Iditarod — nastajao deset stoljeća

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! S ALJASKE

ISTEŽUĆI svoje vratove gledamo na glavnu ulicu u gradu. Ima mnogo ljudi, a tu su i reportažne ekipe s kamerama i opremom. Svi gledamo prema kraju ulice. Iščekujemo trenutak kada ćemo ugledati pobjednika “Iditaroda — posljednje velike utrke” ovdje na ciljnoj liniji u Nomeu, Aljaska.

Najpoznatija svjetska utrka pasa za vuču saonica, duga oko 1 800 kilometara zapravo je trajala više od deset dana. Prošle godine, zabilježeno trajanje utrke bilo je nekoliko sati više od devet dana. Budući da se ove godine prvih 24 sata utrke, ceremonijalni start, ne uračunava u službeno vrijeme, vremena se ne mogu uspoređivati. Deseci “mašera” iz različitih zemalja sudjeluju u utrci, uključujući veterane drugih utrka.

Zamislite da provodite deset ili više dana u negostoljubivoj divljini, uglavnom sami. Morate prijeći planinske prijevoje; ledene gorske klance; tundru; široke puteve po zaleđenim rijekama i neravno ledom prekriveno more te izdržati temperature ispod nule dok se stalno krećete prema svojem odredištu ovdje u Nomeu.

Primijetili smo uzbuđenje do kojeg je dovela ova manifestacija hrabrosti i suradnje između čovjeka i psa, te smo se pitali: ‘Gdje je sve to počelo?’

Nasljeđe “maširanja” pasa

Odakle dolaze riječi “maširanje” i “mašer”? Ti termini potječu iz vremena kada se naseljavao sjeverozapad Kanade. Francusko-kanadski vozači psećih zaprega vikali su: “Ma-a-r-r-che!” Engleskim doseljenicima u Kanadi to je zvučalo kao “Maš!” Tako je vozač pseće zaprege postao poznat kao “mašer”.

Dok su suvremene utrke vučnih pasa relativno nova razonoda, vučni psi se upotrebljavaju najmanje tisuću godina. Prvobitno su se psi i saonice prvenstveno upotrebljavali za transport dobara preko snježnih, neplodnih sjevernih prostranstava Zemlje. Prvi pisani izvještaj o upotrebi pasa za vuču saonica nađen je u arapskoj literaturi koja datira iz desetog stoljeća. Neki autoriteti smatraju da je narod Čukči u Sibiru bio prvi koji se u najvećoj mjeri pouzdao u psa i saonice.

Zlato je bilo to koje je utrlo put prvobitnom Iditarod Trailu. Godine 1908. zlato je pronađeno u području gdje su Atapaskan Indijanci lovili karibue. Oni su ovo područje zvali Haiditarod, što znači “daleko mjesto”, kasnije anglicizirano u Iditarod. Kao rezultat toga, formirala se 1 800 kilometara duga staza koja ide prema Nomeu i prolazi kroz grad Iditarod. S vremenom je postala poznata kao Iditarod Trail.

Tokom zlatne groznice na Aljasci i u Kanadi, pseće zaprege prevozile su opremu, poštu i zlato preko beskrajne divljine. Jedan izvještaj kaže da su krajem 1911. četiri tima pasa odjednom prevezla 1 200 kilograma zlata duž Iditarod Traila te su stigla u Knik, Aljaska, 10. siječnja 1912.

Rođenje suvremenih utrka vučnih pasa

U eri zlatne groznice, kada je djelovalo toliko mnogo timova pasa, bilo je normalno za goniče pasa, kako su se dreseri tada zvali, da vjeruju kako je njihov tim ili čelni pas vjerojatno najjači, najbrži ili najpametniji. Kao rezultat toga, natjecanja su bila česta. Zatim je u Nomeu 1908. bila održana prva organizirana utrka, All-Alaska Sweepstakes. Ova prethodnica suvremenih utrka vučnih pasa pripremila je te “mašere” za još jednu utrku — ne da pobjede za zlato nego da spase živote.

Trka za serum potreban Nomeu 1925.

Povijesna Trka za serum potreban Nomeu bila je utrka vučnih pasa sa smrću. U siječnju 1925. u Nomeu je izbila difterija. Zbog prijetnje epidemije, zaliha seruma trebala je hitno stići u Nome. Bile su organizirane izmjene od 20 goniča pasa i njihovih timova. Prvi je tim otišao iz Nenane u kojoj je bila zabilježena temperatura od minus 46 stupnjeva Celzija, što je bio početak prve etape utrke, a izmjene su se obično vršile u selima međusobno udaljenim od 50 do 80 kilometara. Te su se izmjene većinom obavljale u mraku, budući da je arktičko dnevno svjetlo trajalo svega tri ili četiri sata u to doba godine.

