Metak mi je promijenio život

NAJBOLJA stvar koju roditelji mogu učiniti za svoju djecu je da usade u njih spoznaju o njihovom Stvoritelju i želju da mu služe. Tragedija koja me zadesila kad sam bila još tinejdžer pomogla mi je da cijenim ovu istinu.

Prije nego što opišem što se tada — prije više od 20 godina — dogodilo, dozvolite mi da ispričam nešto o svom životu dok sam rasla u južnom dijelu Sjedinjenih Država. To je izravno povezano s mojom sposobnošću da svladavam silne nevolje.

Što je oblikovalo moj život

Rođena sam u Birminghamu u Alabami — dijelu rasno razdijeljenog Krajnjeg Juga — u siječnju 1955. Kad mi je bilo samo osam godina, eksplozija bombe nedaleko od naše kuće raznijela je crkvu za vrijeme sata nedjeljnog vjeronauka. Prestrašena crnačka djeca, mnoga mojih godina, istrčala su van vrišteći; druga su krvarila i tiho jaukala. Četvero je bilo mrtvo — ubili su ih bijelci.

Takve tragedije nisu bili rijetki incidenti na Jugu. Sljedećeg ljeta tri su borca za građanska prava bila ubijena u državi Mississippi. To su bili zastrašujući dani rasnih nemira koji su nas sve pogodili.

Moja je majka bila Jehovin svjedok, a otac je postao Svjedokom 1966. Uskoro je čitava naša obitelj prenosila bližnjima našu na Bibliji utemeljenu nadu u novi svijet mira (Psalam 37:29; Priče Salamunove 2:21, 22; Otkrivenje 21:3, 4). Svake smo subote kasnih 1960-ih ljeti putovali u netaknuta područja izvan Birminghama da bismo propovijedali. Ljudi tamo nikad nisu čuli za Jehovine svjedoke niti za poruku Kraljevstva koju smo propovijedali. Čak ni Božje ime, Jehova, nisu znali (Psalam 83:18). Tijekom tih uzburkanih vremena zaista sam uživala govoriti ljudima o Jehovinom naumu da ovaj pokvareni stari svijet zamijeni zemaljskim rajem (Luka 23:43).

Određivanje životnog cilja

U prosincu 1969, simbolizirala sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Molila sam se Jehovi i izrazila iskrenu želju da mi životni poziv bude punovremena služba. Nekoliko tjedana kasnije, otac je bio dodijeljen da pomogne maloj skupštini koja se nalazila u Adamsvilleu, nekoliko kilometara od Birminghama. Ova promjena područja pojačala je moju želju da budem pionir, ili punovremeni sluga. Kroz moje srednjoškolske godine u svakoj bih prilici služila povremeno kao pionir, što je uključivalo svakog mjeseca provesti najmanje 75 sati u propovijedanju.

Odlučila sam izučiti neki zanat kako bih se nakon mature pripremila za punovremenu službu. Ali u posljednjoj godini srednje škole suočila sam se s izazovom. Nalazila sam se u grupi učenika s visokim ocjenama, i tako su me jednog dana odveli u obližnji koledž radi nekih sveučilišnih testiranja. Kasnije su me pozvali u ured savjetnice. Ona je bila uzbuđena i sretna zbog mene. “Sve si nadmašila!” uskliknula je. “Možeš se upisati na bilo koji koledž koji odabereš!” Htjela je da odmah započnem ispunjavati molbe za stipendiju.

Bila sam uznemirena budući da se nisam na ovo pripremila. Odmah sam objasnila svoje planove da postanem punovremeni propovjednik i da se bavim svjetovnim poslom sa skraćenim radnim vremenom kako bih se sama mogla izdržavati u službi. Čak sam joj rekla da ću kasnije možda biti u mogućnosti da služim kao misionar u stranoj zemlji, kao što je to bio slučaj s drugim Svjedocima. No izgledalo je kao da me nije ni čula. Predložila mi je da mi glavni predmet na fakultetu bude iz prirodnih znanosti te da će se ona pobrinuti da dobijem posao u znanstvenom centru ako se upišem na lokalni koledž.

“Ograniči svoje religiozne aktivnosti na vikende, Gloria”, rekla je, “tvoji će se roditelji još uvijek ponositi tobom.” Bila sam uvrijeđena time da je mogla pretpostaviti da je moj cilj punovremene službe bio rezultat nagovora mojih roditelja. Prouzročila mi je osjećaj pritiska, kao da sam okretala leđa čitavoj crnoj rasi odbijajući ovu veličanstvenu priliku. Ipak sam ostala odlučna. Nakon mature, radije sam započela raditi skraćeno radno vrijeme kao sekretarica nego da nastavim s visokim obrazovanjem.

