Ubojiti virus napada Zair
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ AFRIKE
KIKWIT je gradić u Zairu koji doživljava stihijski rast a smješten je na rubu tropske kišne šume. Četrdesetdvogodišnji Gaspard Menga Kitambala, koji je živio izvan grada, bio je jedini Svjedok Jehove u svojoj obitelji. Menga je bio prodavač drvenog ugljena. Duboko u šumi spravljao je svoj ugljen, skupljao ga u zavežljaj i nosio na glavi u Kikwit.
Dana 6. siječnja 1995, osjećao se bolesno. Dvaput je pao na svom putu od šume do kuće. Kad je došao do kuće, rekao je da ima glavobolju i groznicu.
U sljedećih nekoliko dana njegovo se stanje pogoršalo. Dana 12. siječnja njegova ga je obitelj odvela u Opću bolnicu Kikwit. Svjedoci u Menginoj skupštini pomagali su obitelji da ga njeguje u bolnici. Njegovo se stanje nažalost još više pogoršalo. Počeo je povraćati krv. Krv mu je nekontrolirano tekla iz nosa i ušiju. Dana 15. siječnja umro je.
Uskoro su drugi iz Mengine obitelji koji su dodirivali njegovo tijelo oboljeli. Do početka ožujka umrlo je 12 osoba koje su bile u bliskom srodstvu s Mengom, uključujući i njegovu suprugu i dvoje od njihovo šestero djece.
Do sredine travnja, bolničko osoblje i drugi počeli su obolijevati i umirati na način koji je bio sličan onom na koji su umrli Menga i njegova obitelj. Bolest se ubrzo proširila na druga dva gradića u toj regiji. Bilo je očito da je potrebna pomoć izvana.
Profesor Muyembe, vodeći zairski virusolog, otputovao je 1. svibnja u Kikwit. Kasnije je za Probudite se! izjavio sljedeće: “Zaključili smo da je Kikwit bolovao od dvije epidemije: jedna je bila dijareja uzrokovana bakterijama, a druga opasna hemoragijska groznica uzrokovana virusom. Naravno, trebali smo potvrditi ovu dijagnozu. Zato smo uzeli nešto krvi od pacijenata i poslali je na testiranje u Centre za kontrolu bolesti (CDC) u Atlanti (SAD).”
CDC je potvrdio ono na što su Muyembe i drugi liječnici u Zairu već sumnjali. Bolest je bila Ebola.
Smrtonosna bolest
Ebola virus je okrutan virus. Može brzo izazvati smrt. Protiv njega ne postoji cjepivo a nije poznata ni metoda liječenja njegovih žrtava.
Ebola je prvi put otkrivena 1976. Nazvana po rijeci u Zairu, bolest je pogodila južni Sudan a za kratko vrijeme i sjeverni Zair. Manja provala Ebole zbila se ponovno 1979. u Sudanu. Nakon toga, osim nekolicine izoliranih slučajeva ljudi koji su umrli imajući simptome slične Eboli, bolesti nije bilo godinama.
Ebola virus toliko je smrtonosan da znanstvenici koji ga proučavaju u Atlanti čine to u laboratoriju s maksimalnim osiguranjem s izgrađenim ventilacijskim sustavom koji sprečava da aerogeni mikrob pobjegne. Prije ulaska u laboratorij, znanstvenici oblače zaštitne “skafandare”. Pri odlasku otuširaju se sredstvom za dezinfekciju. Timovi liječnika koji su došli u Kikwit donijeli su sa sobom zaštitnu opremu — jednokratne rukavice i kape, zaštitne naočale i specijalni kombinezon koji sprečava prodor virusa.
Nasuprot tome, većina stanovnika Kikwita nije imala ni znanje ni opremu da bi se zaštitila. Drugi su svjesno riskirali i izgubili svoje živote njegujući svoje voljene koji su bolovali. Prijatelji i obitelj nosili su bolesnike i umrle na leđima ili preko ramena, i to bez ikakve zaštite. Posljedica toga bio je ogroman broj mrtvih; virus je opustošio čitave obitelji.
Zaustavljanje provale bolesti
Na Kikwitov poziv u pomoć međunarodna je zajednica odgovorila poklonima u obliku novca i medicinske opreme. Timovi istraživača doletjeli su iz Evrope, Južnoafričke Republike i Sjedinjenih Država. Svrha njihovog dolaska bila je dvojaka: kao prvo, da pomognu zaustaviti provalu bolesti; i kao drugo, da otkriju gdje je virus živio u periodu između epidemija.
Da bi pomogli zaustaviti epidemiju, zdravstveni su radnici istraživali ulicu po ulicu kako bi pronašli bilo koga tko je pokazivao simptome bolesti. Bolesni su odvedeni u bolnicu, gdje ih se moglo staviti u karantenu te se brinuti za njih bez opasnosti. One koji su umrli, zamotali su u plastičnu foliju i odmah zakopali.
Pokrenuta je ogromna kampanja kako bi se zdravstvenim radnicima i javnosti općenito pružile točne informacije o bolesti. Dio poruke snažno je upozoravao na tradicionalne običaje ukopa u kojima su obitelji ceremonijalno dodirivale i prale mrtve.
