Kršćani se ponovo nalaze na vrhovnom sudu u Jeruzalemu

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ IZRAELA

ISUS je na suđenju za svoj život stajao pred Sanhedrinom, najvišim sudom u Jeruzalemu. Unatoč tom pritisku, neustrašivo je zastupao Božje Kraljevstvo (Matej 26:57-68). U tjednima nakon Isusovog suđenja, njegovi su najbliži sljedbenici stajali pred tim istim vrhovnim sudom. Tamo su pružili snažno svjedočanstvo za Božje Kraljevstvo i njegovog imenovanog Kralja (Djela apostolska 4:5-21).

Nekoliko dana kasnije, kad su apostoli ponovo bili dovedeni pred Sanhedrin, došlo je do neočekivanog obrata događaja. Unatoč ogromnom pritisku svojih kolega, jedan od najuglednijih članova suda, Gamalijel, otvoreno je govorio u korist Isusovih učenika. Uslijed ove iznenađujuće intervencije, apostoli su bili oslobođeni (Djela apostolska 5:27-42).

Ova pojavljivanja pred sudom bila su ispunjenje Isusovih riječi iz Mateja 10:16-18: “Eto, ja vas šaljem kao ovce medju vukove (...). Oni [će vas] predati sudovima. (...) I pred vlastelje i careve vodiće vas mene radi za svjedočanstvo njima i neznabošcima.” Mada ih se često pogrešno shvaćalo, Isusovi su sljedbenici postali dobro poznati po čitavom Izraelu. Isusovu poruku prihvatilo je na tisuće Židova u prvom stoljeću (Djela apostolska 4:4; 6:7). Sve to bilo je posljedica revnog propovijedanja Isusovih židovskih učenika, uključujući njihova neustrašiva pojavljivanja na sudu.

U današnjem Izraelu relativno malo ljudi zna za Jehovine svjedoke, kojih u naciji od oko 5 milijuna ljudi u ovom trenutku ima manje od 500. Ali 1993, slučaj mladog Svjedoka ne samo da je svratio veliku pažnju na njihovu aktivnost, već je istaknuo i jedinstvenu povijesnu vezu između predrasuda i progonstava što su ih doživjeli i Židovi i Jehovini svjedoci.

Kako je započeo spor?

Sedamnaestogodišnji Židov Ariel Feldman, ruski imigrant u Izraelu koji živi u Haifi, bio je natprosječan učenik i vrlo omiljen među školskim osobljem i svojim kolegama učenicima.

Neformalan razgovor na ulici za vrijeme rata u Perzijskom zaljevu imao je za posljedicu da su Ariel i njegova obitelj počeli proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Ariel je poduzeo temeljito istraživanje te je usporedio židovska religiozna učenja s biblijskim objašnjenjima koja su mu pružili Jehovini svjedoci. Budući da je imao ozbiljne namjere, Ariel je brzo napredovao u svom biblijskom studiju te je bio prvi član svoje obitelji koji se krstio kao Jehovin svjedok.

Ništa od ovoga nije mu predstavljalo poteškoće pri učenju u školi. Međutim, kad je pohađao predzadnji razred, njegova je škola odlučila uvesti jedan eksperimentalni program kako bi se učenike pripremilo za služenje vojske. Podučavali su ih vojnici, a program je uključivao vježbanje borbenih položaja i tehnika. Budući da je smatrao kako bi aktivnim sudjelovanjem u ovom tečaju povrijedio svoju biblijski školovanu savjest i kao Jehovin svjedok prekršio svoj neutralan stav, Ariel je uložio primjerene napore da bi ravnateljici obrazložio svoje stajalište (Izaija 2:2-4). Uljudno je objasnio kako je spreman za vrijeme tog sata sudjelovati u bilo kojoj drugoj školskoj aktivnosti, ali da ne može postupati suprotno svojim uvjerenjima.

Iako mu je ravnateljica škole prethodno pokazala izvjesno razumijevanje, zaključila je da ovaj zahtjev nadilazi ono što bi mogla dopustiti. Dala mu je ultimatum: Ili da aktivno sudjeluje u predvojničkoj obuci ili da bude izbačen iz škole. Ariel nije mogao postupiti protiv svoje savjesti. Samo par mjeseci prije završnih ispita, 31. siječnja 1993, bio je službeno izbačen iz škole i nije mu bila ponuđena nikakva alternativa.

