Tko će evangelizirati Britaniju?
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ BRITANIJE
ŽILA kucavica britanskih crkvi presušuje stopom od skoro 1 500 članova tjedno, izvještava The UK Christian Handbook. Mladi napuštaju crkvu, objavljuje Times, “jer je smatraju dosadnom i usamljeničkom”.
Dok se anglikanske crkve zatvaraju stopom od jedne crkve tjedno, “tisuće ljudi u potrazi su za smislom i svrhom svog života”, priznaje list Church Times koji izdaje Engleska crkva.
Suočene s ovom krizom, britanske crkve ujedinile su se 1990. u “Desetljeću evangelizma”. The Scotsman navodi kako bi ‘90-e “mogle i te kako biti desetljećem u kojem tradicionalne, državne Crkve vraćaju natrag evangelizam, pokušavajući povećati žalosno smanjeno članstvo i skrenuti trend sekularizacije”.
Krasna nada — no može li se realizirati? Što se događalo tokom proteklih nekoliko godina?
Nesiguran temelj
Svećenstvo Engleske crkve nije na svojoj Generalnoj sinodi godine 1989. pokazalo baš veliki entuzijazam za “Desetljeće evangelizma”. Naprimjer, predsjednik Church Union’s Mission and Renewal Committeea naglasio je: “Priprema je od primarne važnosti”, no oprezno je dodao: “U nekim slučajevima može potrajati čitavo desetljeće.”
Biskup Gavin Reid predviđao je: “Nakon pet godina bit će to kampanja bruke.”
Nezastrašeni, anglikanci su uskoro s rimokatolicima, koji su 1988. ustanovili svoje vlastito “Desetljeće evangelizacije”, oformili ujedinjenu frontu. Većina drugih denominacija gajila je određene sumnje. “Moram priznati da sam nekako bojažljiv u pogledu Desetljeća evangelizma. To je visokozvučni naziv, no što on znači?” upitao je Paul Hulme, propovjednik u uglednoj Wesley’s Chapel na City Roadu u Londonu. “Što bismo mi to trebali raditi, a što već ne radimo?”
Definirati ciljeve
Evangelizirati znači propovijedati evanđelje ili dobru vijest kako bi se slušatelje obratilo na kršćanstvo — što je jako daleko od onoga što mnogi crkveni vođe žele vidjeti. “Obraćanje ljudi na kršćanstvo nije naš posao”, izjavio je teolog dr. Newbigin iz Ujedinjene reformirane crkve. “To je Božji posao.” Što se krije iza takve čudnovate izjave? Rastuća napetost u britanskom multirasnom društvu i njegovim nekršćanskim, etničkim religijama. Razmotrite sljedeće:
“Desetljeće evangelizma može se izjaloviti poput drugih desetljeća”, rekao je anglikanski rektor Neil Richardson, “no dokle god kuburi, ono odvraća pažnju od gorućeg pitanja s kojim se suočavaju kako crkve tako i svi ostali: potencijalno eksplozivne mješavine religija u svim našim gradovima.” Ukazujući na to u čemu je problem, nastavio je: “Odnosi među različitim skupinama unutar religiozne zajednice trebaju se temeljiti na čvrstom povjerenju da nitko ne nastoji činiti obraćenike odnosno prozelitirati.”
Uvelike svjestan ove “potencijalno eksplozivne” situacije, nadbiskup od Canterburya George Carey izjavio je da je “Desetljeće evangelizma” “nezgrapan naziv” budući da muslimanski i židovski vođe smatraju kako su učinjeni metom “nepopustljivih evangelika”. “Pogrešno je”, rekao je on kasnije, “kao što to neki čine, reći da je prva zadaća crkve evangeliziranje.”
S druge strane, biskup Michael Marshall tvrdi da je temeljna potreba Engleske crkve to da se “pretvori u Božju crkvu u Engleskoj”, s time da se muslimani i drugi privedu u kršćanski tor. “Poziv za pridobivanje islama za Krista nalazi se na programu rada”, izjavio je, upozoravajući da će takav pristup “obavezno uključivati desetljeće konfrontacija”.
