, o Balkanskom poluotoku govorilo se kao o evropskom “buretu baruta”. U knjizi Jugoslavien—Ett land i upplösning kaže se: “U pitanju je dezintegracija saveza u kojem je napetost jako dugo rasla. Ustvari, kad je krajem I svjetskog rata oformljena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca [prijašnje ime za Jugoslaviju] sukobi su već postojali.” Povijesna pozadina pomoći će nam uvidjeti kako današnji sukobi sežu do I svjetskog rata.

Povijest nam govori da su u vrijeme atentata na Franju Ferdinanda godine 1914. južnoslavenske zemlje Slovenija, Hrvatska te Bosna i Hercegovina bile pokrajine Austro-Ugarskog carstva. Srbija je, s druge strane, još od 1878. bila nezavisna kraljevina, snažno poduprta od strane Rusije. Međutim, mnogi Srbi živjeli su u pokrajinama pod vlasti Austro-Ugarske te je stoga Srbija željela da se Austro-Ugarska odrekne svih okupiranih područja na Balkanskom poluotoku. Iako su postojali sukobi između Hrvatske i Srbije, one su bile ujedinjene u jednoj želji: riješiti se omraženih stranih gospodara. Rodoljubi su sanjali o ujedinjenju svih Južnih Slavena u jednu kraljevinu. Srbi su bili najjača snaga u formiranju takve nezavisne države.

U to je vrijeme vladajući car Franjo Josip imao 84 godine. Nadvojvoda Franjo Ferdinand trebao je uskoro postati novim carem. Srpski rodoljubi vidjeli su u Franji Ferdinandu prepreku ostvarenju svog sna o južnoslavenskom kraljevstvu.

Neki mladi studenti u Srbiji postali su opsjednuti idejom o slobodnoj državi Južnih Slavena te su bili spremni umrijeti za nju. Za izvršenje atentata na nadvojvodu izabrano je nekoliko mladića. Tajna srpska nacionalistička organizacija nazvana Crna ruka osigurala im je oružje i obuku. Dvojica tih mladića izvršila su pokušaj atentata, a jedan od njih uspio je u tome. Ime mu je bilo Gavrilo Princip. Imao je 19 godina.

Ovaj je atentat poslužio ostvarivanju namjere onih koji su za njega bili odgovorni. Kad je prvi svjetski rat završio Austro-Ugarska Monarhija se raspala, a Srbija je mogla preuzeti vodstvo u ujedinjavanju Slavena u jedinstvenu kraljevinu. Godine 1918. ta je kraljevina postala poznata kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Godine 1929. ime je promijenjeno u Jugoslavija. Međutim, kad različite skupine više nisu trebale biti ujedinjene u zajedničkom neprijateljstvu prema Austro-Ugarskoj, postalo je očigledno da i među samim skupinama postoje razlike. Postojalo je skoro 20 različitih nacionalnih skupina, četiri službena jezika i nekoliko manje značajnih, dva različita pisma (latinica i ćirilica) te tri glavne religije — katolička, muslimanska i pravoslavna. Religija je i dalje značajan razjedinjavajući faktor. Drugim riječima, u novoj su državi postojali mnogi dugotrajni razjedinjavajući faktori.

Jugoslavija i II svjetski rat

Tokom II svjetskog rata Njemačka je okupirala Jugoslaviju a, prema knjizi Vatikan i Jasenovac, “preko 200 000 ljudi, uglavnom Srba pravoslavaca, sistematski je pobijeno” od strane Hrvata katolika koji su surađivali s nacistima. Međutim, Hrvat Josip Broz Tito, zajedno sa svojim komunističkim partizanima te u suradnji s Britancima i Amerikancima, uspio je odagnati Nijemce. Po završetku rata, istaknuo se kao očigledni vođa zemlje te je upravljao njome željeznom rukom. On je bio neovisan čovjek. Čak ga ni Staljin nije mogao prisiliti da Jugoslaviju dovede u sklad s ostatkom komunističkog bloka.

Mnogi iz bivše Jugoslavije rekli su: ‘Da nije bilo Tita, savez bi se raspao daleko ranije. Samo je on imao snagu volje i autoritet potreban da ga zadrži na okupu.’ To se pokazalo istinitim. Nakon Titove smrti, godine 1980, ponovo su se pojavile raspre koje su se sve više zaoštravale dok 1991. nije izbio građanski rat.

