Prvenac za Mali

MOJ suprug služi kao putujući nadglednik Jehovinih svjedoka u Maliju, rijetko naseljenoj zemlji u zapadnoj Africi. Njenim sjevernim dijelom prostire se pustinja Sahara, a većinu preostalog dijela zemlje čine talasaste savane. Mali je veći od Engleske, Francuske i Španjolske zajedno. Premda ove zemlje imaju preko 140 milijuna stanovnika, Mali ima samo nekih deset milijuna stanovnika — među kojima je oko 150 Svjedoka.

Naše je polazište Ziguinchor, gradić u susjednom Senegalu. Otamo smo u studenom 1994. doletjeli u Dakar, zatim smo krenuli u glavni grad Malija, Bamako, veliki grad s dobrih pola milijuna stanovnika. Iz Bamaka smo “bush” taksijem, autobusom ili vlakom putovali u manje gradove kao što su Ségou, San i drevni grad Mopti. U svakom od tih mjesta ostali smo otprilike tjedan dana kako bismo s nekolicinom tamošnjih Svjedoka sudjelovali u kršćanskoj službi propovijedanja.

U prosincu smo se vratili u Bamako kako bismo uživali u oblasnom kongresu na kojem je najveći broj prisutnih iznosio 273. Kako smo bili oduševljeni kad smo vidjeli da se krstilo 14 novih! Dan nakon kongresa, autobusom smo otputovali u gradić Sikasso, gdje je sljedeći vikend trebalo biti svečano otvorenje prve Dvorane Kraljevstva u Maliju koju su sagradili Jehovini svjedoci.

Pravi izazov

Skupština u Sikassu sastoji se od samo 13 Svjedoka, među kojima je pet pionira, ili punovremenih propovjednika. Stigavši u ponedjeljak, s nestrpljenjem očekujemo da čujemo kakvi su im planovi za svečano otvorenje. Kažu nam da računaju s tim da će se moj suprug Mike za to pobrinuti! Tako, nakon što smo raspakirali svoju prtljagu, idemo razgledati Dvoranu Kraljevstva. Kad je ugledamo, zadivljeni smo činjenicom da je ova šačica Svjedoka uspjela sagraditi takvu građevinu. Međutim, mnogo toga tek treba napraviti. Nema zavjesa, nije oličen vanjski zid i nema natpisa “Dvorana Kraljevstva Jehovinih svjedoka”.

Svjesni smo da za par dana iz Bamaka stiže najmanje 50 posjetilaca kako bi prisustvovali svečanom otvorenju. Mještani su također bili pozvani. Skupština ima samo jednog starješinu, Pierra Sadia. Kad ga pitamo kako misli dovršiti dvoranu do subote, dana svečanog otvorenja, Svjedoci prilaze kako bi čuli njegov odgovor. “Mislim da će nam Jehova pomoći da završimo na vrijeme”, odgovara on.

Toliko toga treba napraviti za tako kratko vrijeme! Neodlučno pitam mogu li pomoći u nabavi zavjesa. Na licima oko mene pojavljuje se širok osmijeh olakšanja. Zatim Mike predlaže da damo izraditi natpis za pročelje dvorane. Uskoro svi govorimo u jedan glas. Svi su jako uzbuđeni. Bit će pravi izazov na vrijeme obaviti završno dotjerivanje dvorane!

Strka oko posla

Mi kršćanske sestre hitamo na tržnicu kako bismo odabrale materijal. Nakon toga nalazimo krojača koji će sašiti zavjese. “Imate četiri dana da ih napravite”, kažemo mu. Kako bi pribavio neki ukras, Mike nudi da za pročelje dvorane napravi lijepi viseći makrame za sadnicu. Tako opet krećemo u akciju, ovaj put u potragu za špagom potrebnom za viseći makrame kao i u potragu za teglom za cvijeće.

Također se uređuje da netko nabavi natpis za Dvoranu Kraljevstva. U dvorani i izvan nje vlada strka oko posla. Grupa susjeda okuplja se kako bi to promatrala. Ima toliko mnogo posla! Kako ćemo prehraniti 50 posjetilaca? Gdje će spavati? Čitav smo tjedan u strci kako bismo to pripremili, no izgleda da ništa ne ide glatko.

U petak ujutro, dan prije svečanog otvorenja, rano smo ustali. Vlada veliko uzbuđenje jer trebaju stići posjetioci iz Bamaka. Oko podneva stiže natpis za Dvoranu Kraljevstva. Kad ga Mike razmota, braća s divljenjem uzdišu. Čak i znatiželjni promatrači gledaju s cijenjenjem. Nestrpljivo čekamo da ga postave na pročelni zid. Sada je jasno da to nije tek neka obična zgrada. To je “Dvorana Kraljevstva Jehovinih svjedoka”.

U obližnjoj kući jedne pionirke, sestre su zaposlene kuhanjem. Hrana kipi iz velikog crnog kotla. Upravo završavamo pospremanje kanti s bojom i metli iz kuta dvorane kad odjeknu povici: “Došli su! Došli su!” Prijatelji u trku dolaze iz dvorane, drugi iz kuće. Susjedi su zapanjeni svim time. Braća poskakuju od uzbuđenja. Kakav li se doček priređuje prijateljima kad silaze s autobusa! Tako sam ponosna što sam Jehovin svjedok!