Tražila sam partnera za pionirsku službu, ali bezuspješno. Kada je putujući nadglednik posjetio našu skupštinu, iznijela sam mu svoj problem. “Ne treba ti partner”, rekao je. Onda mi je sastavio raspored na temelju kojeg sam mogla ispuniti svoje obaveze na svjetovnom poslu i imati dovoljno vremena da obavljam pionirsku službu. Smatrala sam da je raspored bio savršen. Bila sam toliko oduševljena da sam 1. veljače 1975. odredila kao datum kad ću započeti s pionirskom službom.

Međutim, nekoliko dana kasnije, 20. prosinca 1974, pogodio me zalutali metak dok sam se vraćala iz trgovine.

Na pragu smrti

Dok sam ležala na zemlji, mogla sam doslovce vidjeti svoju životnu krv kako istječe. Sjećam se kako sam mislila da ću umrijeti. Zamolila sam Jehovu da mi dozvoli da dovoljno dugo poživim kako bih mogla pomoći majci da shvati da se ovakva poražavajuća nesreća mogla dogoditi i obitelji koja je u potpunosti usredotočena na služenje Jehovi. Iako nam je bio poznat biblijski citat “sve ih stiže vrijeme i nepredviđena zgoda”, znala sam da nismo bili spremni da iziđemo na kraj s takvom užasnom tragedijom (Propovjednik 9:11, NW).

Metak me pogodio u lijevu stranu vrata, presjekavši mi živce u leđnoj moždini. Moj govor i disanje bili su pogođeni. Očekivalo se da ću živjeti najviše dva dana. Potom su rekli “dva tjedna”. Ali, ja sam nastavila živjeti. Kad se razvila upala pluća, premjestili su me na složeniji respirator. Moje se stanje s vremenom stabiliziralo te su učinjeni planovi za rehabilitaciju.

Kušnje oporavka

U prvih nekoliko tjedana nisam bila malodušna. Samo sam se osjećala prazno. U Španjolskom rehabilitacijskom centru u Birminghamu svi su bili ljubazni i naporno su radili u moju korist. Od osoblja bolnice doznala sam da doktori očekuju da ću biti potpuno paralizirana, ispružena na leđima, do kraja svog života. Svrstali su me u grupu C2 kvadriplegičara, što je značilo da pretpostavljaju da ću čitav život biti priključena na respirator, nesposobna govoriti glasnije od šapta.

Doktori su mi ugradili trahealnu kanilu kroz koju sam disala. Kasnije je jedan specijalist za plućne bolesti stavio manju kanilu kako bi vidio da li će mi to dozvoliti da govorim. Međutim, veličina nije učinila nikakvu promjenu. Stoga su zaključili da se moja nesposobnost da govorim treba pripisati oštećenju živca. Negdje u to vrijeme počela sam padati u depresiju, i nije bilo ničeg što bi mi netko mogao reći da me oraspoloži. Svaka ljubazna riječ zvučala mi je kao uvreda. Zato sam mnogo plakala.

Jasno sam spoznala da dvije stvari mogu pomoći ako te nešto u duhovnom pogledu koči — uporna molitva Jehovi i posvećivanje službi propovijedanja, razgovor s drugima o biblijskim istinama (Priče Salamunove 3:5). Da, bilo je lako moliti se. To sam mogla raditi. No kako sam mogla, s obzirom na svoje stanje, postati aktivnija u propovijedanju?

Zamolila sam svoju obitelj da donese primjerke časopisa Kula stražara i Probudite se! i druga pomoćna sredstva za proučavanje Biblije koja smo tada koristili u službi, kao što je Istina koja vodi do vječnog života, Pravi mir i sigurnost — odakle ih očekivati? i Prolazi li sve ovim životom? Te su publikacije razmjestili po mojoj sobi. Osobe iz osoblja često su samilosno gledale na mene i pitale: “Dušo, mogu li išta učiniti za tebe?”

Očima bih pokazala na primjerak literature i otvarajući usta bez glasa, zamolila bih osobu da mi čita. Vrijeme koje je osoba potrošila čitajući mi računala sam kao sate koje sam provela u službi. Da bih osobi pokazala zahvalnost što mi je čitala, često bih joj dala poklon u obliku knjige ili časopisa. Njih sam računala kao publikacije koje sam razdijelila. Kad mi je netko po drugi put čitao, računala sam to kao ponovni posjet. Ovakav me je udio u službi propovijedanja stalno ohrabrivao, kao i dirljiva pisamca, cvijeće i posjete mnoge moje kršćanske braće i sestara.