Obrana iz neočekivanog izvora

Ariel se obratio Udruženju za građanska prava u Izraelu. Oni su bili voljni preuzeti njegov slučaj, nudeći besplatnu pravnu pomoć. Suvremena židovska država Izrael demokratska je država. Mada Izrael nema ustav koji jamči osobna prava, slobodu religije i slobodu savjesti promiče izraelska deklaracija o nezavisnosti. U Izraelu nije bilo pravnog presedana koji bi obuhvaćao isključenje iz škole zbog religioznih uvjerenja.

Tisak se počeo zanimati za ovaj slučaj. Držeći se pravnog savjeta, Ariel nije pristao na intervjue s novinarima, preferirajući da se o njegovom slučaju sudi u sudnici, a ne na “sudu” javnog mišljenja. Međutim, ravnateljica škole požurila se u jednom intervjuu opravdati svoje postupke. U novinama Hadashot od 9. veljače 1993. ona ne samo da je iznijela svoje mišljenje o tome kako je učenikov religiozni stav uvredljiv za Izrael i sve one koji su mu odani, već je iskoristila priliku da otvoreno istupi protiv Jehovinih svjedoka kao organizacije, rekavši: “Njihova je aktivnost prikrivena, besramna, podmukla. Oni pružaju pipke i doslovno love slabe.”

Mnogi Izraelci mogli su vidjeti da ravnateljičina gledišta predstavljaju mišljenje koje je zasnovano na predrasudi. Intervju je naročito uznemirio izraelskog povjesničara-žurnalista Toma Segeva, koji se mnogo bavio istraživanjem holokausta. Podsjetio ga je na stav koji su pokazali neki u nacističkoj Njemačkoj, koji su, potaknuti lažnim optužbama na račun Židova, dali oduška svojim predrasudama u jednom od najgorih masovnih zločina u ljudskoj povijesti. Segev je bio mišljenja da veća opasnost za izraelsku državu leži u primjeru netolerancije što ga je pokazala ravnateljica škole nego u savjesnom stavu mladog učenika. Osjećao se ponukanim da napiše članak u obranu prava Jehovinih svjedoka. (Vidi okvir na 15. stranici.)

Nakon Segevljevog članka, drugi su također počeli otvoreno govoriti. Jedan stanovnik Jeruzalema, koji je kao Židov u II svjetskom ratu bio zarobljenik u logoru, napisao je pismo izdavaču prisjećajući se lijepog ponašanja Jehovinih svjedoka koji su bili u istom logoru radi odbijanja da služe u Njemačkoj vojsci.

Budući da mladi učenik Svjedok nije htio pristati na intervjue, novinari su se obratili drugim članovima skupštine. Oni su drage volje pružili informacije o vjerovanjima Jehovinih svjedoka i njihovoj aktivnosti u Izraelu, mada nisu posebno komentirali Arielov slučaj prije nego što dođe na sud. To je dovelo do izvjesnog broja pohvalnih članaka u izraelskoj štampi kao i do radijskog intervjua s jednim mjesnim starješinom. Zahvaljujući ovom netraženom publicitetu, mnogi su prvi put čuli za Jehovine svjedoke.

Dan na jeruzalemskom sudu

Haifska podružnica Udruženja za građanska prava u Izraelu u više je navrata pokušala razgovarati s ravnateljicom, Vijećem za obrazovanje i Ministarstvom prosvjete u Jeruzalemu. No svi su ovi napori naišli na nezadovoljavajuće odgovore. Dana 11. ožujka 1993. vrhovnom sudu u Jeruzalemu, najvišem sudu suvremenog Izraela, upućena je peticija u ime Ariela Feldmana.

Za datum uvodnog saslušanja slučaja bio je određen 15. ožujak 1993. Odvjetnici iz Udruženja za građanska prava u Izraelu iznijeli su Arielov slučaj protiv Vijeća za obrazovanje, ravnateljice škole i haifske gradske uprave. Uvodnom saslušanju slučaja prisustvovala su trojica sudaca izraelskog vrhovnog suda.

Javni tužilac prikazao je slučaj kao onaj koji bi potkopao autoritet škole ukoliko bi se učeniku dozvolilo da “diktira” kojim satovima hoće a kojima neće prisustvovati. Zahtijevali su od suda da podrži njihovu odluku da se učeniku ni pod kojim uvjetima ne bi smjelo dozvoliti povratak u školu.