Meci koji su promijenili svijet

U svojoj knjizi Thunder at Twilight—Vienna 1913/1914, autor Frederic Morton napisao je o ubojstvu Franje Ferdinanda: “Metak koji je raznio njegovu vratnu žilu odzvonio je kao uvodni hitac u najkrvaviji pokolj za koji je čovječanstvo dotada znalo. Pokrenuo je dinamiku koja je dovela do drugog svjetskog rata. (...) Mnoge niti scene koja je svud oko nas prvi su put ispredene duž Dunava, godinu i pol dana prije tog revolverskog hica ispaljenog u nadvojvodinu glavu.” (Naglašeno od nas.)

Nedavni događaji u bivšoj Jugoslaviji nisu “jedine niti scene koja je svud oko nas” kojima se može naći korijen u 1914. godini. Povjesničar Edmond Taylor izražava nešto s čime se slažu mnogi povjesničari: “Izbijanje prvog svjetskog rata dovelo [je] do ‘vremena nevolja’ dvadesetog stoljeća (...). Izravno ili neizravno, sve trzavice posljednjih pola stoljeća potječu od 1914. godine.”

Učinjeni su napori kako bi se objasnilo zašto su hici ispaljeni u Sarajevu imali tako strašne posljedice. Kako su dva hica ispaljena od strane jednog “školarca” mogla zapaliti cijeli svijet i pokrenuti razdoblje nasilja, konfuzije i razbijanja iluzija koje traje sve do današnjeg dana?

Pokušaji objašnjavanja 1914.

U svojoj knjizi Thunder at Twilight—Vienna 1913/1914, autor nastoji objasniti ono što se dogodilo time da ukazuje na ono što naziva “novom silom” koja je 1914. utjecala na narode. Ta “sila”, kaže on, zapravo je zajedničko djelovanje nekoliko faktora. Nekoliko trezvenih mišljenja koja su bila izražena zagušena su neprestanim i sve jačim povicima želje za ratom. Mobilizacija jedne zemlje ubrzala je mobilizaciju svih drugih. Vlast je prenijeta s vladajuće klase na generale. Mnogi ljudi vidjeli su u ratu i dobrodošlu priliku da iskuse “veličanstvenu nacionalnu pustolovinu” te tako umaknu turobnosti svakodnevice. Kasnije je jedan funkcionar pisao: “Poput ljudi koji čeznu za olujom kako bi ih oslobodila ljetne sparine, naraštaj 1914. vjerovao je u olakšanje koje bi rat mogao donijeti.” Njemački spisatelj Hermann Hesse rekao je da bi ljudima dobro došlo kad bi ih se izbacilo iz “dosadnog kapitalističkog mira”, a njemačkom nobelovcu i piscu Thomasu Mannu pripisuje se izjava da je rat “pročišćenje, oslobođenje, golema nada”. Čak je i Winston Churchill, zatrovan mišlju o ratu, pisao: “Strašno me fasciniraju pripreme za rat. Molim se Bogu da mi oprosti takvo zastrašujuće lakoumno raspoloženje.”

Upravo zbog ove “nove sile” diljem Evrope odigravale su se živahne scene, dok su vojnici marširali pravo u rat. Na kape su im pričvršćivane zelene grančice, oko topova vješani vijenci od ruža, orkestri su svirali, domaćice s prozorâ mahale maramicama a radosna djeca trčkarala uz vojnike. Bilo je to kao da su ljudi slavili i bodrili dolazak rata. Svjetski rat došao je prerušen u svečanost.

To je rezime jednog dijela onoga što je ranije citirani Morton nazvao “novom silom” koja nam treba pomoći razumijeti uzrok prvog svjetskog rata. No, odakle je došla ova “sila”? Povjesničarka Barbara Tuchman pisala je da je industrijsko društvo čovjeku donijelo nove snage i nove pritiske. Zapravo, “društvo (...) je bilo (...) prepuno novih napetosti i akumulirane energije”. Stefan Zweig, u to vrijeme mladi bečki intelektualac, pisao je: “Ne mogu to drugačije objasniti do li ovim viškom snage, tragičnom posljedicom unutarnje dinamičnosti koja se akumulirala tokom četrdesetogodišnjeg mira te je sada tražila nasilno oslobođenje.” Izraz “Ne mogu to drugačije objasniti” ukazuje na to da je njemu samome to bilo teško objasniti. U predgovoru svoje knjige Thunder at Twilight, Morton piše: “Zašto se to dogodilo baš tada i baš tamo? I kako? (...) Ima li izlaza iz tog labirinta?”

