Riječno sljepilo — pobjeda nad strašnom pošasti
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ NIGERIJE
BILA je to tipična scena za mnoga sela uz rijeke u zapadnoj Africi. Grupa ljudi sjedila je na klupama ispod velikog stabla koje je stvaralo hlad, štiteći ih od sunca koje je pržilo. Petero njih — četiri muškarca i jedna žena — bilo je potpuno i trajno slijepo.
“Oni nisu znali zašto postaju slijepi u starom selu”, rekao je poglavica sela koji je bio obučen u lepršavu bijelu gornju odjeću. “Većina starih ljudi tamo umire slijepa. (...) Oni su mislili da je neki đavo protiv njih. Molili su se svojim fetišima da ih zaštite. Njihovi su im preci rekli da daju hranu fetišima. Tako su ubili piliće i ovce za žrtvu. No oni su i dalje sve više postajali slijepi.”
S vremenom su došli liječnici i objasnili da sljepilo ne dolazi iz natprirodnog izvora. To je bio rezultat bolesti onkocercijaze, ili riječnog sljepila, koja je dobila ime zato što se širi tako što proždrljive mušice odlažu svoja jajašca u brze rijeke.
Na sreću, riječno sljepilo ne može se tako lako dobiti kao druge tropske bolesti. Ono ne predstavlja prijetnju gradskom stanovništvu niti onima koji nakratko posjećuju neko zaraženo područje. Sljepilo se pojavljuje samo nakon ponavljanih infekcija tokom mnogo godina.
Ipak, riječno je sljepilo strašna tropska bolest koja uništava živote milijuna. Dok hara nekim područjima Srednjeg istoka, Centralne i Južne Amerike, najteže su pogođeni oni koji rade i žive blizu rijeka ekvatorijalne Afrike u kojima žive mušice. U nekim selima praktički svatko ima tu bolest. Prema procjenama The Carter Centera u Atlanti (Georgia, SAD) infekcija je prijetnja za nekih 126 milijuna ljudi. Daljnjih 18 milijuna ljudi u svojim tijelima nosi parazitske crve koji uzrokuju riječno sljepilo. Procjenjuje se da je između jedan i dva milijuna ljudi već djelomično ili potpuno slijepo.
Sada su stoljećima staru pošast obuzdali ujedinjeni napori WHO-a (Svjetske zdravstvene organizacije) i drugih agencija, zajedno s vladama različitih zemalja. Bez obzira na neprijateljstva i beznađe u velikom dijelu Afrike, ovaj je program kontroliranja bolesti djelotvoran. Program je pozdravljen kao “jedan od velikih medicinskih i razvojnih trijumfa dvadesetog stoljeća”.
Strašna bolest
Riječno sljepilo šire ženke nekoliko vrsta crnih mušica (rod Simulium). Kada zaražena mušica ubode čovjeka ona odloži ličinke parazitskog crva (Onchocerca volvulus). Polako, pod kožom zaraženih ljudi, ličinke sazrijevaju i razvijaju se u crve duge do 60 centimetara.
Nakon što je oplođena, svaka ženka crva počinje proizvoditi sićušne crve nazvane mikrofilarije; one nastavljaju to činiti 8 do 12 godina, proizvodeći milijune njih. Mikrofilarije ne odrastaju do zrelosti, osim ako ih ne pokupi crna mušica, pa se razviju unutar mušice, dok ne budu opet prenesene na ljude. Najvećim dijelom ovi sićušni, nezreli crvi vrve pod kožom te konačno mogu napasti i oči. Čak i do 200 milijuna crva može vrvjeti u jednoj žrtvi. Bude ih toliko mnogo da dijagnosticiranje uključuje uzimanje sićušnih komadića kože za pregled. Pod mikroskopom, uzorak kože može pokazati stotine mikrocrva koji se koprcaju.