Nakon nekoliko mjeseci rehabilitacije, mogla sam samo malo podignuti glavu. No bila sam odlučna da steknem veću pokretljivost. Zato sam zamolila da još više vremena provodim na fizikalnoj i radnoj terapiji. Kad sam zatražila da me stave u invalidska kolica, rekli su mi da je to nemoguće, da ne mogu dovoljno visoko držati glavu da bih sjedila uspravno. Zamolila sam ih da ipak pokušaju.

Nakon što su mi doktori dali dozvolu, dežurni mi je terapeut pomogao da sjednem u invalidska kolica. Omotali su me elastičnim zavojem od prsnog koša do struka, od bedra do koljena i od koljena do stopala. Izgledala sam poput mumije. Ovo je bila mjera predostrožnosti kako bi se osiguralo da mi krvni pritisak ostane stabilan te da ne dođe do šoka. Djelovalo je! Ipak, dozvolili su mi da svaki put sjedim samo po sat vremena. Ali, ipak sam sjedila — nakon što sam 57 dana provela ležeći ispružena na leđima!

Napokon kod kuće!

Konačno, nakon pet dugih mjeseci, odstranili su mi trahealnu kanilu i dozvolili povratak kući. To je bilo u svibnju 1975. Kasnije sam ponovno odlazila u rehabilitacijski centar radi liječenja. Već u ljeto 1975. počela sam u invalidskim kolicima odlaziti u kršćansku službu. Nisam mogla mnogo učiniti, ali sam barem bila s braćom.

Negdje početkom 1976, bila sam pozvana od strane VRS-a (Služba za profesionalnu rehabilitaciju), agencije koja je bila zadužena za financiranje moje rehabilitacije, da dođem na ponovnu ocjenu općeg stanja. Ja sam mislila da se oporavljam. Učila sam slikati kistom držeći ga u zubima. Koristeći štapić na isti način, počela sam tipkati i malo pisati olovkom. S obzirom na to da je VRS plaćao većinu mojih troškova liječenja, željeli su naći neki način da dobijem posao i postanem produktivan član društva.

Savjetnik je u početku izgledao obzirno, ali je počeo zahtijevati da pokušam govoriti glasnije. U to sam vrijeme mogla govoriti samo mrvicu glasnije od šapta. Onda me je upitao: “Zar ne možete uspravno sjediti?”

Nisam mogla.

“Pomaknite barem jednim prstom”, rekao je.

Kad čak ni to nisam mogla, lupio je svojom olovkom o stol te razočaranim glasom rekao: “Vi ste beskorisni!”

Rečeno mi je da odem kući i čekam na njegov poziv. Razumjela sam njegovu dilemu. Nijedan pacijent prije mene u Španjolskom rehabilitacijskom centru nije imao ograničenja koja su bila tako teška kao moja. Troškovi opreme koja se tamo koristila bili su jako visoki, a osoba koja je bila odgovorna da donosi odluke nije imala smjernice u vezi s time što da uradi s pacijentom koji je bio tako nepokretan kao ja. Svejedno, boljelo je biti nazvana beskorisnom, budući da sam se već i počela tako osjećati.

Nekoliko dana kasnije, dobila sam telefonski poziv i rečeno mi je da više nisam uključena u program. Osjećala sam se napuštenom. To je rezultiralo još jednim napadom depresije.

Svladavanje depresije

Potom sam razmišljala o stavku iz Psalma 55:22 koji kaže: “Stavi na Gospodina breme svoje, i on će te potkrijepiti. Ne će dati do vijeka pravedniku da posrne.” Jedna stvar u vezi s kojom sam bila zabrinuta bio je financijski teret na mojim roditeljima, i ja sam se molila u vezi s tim.

Moje je depresivno stanje loše djelovalo na mene u fizičkom pogledu, pa zbog toga za vrijeme oblasnog kongresa tog ljeta nisam mogla sjediti. Program sam slušala ležećki. Ono što zovemo pomoćni pionir bilo je uvedeno na tom kongresu 1976, i to mi je privuklo pažnju. Od pomoćnog se pionira zahtijeva da provede samo 60 sati mjesečno u službi, što je u prosjeku samo 2 sata dnevno. Osjećala sam da to mogu učiniti. Kasnije sam zamolila svoju sestru Elizabeth da mi pomogne u pomoćnoj pionirskoj službi. Ona je mislila da se šalim, ali kad sam predala svoju molbu za pomoćnog pionira u kolovozu, onda je i ona predala svoju.

Elizabeth bi se ustala rano ujutro i pobrinula bi se za moje osobne potrebe. Potom bismo započele sa svjedočenjem telefonom. To je uključivalo nazivanje ljudi i razgovor s njima o blagoslovima koje Bog čuva za ljude pod vladavinom svog Kraljevstva. Također smo pisale pisma, naročito osobama kojima je utjeha bila potrebna. Vikendom bi me obitelj ili braća vodila u službu od kuće do kuće u invalidskim kolicima. Naravno, s obzirom na to da se ne mogu koristiti svojim udovima, mogu samo govoriti poruku Kraljevstva, citirati biblijske retke ili zamoliti druge da čitaju iz Biblije.