U potrazi za izvorom
Znanstvenici su željeli otkriti otkud je došao virus. Ono što je poznato jest sljedeće: Virusi nisu metabolički neovisni organizmi, koji bi mogli sami jesti, piti i razmnožavati se. Da bi preživjeli i da bi se razmnožavali, oni moraju napasti i iskorištavati složeni mehanizam živih stanica.
Kada virus uđe u životinju, njihov se odnos često bazira na međusobnoj koegzistenciji — životinja ne ubija virus a virus ne ubija životinju. Ali kada čovjek dođe u kontakt sa zaraženom životinjom i virus nekako prijeđe na čovjeka, onda može postati smrtonosan.
Budući da Ebola virus jako brzo usmrćuje ljude i majmune, znanstvenici pretpostavljaju da se virus mora održavati na životu u nekom drugom organizmu. Ako službenici zdravstva otkriju koja vrsta organizma nosi virus, onda će možda biti u mogućnosti poduzeti djelotvornu kontrolu i preventivne mjere kako bi izbjegli buduće provale bolesti. Neodgovoreno pitanje o Eboli glasi: Gdje virus prebiva u periodu između epidemija na ljudima?
Da bi odgovorili na ovo pitanje, istraživači moraju slijediti virus sve do njegovog izvora. Napori koji su poduzeti da bi se nakon ranijih provala bolesti locirao životinjski rezervoar pokazali su se neuspješnima. No kikvitska je epidemija pružila novu priliku.
Znanstvenici su pretpostavili da je prva žrtva kikvitske epidemije bio Gaspard Menga. Ali kako se on zarazio? Ako je to bilo preko neke životinje, koje je vrste bila ona? Logično je da bi se odgovor mogao pronaći u šumi gdje je Menga radio. Timovi sakupljača postavili su 350 zamki po mjestima gdje je Menga spravljao svoj drveni ugljen. Uhvatili su glodavce, rovke, krastače, guštere, zmije, komarce, pješčane mušice, krpelje, stjenice, uši, buhe pješčare i obične buhe — sveukupno 2 200 malih životinja i 15 000 insekata. Znanstvenici su, noseći zaštitnu odjeću, životinje ubijali anestetičkim plinom. Potom su uzorke tkiva slali u Sjedinjene Države gdje ih se moglo metodički ispitati u pogledu virusa.
Budući da su moguća skrovišta virusa gotovo neograničena, ne postoji jamstvo da će izvor biti pronađen. Dr. C. J. Peters, koji vodi CDC-ov odjel za specijalne patogene uzročnike rekao je sljedeće: “Vjerujem da su nam trenutne šanse da pronađemo rezervoar Ebola virusa svega 50 naprama 50.”
Epidemija se povlači
Dana 25. kolovoza službeno je objavljeno da je epidemija završila, budući da u periodu od 42 dana nije bilo novih slučajeva, što je dvostruko duže od maksimalnog perioda inkubacije. Zbog čega bolest nije poprimila široke razmjere? Jedan faktor bili su međunarodni zdravstveni napori koji su bili poduzeti kako bi se zaustavila epidemija. Drugi faktor koji je skratio epidemiju bila je težina same bolesti. Budući da se tako brzo pojavljivala i tako brzo usmrćivala te budući da se prenosila samo bliskim kontaktom, nije se proširila na velik broj ljudi.
Službeni izvještaji pokazuju da je 315 osoba oboljelo te da je njih 244 umrlo — to jest da je stopa smrtnih slučajeva iznosila 77 posto. Ebola se trenutno stišala. U Jehovinom novom svijetu bit će zauvijek ušutkana. (Pogledajte Izaiju 33:24.) U međuvremenu, ljudi se pitaju: ‘Hoće li se Ebola iznova pojaviti kako bi opet ubijala?’ Po svoj prilici hoće. No nitko ne zna ni gdje ni kada.
[Okvir na stranici 25]
Ebola naspram drugih bolesti
Ebola jest ubojica, no za Afriku veća opasnost leži u manje spektakularnim bolestima. Tijekom provale Ebole, druge su bolesti tiho ubirale svoj smrtonosni danak. Izviješteno je da je nekoliko stotina kilometara istočno od Kikwita, 250 osoba nedavno bilo pogođeno dječjom paralizom. Na sjeverozapadu, smrtonosna vrsta kolere opustošila je Mali. Na jugu, u Angoli, 30 000 ljudi bilo je pogođeno bolešću spavanja. Na širokom području zapadne Afrike, tisuće su pomrle od epidemije meningitisa. The New York Times je naveo: “Zbunjujuće pitanje koje se Afrikancima nameće jest zašto niti jedna od [afričkih] svakodnevnih, smrtonosnih borbi, koje se većinom tiču bolesti koje se mogu spriječiti, ne prouzročuje gotovo nimalo bljeska na platnu savjesti svijeta.”
[Slika na stranici 24]
Znanstvenici su u potrazi za izvorom ubojitog virusa