Odvjetnici iz Udruženja za građanska prava prikazali su slučaj kao pitanje temeljnih prava na slobodu vjeroispovijesti i slobodu savjesti koja su bila prekršena načinom na koji je škola postupila u vezi s tom stvari. Suci su postavljali pitanja o učenjima Jehovinih svjedoka kako bi razumjeli koji je razlog stava mladog učenika. Također su im bile pružene mnoge informacije u vidu pismenih peticija što se odnose na slične slučajeve širom svijeta u kojima su sudovi donijeli presude u korist Jehovinih svjedoka.

U svom rezimeu suci su izjavili kako se obje strane bore za princip. No kad se odvagne koja bi strana pretrpjela veću štetu ako se stvar ostavi kakva jest, onda je to svakako učenik. Suci su izrazili čuđenje u pogledu ravnateljičinog ponašanja i ponašanja Vijeća za obrazovanje, dajući im deset dana da napismeno objasne svoje postupke. Sud je izdao interventni nalog zahtijevajući da se Ariela Feldmana ponovo primi u školu kako bi završio školsku godinu te da ga se ne sprečava u polaganju završnih ispita.

Nekoliko dana prije konačnog saslušanja, koje je bilo utvrđeno za 11. svibnja 1993, Vijeće za obrazovanje povuklo je optužnicu protiv Ariela Feldmana. Kao posljedica toga, bilo je otkazano konačno saslušanje, a sud nije nikad donio presudu o temeljnim pitanjima tog slučaja te nije utvrđen nikakav službeni pravni presedan. Mada se time slučaj ostavlja otvorenim za daljnje pravne rasprave, Jehovini svjedoci cijene razuman stav koji su pokazali suci izraelskog vrhovnog suda.

Naučene lekcije

Od Isusovih dana sve do danas, Jehovini svjedoci nailazili su na protivljenje i predrasude zbog kojih su u mnogim zemljama bili izvođeni pred najviše sudove. Pokazalo se da su ti slučajevi ‘svjedočanstvo nacijama’ (Matej 10:18, NW). Čak i kad u nekoj zemlji nema mnogo njegovih svjedoka, Jehova se može pobrinuti da njegovo ime postane nadaleko poznato. I baš kao što je to u prvom stoljeću učinio pomoću iznenađujuće intervencije Gamalijela, uglednog člana Sanhedrina, Bog i danas može iz neočekivanih izvora podići podršku za svoj narod.

[Okvir na stranici 15]

“Što ravnateljica škole zna o Jehovinim svjedocima”

(Izvaci iz članka Toma Segeva u Ha’aretzu od 12. veljače 1993)

“U naciji u kojoj ima koječega, također ima nekih Izraelaca koji su Jehovini svjedoci. Nema ih mnogo i nije mnogo ljudi čulo za njih, unatoč činjenici da u Izraelu, kao i u svim zemljama, nastoje steći sljedbenike svojih učenja, kako putem pisane riječi, tako i usmeno. Na neki su način ostavili dojam na tog učenika hugimske srednje škole. Budući da je prihvatio učenja tog pokreta, odbio je sudjelovati na satovima predvojničke tjelesne obuke u školi. Ravnateljica nije pristala na to da ga oslobodi tih satova. Ako sam je ispravno razumio, ona u njemu vidi prijetnju za budućnost cionizma. Ovog tjedna ona mi je rastumačila: ‘Mi smo cionistički orijentirana škola; poučavamo djecu lojalnosti državi i naciji.’ (...)

Rina Shmueli, iz Udruženja za prava građana u Haifi, pokušala je uvjeriti ravnateljicu da prizna učenikovo pravo na slijeđenje svoje savjesti te da ga oslobodi predvojničke obuke; to je mogla biti vrlo odgovarajuća lekcija tolerancije i demokracije. No ona je ostala pri svom stavu. Ona je mišljenja da se radi o opasnoj sekti koja zavođenjem pridobiva članove. (...)

To me podsjetilo na nešto ružno. Stoga sam telefonirao ravnateljici i pitao je što ona zapravo zna o Jehovinim svjedocima. Rekla je da ne zna mnogo ali da je čula kako su oni aktivni i u drugim zemljama te da se susrela s njima u Kanadi i Njemačkoj. Pitao sam je zna li što im se dogodilo u Njemačkoj. ‘Ne znam, a ni ne želim znati’, odgovorila je ravnateljica.

Možda hugimska srednja škola ima biblioteku, i možda u toj biblioteci imaju The Encyclopedia of the Holocaust, koju je uredio Israel Gutman. Ukoliko nemaju primjerak, trebali bi ga kupiti. Pod naslovom ‘Revni istraživači Biblije’, ravnateljica će pronaći da su nacisti slali Jehovine svjedoke u koncentracione logore.”