Grčka pravoslavna crkva — razdijeljena religija
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ GRČKE
ISKRENIM ljudima koji ljube Boga i istinu i duboko poštuju njegovo obožavanje, sadašnja situacija u Grčkoj pravoslavnoj crkvi u Grčkoj izgleda, najblaže rečeno, jezivo. Žalostan nedostatak jedinstva, nasilni sukobi zavađenih crkvenih frakcija, bujica sramotnih moralnih skandala te nesposobnost religije — koja sebe opisuje kao “jedinu pravu Božju crkvu” — da pruži duhovno vodstvo uzrokuju da mnogi Grci postaju razočarani i da se gnušaju.
Takvo stanje stvari frustrira, čak razbješnjuje, običan narod. Jedan se sveučilišni profesor, pišući u vodećim grčkim novinama, žali: “Grčku crkvu razara kriza besprimjerna po svojoj intenzivnosti i svom trajanju koja dovodi u pitanje autoritet [crkve] i narušava urođenu vrijednost njenih institucija. To zlo se, nažalost, nastavlja.”
Kako je došlo do te situacije? Jesu li bliske veze koje Grčka pravoslavna crkva održava s Državom uistinu bile korisne? Kakva je budućnost tih odnosa između Crkve i Države? Koja alternativa postoji za ljude koji traže pravu, ujedinjenu Kristovu skupštinu? Preispitajmo činjenice i pogledajmo što Biblija govori o toj stvari.
Borba za vlast
Dok je vojna diktatura vladala u Grčkoj u godinama 1967-74, aktivno se uplitala u poslove Grčke pravoslavne crkve ne bi li konsolidirala svoju moć. U svom nastojanju da u potpunosti preuzme vlast, vojna je hunta raspustila prethodno izabrani Sveti sinod — najviše izvršno tijelo Grčke pravoslavne crkve — i imenovala svoj vlastiti sinod, “prema zasluzi”, kako je bio nazvan. Kad je 1974. ponovno uspostavljena demokracija, ponovno je izabrano vladajuće crkveno tijelo u skladu sa svojom kanonskom poveljom. Kao posljedica toga, episkopi koji su oformili sinod imenovan od strane hunte bili su svrgnuti i zamijenjeni drugim episkopima.
Međutim, vladinim prijedlogom zakona donesenim 1990. otpušteni episkopi dobili su pravo na povrat svojih položaja podnošenjem priziva svjetovnim sudovima i konačno najvišem administrativnom sudu, Državnom vijeću. Trojica tih svećenika upravo su to i učinila te su na kraju dobila svoje parnice. Zahvaljujući tome, danas u Grčkoj tri zasebne pravoslavne arhiepiskopalne dijeceze imaju svaka po dva episkopa — jednog kojeg službeno priznaje samo Grčka pravoslavna crkva i jednog koji je službeno prihvaćen od strane Državnog vijeća.
“Sukobljeni kršćani”
Prethodno svrgnuti episkopi dobili su natrag svoje položaje i bezuvjetno odbijaju priznati postojanje onih drugih episkopa koje je imenovala službena crkva. Osim toga, svaki od njih ima veliku sljedbu “religioznih fanatika” — kako su ih opisale jedne novine — koji su gorljivo glasni u podupiranju ciljeva svojih episkopa. Stoga je ova situacija pokrenula žučne i silovite reakcije dok su televizijski ekrani širom zemlje emitirali blic-scene nasilja, prikazujući mnoštva tih “sukobljenih kršćana” kako nasilno provaljuju u crkve, razbijaju religiozne likove i napadaju svećenike i laike koji pripadaju suparničkim frakcijama. U većini slučajeva, morala je intervenirati policija za suzbijanje nereda kako bi ponovno uspostavila mir. Događaji su kulminirali u listopadu i studenom 1993. u crkvama koje se nalaze u bogataškom atenskom predgrađu Kifisija, a potom u srpnju i prosincu 1994. u gradu Larissi, kada su bijesne epizode slijepog vjerskog fanatizma šokirale grčku javnost.
Najnasilniji sukobi dogodili su se 28. srpnja 1994. za vrijeme ustoličenja Ignacija, episkopa u Larissi kojeg je imenovao Sveti sinod. Objavivši upadljiv naslov na prvoj stranici: “Larissa postaje bojno polje za novog episkopa — oživljen mračni srednji vijek”, novine Ethnos su napisale: “Samo je jedan termin odgovarajuć: mračni srednji vijek. Kako bi se drugačije uopće moglo opisati sve ono što se jučer dogodilo u Larissi, (...) ulične tučnjave, nasilni sukobi, fizičke ozljede?”