Ovi paraziti muče svoje ljudske žrtve. Tokom godina koža zaražene osobe odeblja i počne se ljuštiti. Često se pojave depigmentirana mjesta. Kod žrtava dođe do onoga što je živopisno opisano kao krokodilska, gušterova ili leopardova koža. Svrbež je intenzivan i prema izvještajima neke je doveo do samoubojstva. Ako mladi crvi napadnu oči, s vremenom pogoršavaju vid žrtve dok ona potpuno ne oslijepi.
U siromašnim, seoskim područjima gdje ima mnogo crnih mušica, sljepilo je izuzetno teško breme za nošenje. Jedan je razlog taj što mnogi seljani praznovjerno vjeruju da je sljepilo rezultat božanske kazne i da su slijepi ljudi beskorisni u svojim zajednicama. Daljnji je razlog taj što ne postoje vladine socijalne pogodnosti, što čini žrtve potpuno ovisnima o njihovim obiteljima. Sata, ženska žrtva riječnog sljepila u Burkini Faso, rekla je: “Za slijepu osobu, bilo da je muškarac bilo da je žena, patnja je ista. Ako je mlada žena slijepa i neudana, ona neće moći naći muža. Ja sam se udala prije nego što sam oslijepila, ali je moj muž umro. Moj je brat oslijepio kada je bio mlad, tako da nije mogao naći ženu. Oboje nas uzdržava naša obitelj — što se tiče hrane i svega ostalog. To je strašno.”
U područjima gdje je riječno sljepilo česta pojava, ljudi često napuštaju svoja sela, primorani na bježanje od mušica i bolesti. Plodnu zemlju blizu vode zapušta se te postaje neobrađeno tlo. To zauzvrat doprinosi siromaštvu i gladi.
Borba protiv crne mušice
Međunarodni napori da se riječno sljepilo stavi pod kontrolu u sedam zapadnoafričkih zemalja počeli su početkom 1970-ih. Naoružane biološki razgradivim larvicidima, insekticidima koji ubijaju ličinke, flote helikoptera, malih aviona i kamiona izvršile su ofenzivu protiv crnih mušica, prijenosnika bolesti. Cilj je bio napasti i ubiti crnu mušicu kada je najranjivija — tokom stadija ličinke.
Nije bilo potrebno otrovati cijele rijeke. Stručnjaci su znali da ženke crne mušice polažu svoja jajašca na vodi i da se ona drže za grane i stijene neposredno ispod površine riječnih brzaca. Samo brze vode pružaju ličinkama koje se razvijaju obilje kisika koji im je neophodan za preživljavanje. To je značilo da su mjesta razmnožavanja uz rijeke bila ograničena i da ih je bilo moguće naći.
Svrha prskanja mjestâ razmnožavanja nije bila iskorijeniti crne mušice, što bi bio nemoguć zadatak. Ali stručnjaci su se nadali da smanjenjem broja mušica lanac prijenosa parazita može biti prekinut. Manje mušica značilo bi manje novih infekcija. Teoretski gledano, ako mušice mogu biti svladane dok postojeći paraziti postepeno umiru u već zaraženim ljudima, došlo bi vrijeme kada ne bi više bilo parazita. Tako ako bi mušica nekoga ugrizla, ona ne bi sakupila parazite da ih prenese na druge.
Projekt je bio izazovan. Mušice se razmnožavaju na tisućama teško dostupnih mjesta. Također, budući da mogu letjeti stotinama kilometara, trebaju biti pobijeđene na golemom području. Osim toga, bila bi potrebna iznimna budnost, budući da bi čak i mjesec dana zanemarivanja moglo rezultirati ponovnom pojavom mušica, što bi pokvarilo godine rada.
Početkom 1970-ih avionom se selektivno poprskalo više od 19 000 kilometara zabačenih vodenih puteva. Kao posljedica, bolest je uklonjena sa 80 posto zaraženog područja u zemljama koje su sudjelovale u programu.
Jedna ili dvije tablete na godinu
Tada je, početkom 1987, razvijeno drugo oružje za borbu protiv riječnog sljepila. Ovaj put, umjesto napadanja crne mušice, meta su bili paraziti unutar ljudskog tijela. Oružje je bio siguran i djelotvoran lijek nazvan Mectizan (ivermektin), razvijen u laboratorijima Američkog farmaceutskog društva.
