Kad roditelji izvrše otmicu

PROŽIVJEVŠI godine teških batina i grubog emocionalnog zlostavljanja od strane svog supruga, i na kraju ostavljena zbog druge žene, Cheryl je zatražila razvod braka.a Dobivši na sudu potpuno starateljstvo nad svojom djecom, polako joj se, kako je počela sređivati svoj život, vratio mir — sve dok jednog dana nije zazvonio telefon. Bio je to njen bivši suprug. Rekao je: “Želiš li opet vidjeti svoju djecu, moraš se ponovo udati za mene!” Cherylina djeca bila su oteta budući da im je bilo zabranjeno vratiti se majci nakon jednomjesečnog posjeta svom ocu u njegovoj rodnoj zemlji.

Shrvana Cheryl pismenim se putem obratila za pomoć američkom State Departmentu no nije pronašla nikakav legalan način da dobije natrag svoju djecu koja su bila u drugoj zemlji. Vratili su joj se osjećaji krajnje bespomoćnosti koje je proživljavala u godinama zlostavljanja. “To je gotovo ista stvar”, objašnjava ona. “Ne znate kako problemu stati na kraj.”

“Psihičko nasilje”

Otmica od strane roditelja nazvana je “najtežim činom psihičkog nasilja” počinjenim protiv onog drugog roditelja i protiv djeteta. Carolyn Zogg, generalna direktorica Child Find of America, Inc., izjavila je u vezi s takvim otmičarima: “Mnogi se roditelji koji to čine osvećuju, a osvećuju se na najgori mogući način i na najosjetljivijem području. To je područje koje je najintimnije [za roditelje koji imaju zakonito starateljstvo] — njihov dragulj, njihova djeca. (...) Oni ne misle o djetetu, već samo o sebi i o osveti — vratiti milo za drago.”

Otmica djeteta ne izlaže samo roditelja osjećajima gnjeva, gubitka, bespomoćnosti i tjeskobe već gotovo uvijek u izvjesnoj mjeri narušava djetetovo emocionalno zdravlje. Dijete bi u nekim slučajevima moglo biti prisiljeno živjeti kao bjegunac, izbjegavajući bliska prijateljstva i slušajući iskrivljene priče i laži o drugom roditelju. Takvo iskustvo može prouzročiti niz poremećaja, kao što su mokrenje u krevet, nesanica, ponašanje pretjerane privrženosti ili ovisnosti, strah od prozora i vrata te krajnja preplašenost. Ono može čak i kod starije djece prouzročiti tugu i bijes.

U Sjedinjenim Državama godišnje ima preko 350 000 slučajeva kod kojih roditelj uzme dijete kršeći sudsku presudu po pitanju starateljstva ili pak ne vraća dijete u dopuštenom vremenskom roku. U preko 100 000 takvih slučajeva jedan član obitelji skriva dijete u namjeri da ga trajno odvoji od onog drugog roditelja. Neka djeca budu odvedena iz svoje savezne države ili čak iz zemlje.

Drugi razlozi

Da li je uvijek želja za izmirenjem ili osvetoljubiv duh ono što motivira roditelje da otmu svoju djecu? Michael Knipfing iz Child Finda objašnjava kako neki roditelji strahuju da će izgubiti u borbi za starateljstvo sa svojim bivšim bračnim drugom, te “iz straha djeluju tako da ga u tome preduhitre”. Ili kad se već odredi kome će pripasti dijete pa jedan roditelj onom drugom uporno uskraćuje prava na viđanje s djecom, tada se javlja frustracija. Knipfing objašnjava: “Ako volite svoje dijete, a uskraćeno vam je da se s njim viđate, skloni ste misliti kako nemate drugog izbora nego da zgrabite dijete i pobjegnete.”

On također kaže kako ‘većina ljudi nije svjesna koje su posljedice otmice djeteta. Oni ne shvaćaju da će im biti teško naći posao. Izdani su nalozi za njihovo hapšenje. Oni smatraju da postoji problem samo između njih i onog drugog roditelja. Ne shvaćaju da se i policija uključuje u to. Umjesto jednog, trebaju im dva odvjetnika, zato što se sad trebaju baviti s kriminalnom optužnicom kao i s problemom građanske parnice po pitanju dodjele starateljstva nad djetetom’.

Neki roditelji mogu sumnjati da onaj drugi roditelj maltretira njihovo dijete. Ukoliko pravni sistem sporo reagira, očajan roditelj mogao bi djelovati bez obzira na posljedice. To je viđeno u slučaju petogodišnje Hilary Morgan. Dječji psihijatar savjetovao je da bi trebalo prekinuti susrete između Hilary i njenog oca, nazivajući dokaze o zlostavljanju “jasnima i uvjerljivima”. Međutim, sud je zaključio da nema sigurnih dokaza o zlostavljanju i propisao posjete bez nadzora. Hilaryna majka, dr. Elizabeth Morgan, sakrila je svoju kćer kršeći sudsku odluku. Takav roditelj koji izvrši otmicu i pobjegne tražeći zaštitu izaziva mnoge simpatije javnosti.

U slučaju Elizabeth Morgan, ona je izgubila posao kirurga, provela u zatvoru više od dvije godine te nakupila više od 1,5 milijuna dolara duga za liječničke i sudske troškove. Ona je objasnila za U.S.News & World Report: “Stručnjaci mi kažu da bi danas moje dijete bilo trajno neuračunljivo da nisam prekinula zlostavljanje. (...) Morala sam učiniti posao koji je sud odbio učiniti: Spasiti svoje dijete.”

Zaista je istinito zapažanje koje su u pogledu otmica od strane roditelja izrekli istraživači Greif i Hegarova: “To su izuzetno kompleksni događaji koji, poput dubokog bazena s vodom, ovisno o kutu gledanja, izgledaju ponešto drugačiji; svaki put kad se zagleda u vodu vidi se nešto novo” (When Parents Kidnap—The Families Behind the Headlines).

Osim djece koju otme jedan od roditelja ili neki stranac, širom svijeta postoje milijuni druge nestale djece — napuštene i one koja su pobjegla od kuće. Tko su ta djeca i što se s njima događa?

[Bilješka]