Nekoliko tjedana kasnije, protivnici su napali automobil episkopa Ignacija “koristeći metalne šipke i palice, nakon bjesomučne hajke”. Jedan se novinar pitao: “Može li tko prihvatiti da su počinitelji koji su u to upleteni prožeti kršćanskim osjećajima kad ih istovremeno njihov fanatizam navodi na postupanje koje je slično postupanju gangstera, nasilno postupanje koje bi moglo prouzročiti smrt? (...) A takvo postupanje potiču i opravdavaju istaknute crkvene vođe.”
Situacija se još više pogoršala u vrijeme Božića. Osvrćući se na tragične događaje 23-26. prosinca 1994. u Larissi, novine Eleftherotipia pisale su: “Bio je to sramotan Božić u Larissi gdje je dugotrajan, otegnuti sukob još jednom pokvario [proslavu]. (...) Dok su crkvena zvona objavljivala Kristovo rođenje, policijski pendreci su udarali po glavama ‘pravednih i nepravednih’. Neredi, sukobi, bujice psovki i hapšenja zamijenili su upućivanje božićnih čestitki i dobrih želja u predvorju Crkve Svetog Konstantina u Larissi. (...) Demonstracije [protiv Ignacija] su se brzo pretvorile u verbalne uvrede a potom u sukobe s policijom. (...) Crkveno su predvorje pretvorili u bojno polje.”
Kako su ljudi na to reagirali? Jedan je pravoslavac komentirao: “Ne mogu shvatiti kako ljudi koji sebe nazivaju kršćanima mogu počiniti takva nasilna djela za vrijeme svetih vjerskih praznika. Kako da idem u crkvu ako se tamo izlažem opasnosti da dobijem batine?” A jedna je revna pravoslavka izjavila: “Sada, nakon svih tih događaja, bojim se ići u crkvu.”
Kao da ovo nije dovoljno, na svjetlo dana izlazi i gomila moralnih skandala u koje je upletena Grčka pravoslavna crkva. Mediji stalno razotkrivaju izvještaje o dekadentnom moralu pojedinih pripadnika svećenstva — o homoseksualnim i pedofiličnim svećenicima, pronevjeri novca i protuzakonitoj trgovini antikvitetima. Ovo posljednje je izvedivo vjerojatno zato što mnogi svećenici imaju nekontrolirani slobodan pristup riznicama dragocjenih ikona i drugih vrijednih predmeta.
Kako li ta situacija sramotno obezvređuje snažnu opomenu koju je apostol Pavao uputio kršćanima, naime, da ne budu sljedbenici ljudi jer to dovodi do ‘prepiranja’ i “razdora”! (1. Korinćanima 1:10-13; 3:1-4, NW).
Veze između Crkve i Države — kakva im je budućnost?
Još od osnutka grčke države, Grčka pravoslavna crkva uživala je privilegirani status dominantne religije. U Grčkoj, zasad, nema ni govora o razdvajanju Crkve od Države. Sam Ustav jamči Grčkoj pravoslavnoj crkvi položaj “prevladavajuće religije” u Grčkoj. To znači da Grčka pravoslavna crkva prožima sve sektore javnog života, uključujući i javnu administraciju, pravni sistem, policiju, javno obrazovanje i praktički svaki drugi aspekt društva. Ta crkvena prisutnost koja ulazi u svaku poru značila je tlačenje i neopisive poteškoće za religiozne manjine u Grčkoj. Premda Ustav jamči slobodu vjeroispovijedi, kad god neka religiozna manjina pokuša tražiti svoja prava, skoro uvijek se nađe uhvaćena u gotovo neprobojnu mrežu religioznih pristranosti, predrasuda i protivljenja koju je istkala ova veza između Crkve i Države.
Izgleda da u bliskoj budućnosti postoji izvjesna mogućnost za revidiranje Ustava i stoga se već čuju snažni zahtjevi za odvajanje Crkve od Države. Utjecajni grčki ustavni stručnjaci i analitičari svraćaju pažnju na probleme koje stvara ova bliska veza između Crkve i Države. Oni naglašavaju da bi jedino održivo rješenje bilo stroga odijeljenost tih dvaju entiteta.
