Borba da se ukine kriminal
“MLADI tvrde, dosada je glavni uzrok maloljetničkog kriminala”, stajalo je u naslovu vodećih britanskih novina. “Kućni okršaji krivi za porast kriminala”, rečeno je u drugim novinama. A treće su navele sljedeće: “Ovisnosti ‘uzrokuju tisuće zločina’.” Prema procjeni časopisa Philippine Panorama u Manili su 75 posto svih krivičnih djela koja se tiču nasilja počinili narkomani.
I drugi bi faktori mogli imati udjela u poticanju na kriminalno ponašanje. “Siromaštvo uz bok s ogromnim bogatstvom” jedan je od faktora koje je spomenuo nigerijski glavni policijski inspektor. Pritisak vršnjaka te slabi izgledi za zapošljavanje, nepostojanje oštrih zakonskih mjera koje bi preventivno djelovale, opći slom obiteljskih vrijednosti, pomanjkanje poštovanja prema vlastima i zakonu te prekomjerno nasilje u filmovima i na videovrpcama, također su nabrojeni kao faktori.
Jedan drugi faktor odnosi se na činjenicu da mnogi ljudi više ne vjeruju da se zločin ne isplati. Sociolog s talijanskog Sveučilišta u Bolonji primijetio je da se već dugi niz godina “broj prijavljenih krađa i broj osoba koje su bile osuđene za krađu kreće u suprotnim smjerovima”. Zapazio je da je “broj osuda u odnosu na ukupni broj prijavljenih krađa pao sa 50 na 0,7 posto”.
Žalosne su ali istinite riječi koje bilježi The New Encyclopoedia Britannica: “Izgleda da je sve veći kriminal obilježje svih suvremenih industrijskih društava i ne postoje nikakvi nalazi da su postignuća ostvarena u okviru zakona ili kriminalistike značajnije utjecala na ovaj problem. (...) Ne postoji razlog za pretpostavku da u suvremenom urbaniziranom društvu, u kojem su ekonomski razvoj i osobni uspjeh dominantne vrijednosti, stopa kriminala neće dalje rasti.”
Je li ovo gledište suviše negativno?
Je li situacija uistinu tako loša? Ne izvještava li se u nekim područjima smanjenje krivičnih djela? Istina, u nekim se to izvještava, no statistike mogu varati. Naprimjer, izviješteno je da se kriminal na Filipinima smanjio za 20 posto nakon što je uvedena zabrana posjedovanja oružja. No Asiaweek je razjasnio kako je jedan službenik uvjeren da su kradljivci automobila i pljačkaši banaka prestali krasti automobile i pljačkati banke da bi se “preorijentirali na otmice”. Manje opljačkanih banaka i ukradenih automobila uzrokom je pada ukupnog broja slučajeva kriminala, ali ovo smanjenje mnogo je izgubilo na svojoj važnosti s obzirom na četverostruki porast otmica!
Izvještavajući o Mađarskoj, časopis HVG pisao je sljedeće: “U usporedbi s prvom polovicom 1993, broj krivičnih djela smanjio se za 6,2 posto. Ono što je policija zaboravila spomenuti jest to da je do smanjenja (...) došlo uglavnom zbog administrativnih promjena.” Novčani iznos od kojeg su se slučajevi krađe, prijevare ili vandalizma ranije registrirali podignuo se za 250 posto. Stoga se krivična djela koja se odnose na povredu tuđe imovine a čija je vrijednost ispod ove razine više ne registriraju. Budući da na kriminal koji se odnosi na povrede tuđe imovine otpada tri četvrtine svih krivičnih djela u zemlji, jedva bi se moglo govoriti o smanjenju.
Opće je poznata činjenica da je do točnih brojki kad je riječ o kriminalu teško doći. Jedan je razlog taj da se mnoga krivična djela — u određenim kategorijama možda čak do 90 posto — ne prijavljuju. No raspravljati o tome je li kriminal opao ili porastao ustvari je bespredmetno. Ljudi čeznu za tim da se kriminal ukloni, a ne samo smanji.
Vlade se trude
Anketa Ujedinjenih naroda iz 1990. godine otkrila je da visokorazvijene zemlje troše u prosjeku 2 do 3 posto svog godišnjeg budžeta na kontrolu kriminala, dok zemlje u razvoju troše i više, u prosjeku od 9 do 14 posto svog budžeta. Povećati broj pripadnika policijskih snaga i snabdjeti ih boljom opremom u nekim su područjima prioritetni zadaci. No rezultati su neujednačeni. Neki se mađarski građani žale: “Nikad nema dovoljno policajaca da se uhvate kriminalci, ali ih uvijek dovoljno ima da se ulove oni koji krše prometna pravila.”
