Tamo gdje je AIDS pandemija
ZA MANJE od 15 godina, AIDS je bacio svoju sjenu na svaki kontinent na Zemlji. Za samo nekoliko godina, ova biološka bomba eksplodirala je do pandemijskih razmjera. WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) procjenjuje da se širom svijeta svakog dana zarazi 5 000 ljudi. To je više nego troje ljudi svake minute! Najviše su pogođene siromašnije zemlje, zemlje takozvanog svijeta u razvoju. WHO je pretkazao da će te zemlje, do 2000. godine, biti odgovorne za 90 posto svih zaraza HIV-om a na kraju i za 90 posto svih slučajeva AIDS-a.
Oni koji su najteže pogođeni
Rose je imala 27 godina, bila je u braku i imala je troje djece kad joj se muž iznenada razbolio. Umro je nekoliko mjeseci kasnije. U to vrijeme nije se sa sigurnošću moglo utvrditi od čega je umro njen muž. Liječnici su dijagnosticirali tuberkulozu. Rođaci su rekli da je bio začaran. Rodbina njenog muža počela je grabiti Roseinu imovinu. Svekar i svekrva na silu su joj oteli djecu kad nije bila kod kuće. Rose je bila prisiljena vratiti se u svoje selo. Dvije godine kasnije dobila je napade povraćanja i dijareje. Tada je shvatila da je njen muž umro od AIDS-a i da se i ona zarazila. Rose je umrla tri godine kasnije, u dobi od 32 godine.
Tragične priče kao što je ova sada su česte. U nekim su područjima čitave obitelji, pa čak i sela, potpuno izbrisana.
“Najveći zdravstveni problem našeg doba”
Vlade zemalja u razvoju vrlo su hendikepirane kad pokušavaju izaći na kraj s tim problemom. Zbog pomanjkanja financijskih sredstava i zbog prisutnosti drugih hitnih i skupih prioriteta, AIDS se pokazuje kao kap koja prelijeva čašu. Svjetska recesija, nestašice hrane, prirodne katastrofe, ratovi, kulturni običaji i praznovjerje samo povećavaju problem. Pružanje posebne njege koja uključuje opremu i lijekove za česte zaraze oboljelih od AIDS-a skupo je. Mnoge veće bolnice sada su prenatrpane, trošne i nemaju dovoljno osoblja. Većina pacijenata s AIDS-om sada je poslana kući da umre tamo kako bi oslobodili prostor za sve veći broj drugih pacijenata kojima treba njega. S AIDS-om je povezan alarmantan porast sekundarnih infekcija kao što je tuberkuloza. Neke zemlje su izvijestile da se broj umrlih od tuberkuloze u protekle tri godine udvostručio, a ponekad do 80 posto bolničkih pacijenata s AIDS-om ima tuberkulozu.
Socijalni utjecaj AIDS-a
Pandemija AIDS-a ne utječe samo na sistem zdravstvene njege nego i na sve sektore ekonomije i društva. Gotovo 80 posto zaraženih ima između 16 i 40 godina, što je najproduktivnija dobna skupina u društvu. Većina osoba koje zarađuju u obitelji nalazi se unutar tih dobnih granica. O njima ovisi najveći broj obitelji, a kad se oni razbole i na kraju umru, vrlo mladi i starije osobe ostanu bez potpore. Kad su roditelji nekog djeteta umrli, u svakom afričkom društvu bilo je uobičajeno da se dijete usvoji i apsorbira u sustav proširene obitelji. Međutim, danas kad roditelji umru, djedovi i bake ili drugi rođaci često su prestari ili su već opterećeni naporima oko zbrinjavanja potreba svoje vlastite djece. Ova situacija dovela je do krize siročadi i do porasta broja ulične djece. WHO predviđa da će do kraja ovog stoljeća samo u subsaharskoj Africi preko 10 milijuna djece ostati bez roditelja.
Za žene je bič AIDS-a dvostruko tjeskoban i težak. Žene su one koje su prvenstveno pozvane da 24 sata na dan pružaju njegu koja je potrebna bolesnima i umirućima — i to još povrh svih drugih kućanskih obaveza koje moraju obavljati.
Što se sada radi
Početkom 1980-ih, mnogi vladini službenici, koji su imali predrasude zbog sramote koja se povezivala s AIDS-om i nisu bili svjesni brzine kojom će se proširiti, bili su nezainteresirani i samodopadni. Međutim, 1986. ugandska vlada je objavila rat AIDS-u. Zadnjih devet godina Ugandu se smatra zemljom koja je “razvila dosada najinovativnije metode za kontrolu AIDS-a”.
Danas u Ugandi ima preko 600 nacionalnih i internacionalnih organizacija i agencija koje nastoje kontrolirati širenje AIDS-a. Ove humanitarne agencije uspostavile su mrežu obrazovnih centara za AIDS po cijeloj zemlji. Ljudima se skreće pažnja na bič AIDS-a posredstvom drama, plesova, pjesama, radio i TV programa, novina i telefona. Za one s AIDS-om, kao i za udovice i siročad, uz kućnu njegu i materijalnu pomoć omogućeno je i savjetovanje.
Među Jehovinim svjedocima briga za siročad i udovice smatra se dijelom kršćanskog obožavanja (Jakov 1:27; 2:15-17; 1. Ivanova 3:17, 18). Skupština ne preuzima odgovornost članova obitelji da se brinu za vlastitu obitelj. No, ako nema bliskih članova obitelji ili ako siročad ili udovice jednostavno nisu u stanju brinuti se financijski za sebe, skupština im s puno ljubavi priskače u pomoć.