Što je sa Židovima? “Pravi evangelizam mora uključivati Židove”, glasio je naslov u Church Timesu. No, liverpulski biskup David Sheppard oštro se suprotstavio tome. “Glavna meta Desetljeća evangelizma moraju biti oni koji su napustili svoju vjeru ili oni koji nikada nisu ni znali što znači vjerovati u Boga”, rekao je on. Je li to moguće? Neil Richardson tvrdio je u listu The Guardian u članku pod naslovom “Propala investicija evangelizma” sljedeće: “Svaka osoba [u Britaniji] imala je dovoljno prilike da procijeni tvrdnje kršćanstva. Jasno je da je većina odlučila kako to nije za njih.”
Jesu li britanske crkve opremljene za evangeliziranje tako svjetovne zajednice te mnoštva njezinih vjera i etničkih kultura?
Izazov
Bivši nadbiskup dr. Runcie izjavio je: “Naši službenici u evangelizmu jesu biskupi i svećenstvo, naši misionari su laici.” Evangelist-veteran Gilbert W. Kirby rekao je: “Svaki bi kršćanin trebao biti u stanju drugome objasniti temeljna načela vjere. Svaki bi kršćanin trebao biti poučen o tome kako drugoga dovesti do Krista. (...) Naš bi cilj trebalo biti podučeno crkveno članstvo. (...) Beskorisno je govoriti ljudima da evangeliziraju, a da im se ne pokaže kako da to čine.” Drugim riječima, biskupi i svećenici moraju pružiti primjer u pokazivanju svojim stadima kako evangelizirati.
Otvoreno govoreći u uvodnoj riječi BBC-jevog komemorativnog predavanja u čast Geralda Priestlanda, spiker Brian Redhead rekao je: “Glave okićene mitrama trebale bi shvatiti činjenicu da su izgubile moć zaokupljanja pažnje nepredanih osoba (...). Moraju staviti veći naglasak na umjetnost propovijedanja.” A gdje bi se to trebalo učiniti?
Početkom ovog stoljeća William Wand, koji je kasnije postao londonski biskup, primio je svoju ranu obuku u Lancasteru u Engleskoj, u doba kad su pastoralni posjeti bili normalna stvar. “Mislim da je rekordan broj vrata na koja bih pokucao u toku jednog poslijepodneva bio četrdeset”, pisao je kasnije. “Vikar je također bio vrlo osjetljiv na potrebe manjine ljudi koja izgleda nikada nije dolazila u crkvu. Bio je željan učiniti ono što se sada naziva ‘razbijanje’ apatije i ravnodušnosti.”
Kad bi bilo koji svećenik danas u Britaniji vršio takve osobne kontakte uistinu bi bio rijetka iznimka! Britanske crkve prekasno shvaćaju da ne postoji zamjena za evangeliziranje ljudi u njihovim domovima, na način na koji su to činili Isus i njegovi učenici.
“Samo uistinu predan čovjek može pridobiti druge za Boga”, zapaža knjiga Evangelism and the Laity. “‘Vrši djelo evanđelista’ [2. Timoteju 4:5] (...) naredba je koju na neki način moraju poslušati svi kršćani da bi Crkva ispunila svoju svrhu u našem naraštaju.”
“Dobra vijest” — njezin izvor
John Taylor, generalni sekretar Propovjedničkog odjela Metodističke crkve pisao je londonskom listu The Times o “našoj dužnosti da prenosimo dobru vijest”. Rekao je: “Crkva stoga mora pronaći nove i djelotvornije načine odgajanja i poučavanja vlastitih članova. Čak i u crkvi vlada grozno neznanje u pogledu kršćanskih spisa.” Do čega je ovo neznanje dovelo njene članove?