Da, mnogi koji nastoje objasniti 1914. smatraju da najfundamentalnije razloge zaista nije lako razumjeti. Zašto rat nije ostao ograničen na one strane koje su bile izravno umiješane? Zašto je eskalirao u svjetski rat? Zašto se toliko otegnuo te zašto je bio tako razoran? Što je uistinu bila ta čudna sila koja je u jesen 1914. ščepala čovječanstvo? Naš sljedeći članak na 10. stranici razmatrat će biblijski odgovor na ova pitanja.

[Bilješka]

[Istaknuta misao na stranici 6]

“Poput ljudi koji čeznu za olujom kako bi ih oslobodila ljetne sparine, naraštaj 1914. vjerovao je u olakšanje koje bi rat mogao donijeti” (austrijski diplomat Ernest U. Cormons).

[Okvir/slike na stranicama 8 i 9]

1914

Biblija je prorekla katastrofalne događaje koji se odvijaju od 1914.

“I izidje drugi konj ridj, i onome što sjedjaše na njemu dade se da uzme mir sa zemlje, i da ubija jedan drugoga, i dade mu se mač veliki. I kad otvori treći pečat, čuh treću životinju gdje govori: dodji i vidji. I vidjeh, i gle, konj vran, i onaj što sjedjaše na njemu imaše mjerila u ruci svojoj. I čuh glas izmedju četiri životinje gdje govori: oka pšenice za groš, i tri oke ječma za groš; a ulja i vina ne će ni biti. I kad otvori četvrti pečat, čuh glas četvrte životinje gdje govori: dodji i vidji. I vidjeh, i gle, konj blijed, i onome što sjedjaše na njemu bješe ime smrt, i pakao idjaše za njim; i njemu se dade oblast na četvrtom dijelu zemlje da ubije mačem i gladju i smrću i zvjerinjem zemaljskijem.” — Otkrivenje 6:4-8 (Vidi također Luka 21:10-24; 2. Timoteju 3:1-5.)

“Veliki rat 1914-18. leži poput pojasa sprženog tla koji ondašnje vrijeme odvaja od našeg. Odnošenjem tolikih života, koji bi u narednim godinama mogli djelovati, rušenjem vjerovanja, mijenjanjem ideja i ostavljanjem neizlječivih rana razočaranja, stvorio je između dvije epohe kako fizičku tako i psihološku provaliju” (predgovor knjizi The Proud Tower autorice Barbare W. Tuchman).

“Četiri godine koje su uslijedile [nakon 1914] bile su, kako je pisao Graham Wallas, ‘četiri godine najintenzivnijeg herojskog nastojanja koje je ljudska rasa ikada učinila’. Kad je nastojanje okončano, entuzijazam i iluzije koje je netko možda imao prije 1914. polako su tonule pod morem golemih razbijenih iluzija. Za cijenu koju je platilo, čovječanstvo je uglavnom dobilo bolno shvaćanje svojih vlastitih ograničenja” (pogovor istom djelu).

[Zahvale]

The Bettmann Archive

The Trustees of the Imperial War Museum, London

National Archives of Canada, P.A. 40136

[Karta na stranici 7]

(Vidi publikaciju)

Evropa — kolovoz 1914.

1. Velika Britanija i Irska 2. Francuska 3. Španjolska 4. Njemačko Carstvo 5. Švicarska 6. Italija 7. Rusija 8. Austro-Ugarska 9. Rumunjska 10. Bugarska 11. Srbija 12. Crna Gora 13. Albanija 14. Grčka

[Slika na stranici 5]

Gavrilo Princip

[Slika na stranici 6]

Nijemci primaju cvijeće na odlasku u rat

[Zahvala]

The Bettmann Arhive

[Zahvala na stranici 3]

Culver Pictures