Naprimjer, Joyce je bila Jehovin svjedok i živjela je u glavnom gradu Ugande, Kampali. Ona je bila žrtva AIDS-a i umrla je u kolovozu 1993. Prije nego što je umrla napisala je sljedeći izvještaj: “Odrasla sam kao protestant, a kasnije sam se udala za katolika. Međutim, vidjela sam kako se mnogi u mojoj crkvi ponašaju nemoralno i zato sam prestala ići u crkvu. Moja najstarija sestra proučavala je Bibliju s Jehovinim svjedocima i kad je dolazila u posjetu pričala bi mi o onome što je učila iz Biblije.
Moj muž se jako protivio tome da proučavam Bibliju. Čak su se i moji roditelji počeli protiviti, naročito moj otac. To protivljenje trajalo je dvije godine, ali me nije obeshrabrilo, budući da sam bila uvjerena da je ono što učim istina. Kad sam rekla svom mužu da se želim krstiti, bio je bijesan. Fizički me zlostavljao i rekao mi da otiđem iz kuće. Tako sam otišla i živjela sama u maloj unajmljenoj sobi.
Nakon nekog vremena muž me zamolio da se vratim. Kratko vrijeme nakon što sam se vratila, on je počeo slabiti i obolijevati. Bila sam iznenađena, budući da je uvijek bio tako dobrog zdravlja. Konačno smo shvatili da on ima AIDS. Umro je 1987. Dotada sam već bila opći pionir [punovremeni evangelizator] i, iako sam sada bila udovica s petero djece, nastavila sam s pionirskom službom.
Četiri godine kasnije, 1991, shvatila sam da sam dobila AIDS od svog muža. Počela sam fizički degenerirati i patila sam od kožnog osipa, brzog gubitka težine i stalnih napada gripe. Ipak sam nastavila s pionirskom službom i vodila sam 20 biblijskih studija, ali kako je moja snaga nestajala tako sam ih morala smanjiti na 16. Sedmero tih interesenata konačno se krstilo.
Nikada se nisam osjećala izolirano ili deprimirano, budući da mi je skupština bila prava podrška. Na kraju sam morala propuštati neke sastanke zbog fizičke slabosti. Braća su mi ih snimala na audiokasete pa sam se stalno duhovno hranila. Skupštinski starješine napravili su popis tako da su se moje duhovne sestre mogle smjenjivati brinući se za moje potrebe i čak ostajući kod mene preko noći. No, mučila me jedna stvar — moja djeca. ‘Što će se dogoditi s njima kad ja otiđem?’ pitala sam se.
U Africi rođaci često uzimaju imovinu mrtve osobe, tako da sam se stalno molila Jehovi u vezi s tim. Odlučila sam prodati svoju kuću i sagraditi manje prostorije za iznajmljivanje tako da bi moja djeca uvijek imala mjesto za život i neki redovit prihod. Braća u skupštini prodala su mi kuću i uspjela su kupiti jednu drugu parcelu, a i sagradila su mi prostorije. Živjela sam u jednoj od njih i osjećala mir u mislima znajući da će moja djeca biti zbrinuta.
Moji rođaci su bili jako ljuti što sam prodala kuću i počeli su pravnu bitku protiv mene. Braća su mi opet priskočila u pomoć i riješila su tu stvar za mene. Dobili smo parnicu. Iako se sada osjećam puno slabijom, Jehovina organizacija puna ljubavi i nada u Kraljevstvo pomažu mi da nastavim. Zbog svog stanja sada sam primljena u bolnicu. Još uvijek kraj sebe imam svoje duhovne sestre koje dan i noć brinu za moje potrebe, budući da bolnica ne može pružiti odgovarajuću hranu i posteljinu.”
Nakon šest mjeseci provedenih u bolnici, Joyce je poslana kući. Umrla je dva dana kasnije. Za njeno petero djece sada brine jedna sestra pionirka iz skupštine koja ima i svoje troje djece.
Rješenje
U Ugandi, gdje je AIDS već postao pandemičan, predsjednik Yoweri Kaguta Museveni izjavio je: “Vjerujem da je najbolji odgovor na prijetnju koju predstavljaju AIDS i druge spolno prenosive bolesti javno i otvoreno ponovo inzistirati na odanosti, poštovanju i odgovornosti koju svaka osoba duguje svom bližnjem.” Kratko rečeno, postoji potreba za povratkom na monogamnu moralnost unutar bračnog uređenja. Svi se slažu da je to jedini način da se bude siguran i jedini način na koji se AIDS može kontrolirati. Međutim, samo mali broj ljudi vjeruje da se takva moralna mjerila mogu postići.
Jehovini svjedoci su među onima koji ne samo da vjeruju kako je takva moralnost moguća nego je i prakticiraju. Nadalje, oni vjeruju, kao što je i Joyce vjerovala, u Božje obećanje o novim nebesima i novoj zemlji u kojima će obitavati pravednost (2. Petrova 3:13). U svijetu koji će biti očišćen od svake zloće, Jehova Bog će tada ispuniti obećanje koje je zapisano u Otkrivenju 21:4: “Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovijeh, i smrti ne će biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti ne će biti više; jer prvo prodje.”
[Slika na stranici 10]
Otac vozi na ukop svog sina koji je umro od AIDS-a
[Zahvala]
WHO/E. Hooper