Kad je došao zadnji dan u mjesecu, meni je trebalo još 6 sati da napravim zahtijevanih 60. Elizabeth mi nije mogla pomoći, pa sam zato zamolila svoju majku da mi namjesti naslon na invalidskim kolicima kako bih mogla uspravno sjediti. Zatim, koristeći se štapićem koji sam držala ustima, 6 sati sam tipkala pisma. Nije bilo nikakvih loših posljedica! Jedino znam da sam bila zaista umorna!

Moja je molitva uslišana

Sljedećeg sam tjedna, sjedeći uspravno u svojim invalidskim kolicima, otišla u Španjolski rehabilitacijski centar radi pregleda. Moj doktor, koji me nije vidio otkad sam početkom godine bila isključena iz programa, bio je zapanjen. Nije mogao vjerovati kakvo sam poboljšanje doživjela. “Čime si se bavila?” upitao je. I prije nego što sam mu uspjela ispričati o svojoj službi on mi je ponudio posao.

Njegova je pomoćnica obavila sa mnom informativni razgovor za posao te je bila impresionirana onim što sam radila u službi. Zamolila me da sudjelujem u onom što se naziva program uzor-pacijenta. To je značilo da će me združiti s nekim drugim pacijentom kome bih pomagala. Osvrćući se na našu službu, rekla je: “To je ono što vi ionako radite, zar ne?” Dobila sam zadatak da pomažem pacijentu koji je imao gotovo ista ograničenja kao i ja.

Vijesti o tome što sam postizala u službi uz pomoć svoje obitelji nekako su došle do VRS-a. Oni su bili toliko impresionirani da je dana preporuka da ponovno budem primljena u program. To je značilo da bi naša obitelj primala novčana sredstva za posebnu opremu i njegu koja mi je bila potrebna kako bih nastavila sa svojim radom. Osjetila sam da mi je Bog uslišio molitve.

Moje se stanje stabiliziralo

Fizički sam se oporavila do te mjere da mogu podignuti glavu, okrenuti je te sjediti. Na svu sreću, gotovo mi se u potpunosti vratila sposobnost govora. Koristeći štapić koji držim ustima, mogu pisati, tipkati, koristiti speakerphone i slikati. Neke od mojih slika bile su na izložbama slika naslikanih ustima. Krećem se uz pomoć motoriziranih invalidskih kolica kojima upravljam bradom. Električna dizalica podigne moja kolica do našeg kombija, a uz njegovu pomoć mogu se odvesti praktički gdje god želim.

Imala sam mnogo problema s dišnim sustavom — upala pluća neprestana je prijetnja. Ponekad mi je noću potreban kisik. Godine 1984. zamalo sam umrla uslijed komplikacija prouzročenih infekcijom. Nekoliko sam puta bila u bolnici. No otad mi se zdravlje popravilo. Od 1976. uspijevalo mi je jedanput ili dvaput godišnje biti pomoćni pionir. Ali, to me nije u potpunosti ispunilo. Nastavila sam razmišljati o planovima koje sam imala kao tinejdžer, a koji su zbog metka bili prekinuti.

Moj se cilj ostvario

Prvog rujna 1990, konačno sam se pridružila redovima punovremenih pionira, ispunivši tako svoju želju iz djetinjstva. Tijekom zimskih mjeseci kada je hladno, svjedočim putem pisama i koristeći speakerphone. No, kad vrijeme postane toplije, sudjelujem i u službi od kuće do kuće. Preko godine, vodim biblijske studije iz kuće koristeći se speakerphonom.

Željno iščekujem predivnu budućnost na rajskoj Zemlji kad će me Krist Isus i Jehova Bog osloboditi ovih invalidskih kolica. Svaki dan zahvaljujem Jehovi za njegova obećanja blistavog zdravlja i mogućnosti da ću “skakati kao jelen” (Izaija 35:6). Trčat ću koliko god budem mogla da nadoknadim izgubljeno vrijeme, a potom ću naučiti jahati konja.

Iščekujući to vrijeme već i sad uživam neopisivu radost što sam pripadnik Jehovinog sretnog naroda i što imam puni udio u službi. (Ispričala Gloria Williams.)

[Slike na stranici 15]

Moja kršćanska služba — idem od kuće do kuće, svjedočim telefonom, pišem pisma

[Slika na stranici 16]

Moje su slike sudjelovale na izložbama slika naslikanih ustima