Toliko mnogo ljudi živi i umire u krajnjoj bijedi!
YATI napušta svoju straćaru u jednoj jugoistočnoj azijskoj zemlji i odlazi u tvornicu gdje spaja komadiće kože i izrađuje vezice za cipele. Za mjesec dana rada — 40 sati rada tjedno i 90 sati prekovremenog rada — ona zaradi manje od 80 dolara. Kompanija koja se bavi obućom i koja je zapošljava ponosno sebe prikazuje kao savjesnog zaštitnika ljudskih prava u manje razvijenim zemljama. U zapadnom svijetu, ova kompanija prodaje cipele za više od 60 dolara po paru. Na plaće otpada možda 1,40 dolara od tog iznosa.
Kada Yati “napusti čistu i osvijetljenu tvornicu”, kaže izvještaj Boston Globea, “ima dovoljno novca da iznajmi jedino kolibu dimenzija 3 sa 3,6 metara, s prljavim zidovima prepunim gekon guštera. Pošto nema namještaja, Yati i njene dvije sustanarke spavaju sklupčane na podu izrađenom od blata i pločica.” Njena je situacija nažalost tipična.
“Da li je ovim ljudima bolje sa mnom ili bez mene?” protestira šef jednog trgovačkog udruženja. “Male plaće omogućavaju im da žive pristojnim životom. Možda ne žive u izobilju, ali i ne gladuju.” Međutim, oni su često pothranjeni a njihova djeca često idu gladna u krevet. Svakodnevno se suočavaju s rizicima na opasnim radnim mjestima. A mnogi umiru polaganom smrću zbog rada s otrovima i otrovnim otpadom. Je li to ‘pristojan život’?
Hari, radnik na farmi iz južne Azije, vidio je stvari drugačije. Koristeći se riječima i bujnim poetskim izražavanjem, oslikao je okrutan ciklus života i smrti oko sebe. “Između mužara i tučka”, rekao je, “čili ne može ostati čitav. Mi siromašni smo kao čili — svake nas godine sve više mrve i uskoro više ništa neće preostati.” Hari nije nikad doživio ‘pristojan život’, niti je imao pojma o tome što je izobilje u kojem su njegovi poslodavci vjerojatno živjeli. Nekoliko dana kasnije Hari je umro — još jedna žrtva teške bijede.
Mnoštva žive i umiru kao Hari. Venu u bijedi, preslabi da se odupru, budući da je njihova životna snaga potpuno presahnula. Tko im je to učinio? Kakvi bi ljudi to učinili? Oni izgledaju sasvim blagonaklono. Kažu kako žele hraniti vaše dijete, pomoći da vaši usjevi rastu, unaprijediti vaš život i učiniti vas bogatima. U stvarnosti, oni ciljaju na to da sebe učine bogatima. Vide priliku da prodaju proizvode i ubiru profite. Ako su nusproizvodi njihove pohlepe pothranjena djeca, otrovani radnici i zagađena okolina, nema veze. To je cijena koju su kompanije spremne platiti za svoju pohlepu. I kako se profit gomila tako i bolne brojke žrtava rastu.
[Zahvala na stranici 3]
U.N. Photo 156 200/John Isaac