Da bi zaustavila napredak bolesti, zaražena osoba treba uzeti jednu dozu — jednu ili dvije tablete — svake godine. Mectizan ne ubija odrasle parazitske crve u tijelu, ali ubija mikrocrve i onemogućava odrasle crve da proizvode još mikrofilarija. To zaustavlja napredak bolesti u žrtvi i usporava prijenos bolesti na druge. Lijek također služi za neutraliziranje ranih oštećenja rožnice oka i sprečavanje daljnjih pogoršanja. Međutim, on ne može popraviti stara oštećenja oka niti otkloniti sljepilo kada se ono jednom pojavi.
Međutim, problem je bila distribucija — doprema lijeka do ljudi u potrebi. Mnogo ljudi živi u zabačenim i izoliranim selima do kojih se može doći samo pješice. Upotreba vozila često zahtijeva raščišćavanje grmlja ili čak izgradnju mostova. Ponekad su građanski sukobi, nedostatak sredstava i lokalna politika daljnje poteškoće u distribuciji. Ipak, usprkos tim preprekama, do početka 1995. distribuiran je oko 31 milijun Mectizan tableta, najviše u Africi.
Izgledi za budućnost
Tokom proteklih 20 godina, Program kontrole onkocercijaze pobijedio je riječno sljepilo u 11 zemalja zapadne Afrike, području površine tri Francuske. Kakvi su rezultati? Prema podacima WHO-a (Svjetske zdravstvene organizacije), kombinirana upotreba larvicida i Mectizana poslužila je da se zaštiti više od 30 milijuna ljudi, kojima je nekada prijetila ova drevna i strašna pošast. Više od 1,5 milijuna ljudi koji su bili ozbiljno zaraženi parazitom sada su se potpuno oporavili. Osim toga, obuzdavanje riječnog sljepila također omogućava da se oko 25 milijuna hektara obradive zemlje ponovno nastani i obrađuje — dovoljno da se nahrani oko 17 milijuna ljudi godišnje.
Daleko od toga da je rat završen. Unutar afričkih nacija kod kojih se vrši borba protiv pošasti, nalazi se nešto manje od pola stanovništva koje je ugroženo tom bolešću.
Prošlih godina intenzivirali su se napori da se pobijedi bolest. U samo dvije godine, od 1992. do 1994, broj ljudi liječenih Mectizanom podvostručio se, s 5,4 na 11 milijuna. Do kraja 1994. oko 32 zemlje u Africi, Latinskoj Americi i Srednjem istoku uvele su programe liječenja Mectizanom, koji s vremenom može zaštititi čak i do 24 milijuna ljudi od sljepila. Panamerička zdravstvena organizacija nada se eliminirati bolest kao prijetnju općem zdravlju u Amerikama do 2002. godine. U Africi je to naravno veći zadatak. Međutim, Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci primjećuje: “Već je jasno da za generaciju koja sada odrasta sljepilo ne predstavlja tako ogromnu prijetnju budućnosti kao što je to nekad predstavljalo, u regiji u kojoj je gubitak vida dugo bio normalan dio starenja.”
Raduje srce učiti o naporima koji su učinjeni da bi se pomoglo ljudima kojima prijeti sljepilo. Tokom svoje zemaljske službe, Isus Krist je također pokazao ljubaznu brigu za ljude čudesno vraćajući vid mnogima koji su bili slijepi (Matej 15:30, 31; 21:14). To je u malom omjeru pokazalo što će uslijediti na Zemlji pod Kraljevstvom Božjim. Zaista, dolazi vrijeme kada nitko neće biti pogođen sljepilom bilo koje vrste. Božja riječ proriče: “Tada će se otvoriti oči slijepima” (Izaija 35:5).
[Istaknuta misao na stranici 25]
“Prije su za sljepilo krivili duhove. Sada znaju da su to crvi”
[Istaknuta misao na stranici 27]
Jedna ili dvije tablete godišnje mogu zaštititi od riječnog sljepila