Pogledom prijeđem posjetioce — Svjedoke iz domaćih plemena kao i iz Burkine Faso i Toga. Također su došli Amerikanci, Kanađani, Francuzi i Nijemci. Te noći imamo veliko slavlje. Palimo veliku vatru kako bismo rasvijetlili dvorište. Dođe mi da se uštipnem i uvjerim se da zaista imam prednost sudjelovati u ovom događaju. Kako večer odmiče, nerado počinjemo odlaziti svatko na svoje konačište.

U jednom je stanu smješteno čak 20 ljudi. Mogu zamisliti da nekima nije lako. Vidim kako mjesna sestra pomaže jednoj francuskoj gošći otići do vanjskog toaleta. Gošća je rođakinja jedne od misionarki, no sama nije Svjedok. Kad se vrate, ona kaže: “Ljudi, vi ste tako siromašni, ali stvarno ste jako ljubazni i dobri.” Rado bih rekla: “Ne, nisu oni siromašni. Svi Jehovini ljudi su bogati!” Doista, gdje još možete vidjeti da tako raznolika grupa ljudi živi mirno i skladno?

Dirljivo svečano otvorenje

Noć je kratka a dan svečanog otvorenja brzo se približava. Nakon sastanka za službu propovijedanja u Dvorani Kraljevstva, Svjedoci odlaze i pozivaju mještane na svečano otvorenje. Ja ostajem kako bih uredila cvijeće i sadnice. Mjesne sestre užurbano kuhaju večeru.

Konačno, u četiri sata dolazi vrijeme za svečano otvorenje. Prisutno je ukupno 92 ljudi, no dvorana nije pretrpana. Toliko sam uzbuđena da mi je teško sjediti na miru. Pierre Sadio govori o povijesti djela u Sikassu. Kad je dobio ovdašnju dodjelu, bio je sam sa svojom suprugom i njihovo dvoje djece. Život je bio vrlo težak, no Jehova je s vremenom blagoslovio njihovu službu. Prva osoba koja je u Sikassu postala Svjedok danas je specijalni pionir. Zatim Pierre objašnjava na koji je način nekolicina Svjedoka uspjela obaviti gradnju. Unajmili su zidara te je svake nedjelje cijela skupština po čitav dan radila na projektu.

Sada Mike intervjuira Svjedoke koji su radili na izgradnji dvorane. Jednog po jednog pita je li ikada mislio da će doći ovaj dan i kako se osjeća gledajući Dvoranu Kraljevstva punu ljudi. Većini se tako stegne grlo da jedva mogu završiti svoj komentar. Među prisutnim Svjedocima nije bilo osobe kojoj nisu zasuzile oči.

Sljedeći govor povodom svečanog otvorenja održao je Ted Petras iz podružnice Jehovinih svjedoka u Senegalu. Upućena je molitva povodom svečanog otvorenja i braća veoma dugo plješću. Nakon toga Mike poziva sve koji su pomogli u izgradnji dvorane da dođu naprijed. Stoje tamo sa širokim osmijehom na licu, a niz obraze im klize suze radosnice. Dok pjevamo zaključnu pjesmu, osjećam se doista presretnom. Zahvaljujući tome što sam misionarka imam priliku sudjelovati u najdivnijim događajima. Da smo ostali kod kuće u Sjedinjenim Državama puno bismo toga propustili.

Daljnje srdačno druženje

Nakon svečanog otvorenja, poslužuju se osvježenja. Sestre ulaze jedna za drugom noseći na glavama velike pladnjeve s lubenicama. Za njima ulaze dva brata koja su za tu priliku na glave stavila kuharske kape i nose pladnjeve s kolačima. Plosnati kolači živopisno su ukrašeni limunovim i narančinim kriškama. Cjelokupna atmosfera je vrlo svečana.

Nakon što su posluženi, posjetioci odlaze. Zatim Svjedoci idu na večeru u obližnju kuću. Svi sjedimo vani na punoj mjesečini, dok razbuktala vatra rasvjetljuje dvorište. Tako sam uzbuđena i umorna od aktivnosti toga dana da ne mogu pojesti dokraja svoje jelo. Napola pojeden pileći batak dajem jednoj maloj djevojčici. Mjesni pioniri gledaju naše tanjure i ako išta ostane, oni to pojedu dokraja. Ovdje ne postoje ostaci. Mi smo u Sjedinjenim Državama tako razmaženi.

Dok se naše veče približava kraju, jedan brat podsjeća one koji su došli iz Bamaka da će autobus doći po njih u 9.15 ujutro. Sljedećeg jutra braća sjede posvuda u dvorištu, očekujući dolazak autobusa. Zatim pjevamo jednu pjesmu za kraj, “O hvala, Jehova”. Suze počinju teći, i baš dok završavamo pjesmu, pojavljuje se autobus. Sva braća i sestre grle jedni druge.

Stojimo tako mašući dok autobus polako kreće. Svi u autobusu mašu dok se ne izgubi iz vida. Nakon toga, mi koji smo ostali okrećemo se i gledamo jedni druge. Bilo je to stvarno prekrasno svečano otvorenje i prekrasan tjedan. (Prilog suradnika.)

[Slika na stranici 15]

Prva Dvorana Kraljevstva koju su sagradili Jehovini svjedoci u Maliju

[Slika na stranici 16]

Ova je radosna grupa doputovala autobusom