Više od 1 080 kilometara do Nomea prijeđeno je za 5 dana i 8 sati — put za koji obično treba 25 dana. “Mašeri” su vozili kroz strašne snježne oluje koje su zbog jakih vjetrova imale efekt na ljudski organizam kao temperatura od minus 57 stupnjeva Celzija ili niža. Ovaj pothvat bio je tako plemenit da je tadašnji predsjednik SAD-a Calvin Coolidge dodijelio medalju i priznanje svakom sudioniku.

Čelni psi

Čelni pas tima vrlo je važan. Samo malo pasa ima preduvjete za vođu. Morate imati na umu da, ovisno o broju pasa u timu, čelni pas može biti od 15 do 20 ili čak i više metara ispred “mašera”. Dok se kreću po mraku ili zasljepljujućoj bjelini, ili po zavojima, čelni pas može biti potpuno izvan “mašerovog” vidika. Zbog toga je na tom psu da njuši tragove i slijedi ih ili izabire najsigurniju rutu te da donosi druge izbore iz trenutka u trenutak, neovisno o svom gospodaru.

Prošle godine “mašerica” DeeDee Jonrowe s Aljaske, koja je bila druga pretprošle godine, morala je prestati koristiti Barkleya, svog najpouzdanijeg čelnog psa. To je bio ozbiljan udarac njenom timu. Prije dvije godine, Lavon Barve, koji je deset puta bio “mašer” na Iditarodu, morao je napustiti utrku 369 kilometara prije Nomea, promukao zbog stalnog vikanja zapovijedi svom paru neiskusnih čelnih pasa.

Hvaljenjem čelnih pasa ne želi se reći kako “mašer” malo radi dok usmjerava svoj tim. Sasvim suprotno, on mnogo zapovijeda, usmjeruje vikanjem naredbi “džii” (desno), “hou” (lijevo) ili “vou” (stani). Termin “maš” iz prošlih vremena zamijenjen je s uobičajenim “pokret” ili jednostavno “idemo”. Te ili slične fraze pokreću tim i usmjeruju njegovo kretanje. Takve zapovijedi, zajedno s impresivnom snježnom kukom, vrstom sidra koje se pritisne u snijeg da bi se spriječilo previše nemirne pse da krenu prije vremena, obično zadrže tim pod kontrolom.

Riječ “obično” upotrijebljena je zbog “mašera” Marka Nordmana iz Minnesote, koji bi mogao odmah raspravljati o pouzdanosti čelnih pasa ili odazivanju tima na zapovijedi. U nedavnoj utrci, samo malo prije kontrolne točke, zaustavio je svoj tim da bi odmrsio nekoliko zamršenih užeta. Dok je on to radio, psi su se zapleli u svoju užad, oslobodivši se od glavnog užeta, što je naziv za metalno vučno uže kojim su svi psi privezani za saonice, i počeli su trčati. Kako se tim udaljavao od saonica, Mark se bacio prema glavnom užetu i uhvatio ga baš iza zadnjih pasa. (Izgubiti svoj tim u divljini može biti vrlo ozbiljna stvar.) Idućih pola kilometra on je bio i ralica i skijaš na vodi dok ga je njegov tim vukao preko nanosa snijega i kroz nabujalu rijeku. Njegova debela majica upila je vodu a led mu se nakupio ispod brade dok se klizao za svojim timom, cijelo vrijeme vičući zapovijed da stanu. Psi su konačno poslušali i on se pješice vratio da ponovno nađe napuštene saonice. Eto, toliko o poslušnosti čelnih pasa!

Međutim, postoje okolnosti kada pouzdanost čelnih pasa dovede do sretnijeg ishoda. Za vrijeme Iditaroda spavanje je premija. Kada je staza prava i kad nije neravna, postoje trenuci kada “mašer” može predati tim čelnom psu i kratko zadrijemati u saonicama. Sve to vrijeme, psi nastavljaju živahnim korakom ići prema svojem odredištu, Nomeu.

Ponekad, na dobroj stazi, tim može lako kasati brzinom između 18 i 19 kilometara na sat ili može juriti brzinom od 30 kilometara na sat u kraćim vremenskim periodima. Prosječna je brzina mnogo manja, ali oni često prijeđu 160 kilometara na dan. Jedan je pobjednički tim imao prosječnu brzinu od sedam kilometara na sat tokom punih deset dana utrke.

Aljaski vučni psi

Neki se pitaju nije li to možda loše postupanje sa psima i da li ih čovjek iskorištava. Uviđajući kako čovjek ponekad zloupotrebljava životinje, ova briga nije bezrazložna.

Izgleda da vučni psi prihvaćaju svoj zadatak s mnogo entuzijazma, budući da je startna linija ispunjena njihovim lavežom — svaki pas svojim glasanjem obznanjuje svoju želju da bude na stazi. Neki su psi toliko nestrpljivi da krenu da je jedan tim od deset pasa pod punom opremom krenuo s takvom silinom da je povukao kamionet za koji je bio privezan — kamionet je bio u brzini i zakočen ručnom kočnicom!

