Suočavanje s hitnom medicinskom intervencijom
“OTVORENO ću vam reći; imate maligni tumor. Ako ga uskoro ne odstranimo, oštetit će vam druge vitalne organe. Zato preporučujem da vam se amputira noga.”
Liječnikove su me riječi pogodile kao, kako mi to kažemo ovdje u Peruu, kanta hladne vode. Imao sam svega 21 godinu. Mjesec dana ranije počeo sam osjećati bol u lijevom koljenu, pa su me liječili od reumatizma. Međutim, poslije nekoliko dana više nisam mogao ni stajati.
U to vrijeme, služio sam kao punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka u Andama u središnjem dijelu Perua. Nakon što sam se vratio u svoj rodni grad Huancayo, majka je sa mnom otišla u Limu, grad koji se nalazi na obali. Ondje sam 22. srpnja 1994. dospio u najbolju bolnicu za rak u zemlji, gdje sam saznao da se moja bolest zove osteosarkom.
Stvar savjesti
Uskoro su me obavijestili da bolnica ne vrši operacije bez upotrebe krvi. Jedan je liječnik čak rekao: “Radije bih da umrete kod kuće nego da budem odgovoran za vašu smrt.” No mjesni je Odbor za kontaktiranje s bolnicama (OKB), odnosno grupa Jehovinih svjedoka koja unapređuje suradnju između bolnica i pacijenata, intervenirao u moju korist. Posljedica toga bila je da je glavni kirurg bolnice dao dozvolu da bilo koji liječnik koji pripada njegovom osoblju može izvršiti operaciju ako želi prihvatiti taj izazov. Jedan je liječnik bio spreman to učiniti, pa su me odmah pripremili za operaciju.
Imao sam puno posjeta prije operacije. Svećenik, s Biblijom u ruci, došao mi je u posjetu i rekao mi da je moja bolest Božja kazna. Uporno je isticao da trebam iskoristiti bilo koji tretman koji mi može spasiti život. Rekao sam mu kako sam odlučan ostati vjeran biblijskoj zapovijedi da se ‘uzdržavam od krvi’ (Djela apostolska 15:19, 20, 28, 29, St).
I bolničarke bi dolazile u sobu i gunđale: “Kakva ludost, kakva ludost!” Posjetila me i grupa liječnika. Željeli su vidjeti mladog čovjeka koji je odbio prihvatiti transfuziju krvi za vrstu operacije prilikom koje su krv smatrali nužnom. Međutim najvažnije posjete bile su mi posjete sukršćana i rodbine. Bolničarke su bile jako impresionirane ovim mnogim ohrabrujućim posjetama.
Uspješan zahvat bez krvi
Samo nekoliko minuta prije nego što su me uspavali, čuo sam jednog od anesteziologa kako govori: “Ja neću biti odgovoran ako se što dogodi!” No drugi anesteziolog kao i moj kirurg i upravitelji bolnice poštovali su moj zahtjev da ne primim krv. Sljedeće što sam čuo bile su riječi jednog anesteziologa: “Samuele, probudi se. Tvoja je operacija završila.”
Iako su mi odrezali čitavu nogu, počeo sam osjećati jaku bol na tom mjestu. Želio sam trljanjem svog bedra, kojeg naravno više nije bilo, ublažiti bol. Događao mi se čudni fenomen koji je poznat kao fantomska bol. Zaista sam osjećao bol i to je bilo pravo mučenje, iako je ud iz kojeg je djelovalo da bol dolazi bio odstranjen.
Kao sljedeće odredili su mi kemoterapiju. Nuspojava ovog postupka liječenja je gubitak crvenih i bijelih krvnih stanica i krvnih pločica, koje su od presudne važnosti za zgrušavanje krvi. To je značilo da je novu grupu liječnika trebalo informirati o tome da odbijam prihvatiti transfuzije krvi. Ponovno je OKB stupio u vezu s odgovornim osobama i liječnici su se složili da obave liječenje bez krvi.
Uslijedile su uobičajene nuspojave kemoterapije — opala mi je kosa, osjećao sam mučninu, depresiju te sam povraćao. Također su me informirali da postoji 35-postotni rizik da dođe do krvarenja u mozgu. Nisam mogao a da ne pitam jednog od liječnika što je to što će me ubiti — rak ili kemoterapija.
Nakon nekog vremena, liječnici su mi rekli da mi ne mogu dati drugu kemoterapijsku kuru a da mi prvo ne poprave krvnu sliku putem transfuzije. Jedan mi je liječnik ljutito rekao da bi me, kad bi imao to pravo, uspavao i dao mi krv. Ja sam mu rekao da bih prije u potpunosti prekinuo s kemoterapijom nego dozvolio da se to dogodi. Liječnik je izrazio divljenje za moj čvrst stav.
Složio sam se da uzmem eritropoetin kako bih popravio svoju krvnu sliku. Nakon što sam ga uzeo, krvna mi se slika poboljšala. Nakon toga su mi intravenozno davali kemoterapiju u periodu od nekoliko dana. Ležeći tamo, pitao bih se: ‘Hoće li ova doza biti ta koja će mi prouzročiti krvarenje u mozgu?’ Na svu sreću, završio sam s uzimanjem svih lijekova bez kobnih posljedica.
Prije moje operacije bolnička politika bila je da odbijaju liječiti ljude koji nisu htjeli prihvatiti transfuziju krvi. No ova se politika promijenila. Ustvari, tog istog dana nakon moje operacije moj je kirurg napravio još jednu operaciju bez upotrebe krvi, a ovog puta pacijent nije bio Jehovin svjedok! Sada nekoliko liječnika u toj bolnici tijesno surađuje s OKB-om, i oni su se složili da primaju pacijente koji žele beskrvnu kirurgiju.
Prilagođavanje ograničenjima
Od djetinjstva sam bio poučavan Božjim putevima. Siguran sam da mi je to pomoglo da zadržim svoja na Bibliji utemeljena uvjerenja prilikom ove hitne medicinske intervencije. Međutim, u posljednje vrijeme bio sam tjeskoban budući da nisam bio sposoban u Božjoj službi učiniti onoliko koliko sam htio. Spomenuo sam svoje osjećaje svom ujaku koji je kršćanski starješina. On me podsjetio da je čak i apostol Pavao imao ono što je nazivao ‘trn u svom tijelu’ i da ga je to sprečavalo da služi Bogu u onoj mjeri u kojoj je to želio. Ali Pavao je učinio ono što je mogao (2. Korinćanima 12:7-10, St). Primjedbe mog ujaka neizmjerno su mi pomogle.
Nedavno sam dobio umjetnu nogu. Nadam se da će mi to omogućiti da u većoj mjeri služim našem Bogu, Jehovi. Zahvalan sam što sam sačuvao dobru savjest tijekom ovog hitnog medicinskog zahvata koji je bio obavljen na meni. Uvjeren sam da će me Jehova, ako nastavim biti vjeran, nagraditi zdravim tijelom i vječnim životom na rajskoj Zemlji, gdje više neće biti boli i patnje (Otkrivenje 21:3, 4). (Ispričao Samuel Vila Ugarte.)