Mnoge vlade odnedavna uviđaju da moraju obavezno donijeti strože krivične zakone. Naprimjer, otkad su “otmice u porastu širom Latinske Amerike”, kaže časopis Time, tamošnje su vlade odgovorile zakonima koji su “istovremeno i djelotvorni i nedjelotvorni. (...) Jedno je donijeti zakone”, priznaje časopis, “a drugo je primjenjivati ih.”
Procjenjuje se da je u Britaniji 1992. godine postojalo više od 100 000 projekata za nadgledavanje susjedstva, obuhvaćajući najmanje četiri milijuna domova. U Australiji su se slični programi proveli sredinom 1980-ih. Njihov je cilj, kaže australski Institut za kriminologiju, smanjiti kriminal “unapređujući kod građana svijest o javnoj sigurnosti, unapređujući stavove i ponašanje stanovnika u pogledu prijavljivanja zločina i sumnjivih događanja u susjedstvu te smanjujući mogućnost da osoba postane žrtvom kriminala pomoću obilježavanja imovine i ugradnje djelotvornih sigurnosnih uređaja”.
U nekim se mjestima koristi interna televizija da bi se policijske stanice povezalo s trgovačkim prostorima. Policija, banke i trgovine koriste videokamere kako bi odbile kriminalce ili pak kao pomagalo za identificiranje kršiteljâ zakona.
U Nigeriji policija postavlja kontrolne točke na autocestama u nastojanju da uhvati pljačkaše i kradljivce automobila. Vlada je osnovala radnu grupu koja se bavi problemom zabranjenih oblika poslovanja u trgovini da bi se suzbile prijevare. Odbori za unapređivanje odnosa između policije i lokalnih zajednica, sastavljeni od vodećih osoba u zajednici, informiraju policiju o kriminalnoj aktivnosti i ljudima sumnjivog karaktera.
Posjetioci koji dolaze na Filipine zapažaju da su domovi obično uvijek pod nadzorom i da mnogi ljudi imaju pse čuvare. Poslovni ljudi zapošljavaju privatne čuvare da bi im čuvali poslovne prostore. Sigurnosne naprave za automobile dobro se prodaju. Ljudi koji si to mogu priuštiti povlače se u dobro osigurane stambene komplekse ili zgrade.
U londonskim novinama The Independent iznijet je sljedeći komentar: “Kako povjerenje u zakonski sistem slabi, tako sve veći broj građana organizira obranu svojih četvrti.” I sve se veći broj ljudi naoružava. U Sjedinjenim Državama, naprimjer, procjenjuje se da svako drugo domaćinstvo posjeduje barem jedan pištolj.
Vlade neprekidno razvijaju nove metode za suzbijanje kriminala. Ali V. Vsevolodov, sa Škole za unutrašnje poslove u Ukrajini, ističe da, prema podacima UN-a, toliki mnogi daroviti ljudi pronalaze “jedinstvene metode za vršenje kriminalnih aktivnosti” da “obuka kriminalističkog osoblja” ne može pratiti taj tempo. Lukavi kriminalci peru ogromne svote novca posredstvom poduzeća i dobrotvornih ustanova, postajući društveno integrirani pojedinci te “zauzimajući visoke pozicije u društvu”.
Gubitak povjerenja
Rastući broj ljudi u nekim zemljama čak počinje vjerovati da je sama vlada sastavni dio problema. U tjedniku Asiaweek citiran je šef odreda za borbu protiv kriminala koji je rekao sljedeće: “Oko 90% osumnjičenih koje uhapsimo ljudi su koji pripadaju ili policiji ili vojsci.” Bez obzira na to jesu li istiniti ili nisu, izvještaji poput ovog nagnali su člana jednog zakonodavnog tijela da izjavi sljedeće: “Ako su oni koji su se zakleli da će podupirati zakon i sami kršitelji zakona, onda je naše društvo u nevolji.”
Skandali povezani s korupcijom u koje su umiješani visoki državni službenici uzdrmali su vlade u raznim dijelovima svijeta, još više potkopavajući povjerenje građana. Pored toga što gube vjeru u sposobnost vlada da obuzdaju kriminal, ljudi sada počinju dovoditi u pitanje i njihovu odlučnost da to učine. Jedan je obrazovni radnik upitao: “Kako se ove vlasti danas mogu boriti protiv kriminala kada su i same do grla umiješane u kriminal?”
Vlade dolaze i odlaze, no kriminal ostaje. Ipak, uskoro dolazi vrijeme kad zločina više neće biti!
[Slike na stranici 7]
Sredstva za sprečavanje kriminala: Interna TV kamera i monitor, pomična čelična glavna vrata i čuvar s dresiranim psom
[Slika na stranici 8]
Kriminal čini ljude zatvorenicima iza vlastitih vrata