U međuvremenu, crkveni vođe oglašuju svoje prigovore takvom eventualnom razdvajanju. Zadirući u osjetljivo područje na koje bi takvo razvijanje odnosa između Crkve i Države negativno utjecalo, jedan je pravoslavni episkop napisao: “Hoće li Država uslijed toga prestati isplaćivati svećeničke plaće? (...) To bi značilo da će mnoge parohije ostati bez svećenika.” (Usporedi Matej 6:33.)
Jedna druga posljedica bliskog odnosa između Crkve i Države u Grčkoj jest ta da grčki zakon — koji je u direktnoj suprotnosti s odredbama Evropske unije i Članovima Evropske konvencije o ljudskim pravima, kojima je Grčka obavezana — zahtijeva da na osobnoj iskaznici svih grčkih građana mora pisati kojoj vjeroispovijedi svaki građanin pripada. Ljudi širokih pogleda snažno se protive tome jer članovi religioznih manjina obično postaju žrtve diskriminacije. Jedan je novinar izjavio: “Ta činjenica može vrlo vjerojatno imati negativne posljedice kada je riječ o pravima religioznih manjina na mogućnost korištenja svoje religiozne slobode.” Komentirajući o tome, novine Ta Nea su pisale: “Država bi trebala donositi svoje odluke i odobravati zakone ne uzimajući uopće u obzir tiranske načine postupanja i reakcije crkve u stvarima poput obaveznog registriranja nečije vjeroispovijedi na njegovoj osobnoj iskaznici.”
Naglašavajući hitnu potrebu za takvim razdvajanjem, Dimitris Tsatsos, profesor ustavnog prava a ujedno i član Evropskog parlamenta, izjavio je: “[Grčka] Crkva mora prestati sa svojim tiraniziranjem društvenog, političkog i obrazovnog života. Način na koji Grčka crkva djeluje jest tlačiteljski. To je despotsko vladanje nad našim obrazovnim sistemom i našim društvom.” U jednom drugom intervjuu taj je isti profesor rekao: “Crkva u Grčkoj ima zastrašujuću moć, koja nažalost nije ograničena na svoju prirodnu domenu nesmiljenog konzervatizma, već se uspjela infiltrirati čak i u napredni sektor grčkog društva. Što se mene tiče, zahtijevam razdvajanje crkve od države. Zahtijevam da se pravoslavne Grke stavi na isti nivo kao i pripadnike drugih vjeroispovijedi u Grčkoj i da budu ravnopravni s njima.”
Pravi kršćani su ujedinjeni
U Grčkoj pravoslavnoj crkvi uistinu je teško pronaći obilježje pravog kršćanstva. Isus nije odredio da se u kršćanstvu razviju podjele i shizme. Moleći se svom Ocu, zamolio je da njegovi učenici budu “svi jedno” (Ivan 17:21). A ti su učenici trebali ‘imati ljubav jedan prema drugome’ i ta je ljubav trebala biti prepoznatljivo obilježje pravih Kristovih sljedbenika (Ivan 13:35).
Izgleda da Grčka pravoslavna crkva ne može postići jedinstvo. Međutim, to nipošto nije jedini slučaj u današnjoj organiziranoj religiji. Naprotiv, ovo je primjer podijeljenosti koja hara religijama kršćanstva.
Iskreni ljubitelji Boga uviđaju da je to tužno stanje stvari teško pomiriti s riječima apostola Pavla u 1. Korinćanima 1:10 upućenim pravim kršćanima: “Molim vas pak, braćo, imenom Gospodina našega Isu[sa Kri]sta da svi jedno govorite, i da ne budu medju vama raspre, nego da budete utvrdjeni u jednom razumu i u jednoj misli.”
Da, pravi Isusovi učenici imaju među sobom neraskidivo jedinstvo. Budući da su ujedinjeni svezom kršćanske ljubavi, među njima ne postoje političke, sektaške niti doktrinarne razlike. Isus je jasno objasnio da će svatko moći prepoznati njegove sljedbenike po ‘njihovim plodovima’, ili aktivnostima (Matej 7:16, NW). Izdavači ovog časopisa pozivaju vas da preispitate ‘plodove’ Jehovinih svjedoka, koji imaju pravo kršćansko jedinstvo u Grčkoj kao i bilo gdje drugdje u svijetu.
[Slika na stranici 18]
Svećenici sukobljeni s policijom
[Zahvala na stranici 15]
Iz knjige The Pictorial History of the World