“Brojni mlađi vodeći evangelici (...) uporno tvrde da kršćansko sljedbeništvo zahtijeva posebne vrste društvene i političke akcije”, objašnjava Rachel Tingle u knjizi Another Gospel?—An Account of the Growing Involvement of the Anglican Church in Secular Politics. Ova “Teologija Kraljevstva”, kako se naziva, tvrdi da Kraljevstvo Božje biva prošireno na Zemlju onda kada se političkim sredstvima uspostave mir, pravednost i “socijalna pravda”. Dakako, to je “Teologija oslobođenja” ili stari “Kršćanski socijalizam” u novom ruhu.
Kako se takvo razmišljanje slaže s Isusovom vlastitom izjavom: “Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu. (...) Moje kraljevstvo nije odavde”? (Ivan 18:36, St). Ili pak s riječima jednog ranijeg proroka: “U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka”? (Danijel 2:44, St).
Zapazite da Kraljevstvo biva uspostavljeno Božjom rukom — ne čovječjom. Oslobođenje od rata, nepravde pa čak i od same smrti doći će od Jehove preko od njega imenovanog Kralja Isusa Krista — ne od čovjeka. To je uistinu dobra vijest koju treba objaviti! (Otkrivenje 21:3, 4).
Danas Jehovini svjedoci, koji samo u Britaniji broje skoro 130 000, dijele isto uvjerenje. Izdvojeni iz svih nacionalnih grupa i religioznih skupina, oni ujedinjeno stoje kao kršćani. Oni su dobro obučeni evangelizatori, revni za to da dobru vijest prenesu svima koji su je voljni poslušati. Oni u tom pravcu koriste sva raspoloživa sredstva, a iz njihove djelotvorne službe mnogi izvlače korist.
[Okvir na stranici 23]
Britanski evangelisti
Slijedi isječak uzet iz britanskog rimokatoličkog tjednika Catholic Herald od 22. listopada 1993, stranica 8.
“Što se dogodilo s desetljećem evangelizacije? Uistinu, što se dogodilo s njime! Prije dvije godine, bilo je glavna tema razgovora i jedva da bi prošao tjedan, a da ga se ne bi spomenulo u tisku. Danas? Zaglušujuća tišina. (...)
Gdje je hitnost koju je poručivao Isus dok je svoje učenike slao da evangeliziraju okolna sela? Ili koju je poručivao Sveti Pavao: ‘Jao meni ako evanđelja ne navješćujem (1 Kor 9,16).’
Postoji i problem u tome što mnogi katolici ne uviđaju da evangelizacija nije opcija već nalog izdan od samog Krista: ‘Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode’ [Matej 28:19]. (...)
Koliko je katolika dovoljno upućeno u svoju vjeru da bi se suprotstavilo skepticima? (...) Kako je samo neobično to da je Božji Sin bio došao na Zemlju, a tako se malo nas zanima za to da bismo proučavali ono što je rekao. (...)
Ja ne držim stranu [Jehovinim] Svjedocima. (...) No, pogledajmo i drugu stranu medalje. Njihov moralan stav, temeljen na vjerovanju u Božja apsolutna mjerila, besprijekoran je. Dodajmo k tome i to da svaki Svjedok posveti otprilike tri večeri tjedno za doktrinu, sistematsko proučavanje Biblije i praktično svakodnevno kršćansko življenje, često u domovima suvjernika.
I ne samo to, već je i svaki Svjedok poučen da je samim svojim pozvanjem obavezno i misionar. Poučen je metodama potrebnim za prezentiranje svoje poruke. Kucanje na vrata, propovijedanje u parovima, čini okosnicu njegovog života. Svjedoci su revni i u pokazivanju brige za siromašne i potrebite.
Ukratko, (...) teško je oduprijeti se dojmu da nas to podsjeća na ranu Crkvu, onako kako je opisana u djelima apostolskim. A uspjeh se mjeri krajnjim rezultatima. Njihov je rast eksplozivan. Jasna objava može donijeti rezultate!”