“Mašeri” se jako brinu za dobrobit svojih životinja. Kod zaustavljanja radi odmora, oni dobar dio vremena provode pripremajući hranu za pse i prostirući im slamu za njihove snježne krevete, provjeravaju njihove vunom obložene čizmice koje štite njihove šape te liječe bilo koju šapu koja je možda ozlijeđena. Odmor za “mašera” na Iditarodu može biti kratki obrok od sat i pol ili dva u bilo koje vrijeme, iako postoji jedna obavezna 24-satna pauza za vrijeme koje “mašeri” mogu imati šest ili sedam sati odmora. Psi se na sreću više odmaraju nego “mašeri”.

“Mašerovo” praktično pravilo glasi da pas ne smije vući težinu veću od svoje vlastite. Prosječna težina saonica zajedno s “mašerom” na Iditarodu iznosi između 140 i 230 kilograma. Ako trkaći tim ima 15 pasa, svaki vuče 15 kilograma ili manje, što je dovoljno manje od prosječne težine psa, 25 kilograma. Nadalje, veliki dio vremena “mašer” ne vozi saonice. Umjesto toga, on trči iza saonica i gura ih, možda pomažući kod uspinjanja uzbrdo ili preko neravnog terena.

Međutim, usprkos brizi koju “mašeri” poklanjaju svojim psima, postoje neki koji tvrde da utrke štete nekima od njih. U pismu poslanom The New York Timesu primjećuje se da Humano društvo iz Sjedinjenih Država tvrdi da neki psi ne mogu završiti utrke i da neki čak umiru jer ih se previše tjeralo. Rečeno je da je u velikoj mjeri razlog tome visoka novčana nagrada koju osiguravaju sponzori.

Četiri vrste pasa

Kakav je to pas koji može održavati tempo i čini se uživati u tome? Svaki pas koji je istreniran za vuču može biti vučni pas. Ali vučni pas za utrke na Aljasci obično pripada jednoj od četiri glavne vrste: aljaskom malamutu, sibirskom haskiju, aljaskom haskiju ili seoskom, ili indijskom, psu, prema autorici Lorni Coppinger i njenoj knjizi The World of Sled Dogs.

1) Aljaski malamut karakteristična je domaća pasmina Arktika. Ruski istraživači pronašli su malamuta s domorodačkim plemenom Inuit kod prolaza Kotzebue, narodom koji je tada bio poznat kao Mahlemut ili Malemiut. Ovaj pas ima krupnu građu i jako je snažan. Pokazalo se da je odličan za vuču teških tereta u eri zlatne groznice. Njegova manja brzina nadomještena je izuzetnom snagom i izdržljivošću.

2) Sibirski haski, koji često ima kristalno plave oči, također je priznata pasmina. On je malen, inteligentan, brz i ima vrlo karakteristična obilježja. Prvi ga je na Aljasku donio ruski trgovac krznom 1909, koji je svoj tim od deset sibirskih haskija prijavio za drugu utrku All-Alaska Sweepstakes.

3) Aljaski haski ne smatra se pasminom, ali ga se smatra zasebnim, budući da ima nekoliko karakterističnih obilježja. To je križanac sjevernih pasa, a njegovo je ime izvedeno iz domorodačkog naziva za Eskime — Husky ili Haski — što znači “onaj koji jede sirovo meso”. Ime nije neprikladno, budući da su se sjeverni “mašeri” prošlih godina jako oslanjali na sušenu ribu kako bi prehranili svoje timove.

4) Indijskog, ili seoskog, psa, danas najčešćeg aljaskog vučnog psa, često je teško opisati. On je rezultat dugogodišnjeg selektivnog uzgajanja genskog bazena dostupnog u seoskim područjima gdje ga se razvija. Ovaj pas može prijeći kilometar za manje od dvije minute i može cijelu utrku od 30 kilometara prijeći brzinom većom od 27 kilometara na sat i još uvijek ima dovoljno energije da nestrpljivo očekuje sutrašnju utrku. Iako to za neke ljude nije dojmljivo, ako ima pravilan hod, taj pas je “mašeru” lijep.

Finiš

Dolazak pobjednika ne znači kraj Iditaroda. Može proći još daljnjih osam do deset dana prije nego što se utrka službeno završi kada se nagrada Crvena svjetiljka dodijeli zadnjem “mašeru” koji prijeđe ciljnu liniju. Simbol crvene svjetiljke potječe iz vremena željezničkih pruga, kada je crvena svjetiljka visjela na kraju vlaka.

Kada razmišljamo o Iditarodu, impresionirani smo timskim radom čovjeka i psa, što omogućuje da prijeđu više od 1 800 kilometara preko izuzetno teških terena po jako negostoljubivim vremenskim uvjetima. Ipak, neki timovi to učine za deset i pol dana. Također smo impresionirani izuzetnim fizičkim i mentalnim sposobnostima koje je Stvoritelj stavio u čovjeka i životinju kako bi ih osposobio da učine takav pothvat.

[Zahvala na stranici 17]

Fotografije: Jeff Schultz/ Alaska Stock Images