Muzika, droga i opijanje bili su moj život
JA SAM Indijanac. Otac, koji je umro prije četiri godine, bio je Čipeva Indijanac sa Sugar Islanda u Michiganu, SAD. Moja majka, iz Ontarija (Kanada), pripada indijanskim narodima Ottawa i Ojibva. Po ocu pripadam plemenu Čipeva Indijanaca iz Sault Sainte Marie. Pod utjecajem katoličke misije i školskih internata, odgajani smo kao katolici, što je podrazumijevalo redovito pohađanje nedjeljne mise.
Moje djetinjstvo u indijanskom rezervatu bilo je jednostavno i sretno. U očima jednog djeteta, ljeta su bila duga, besposlena i mirna. Živjeli smo u zabačenom području — u kući nismo imali tekuću vodu niti toalet, a kupali smo se u jezeru ili u koritu za pranje rublja. Igrali smo se na otvorenom. Igračke su nam bili konji, goveda i druge domaće životinje. Tada sam želio da čitav svijet zauvijek tako izgleda.
Problemi odrastanja
Kada sam porastao i krenuo u osnovnu školu, rijetko sam dolazio u rezervat. Škola, sport i muzika počeli su mi okupirati većinu vremena. Na mene je, kao na tinejdžera koji je živio u 1960-ima, utjecao duh tog vremena. Do navršene 13. godine, droga i alkohol već su bili sastavni dio mog života. Bunt protiv društva bio je u modi i ja sam mrzio sve iza čega je stajao sistem. Nisam mogao razumjeti zašto ljudi postupaju nečovječno jedni s drugima.
Nekako u to vrijeme dobio sam svoju prvu gitaru. Naša je obitelj bila muzički nastrojena. Moj je otac bio pijanist i plesač stepa, a njegova braća također su imala dara za muziku. Tako bismo, kad bi se tata i moji stričevi našli zajedno, svirali poskočice i plesali kadrile do ranih jutarnjih sati. Uživao sam u tome. Uskoro sam naučio svirati gitaru i pridružio se jednom rock-and-roll sastavu. Svirali smo na školskim plesovima i u drugim prilikama. To nas je dovelo do barova i noćnih klubova, što je samo po sebi značilo još više opijanja i drogiranja. Marihuana i metamfetamini (speed) bili su sastavni dio mog života.
Vojna služba u Vijetnamu
U svojoj 19. godini već sam bio oženjen i trebao sam postati otac. U toj sam dobi bio regrutiran u američke marince. Sve to skupa bilo mi je preveliko breme. Da bih to mogao nositi, bio sam jako drogiran i mrtav pijan 24 sata dnevno.
Bio sam dodijeljen u regrutski logor u sklopu Regrutnog depoa mornaričkih trupa u San Diegu (Kalifornija), a potom na naprednu pješadijsku obuku u Camp Pendletonu u Kaliforniji. Postao sam osposobljeni bojni radiovezist. To je bilo krajem 1969. Sada je trebao nastupiti pravi ispit — vojna služba u Vijetnamu. Tako sam s 19 godina, tek nekoliko mjeseci nakon mature, dospio u ono vijetnamsko crveno blato. Kao što je to bio slučaj s mnogim drugim Indijancima, i ja sam ponukan patriotizmom služio vojsku unatoč nepravdama koje nam je društvo nanijelo kao pripadnicima manjine.
Moja prva dodjela bila je 1. pomorski zrakoplovni puk, u samom predgrađu Da Nanga. Oko 50 ljudi — bolje reći dječaraca — bilo je odgovorno za održavanje komunikacijskog sistema u sklopu tog vojnog kompleksa. Pokrivali smo područje od DMZ-a (demilitarizirane zone) na granici Sjevernog i Južnog Vijetnama pa sve do područja 80-ak kilometara južno od Da Nanga.
Izbjeglice su hrlile u Da Nang i posvuda su nicala naselja straćara. Bilo je i puno siročadi. Bio sam potresen vidjevši malu djecu, od koje su mnoga bila osakaćena. Bilo mi je čudno što su to mahom bile djevojčice ili jako mali dječaci. Ubrzo sam saznao razlog tome. Dječaci od 11 godina i stariji bili su u ratu. Kasnije sam upoznao jednog mladog vijetnamskog vojnika i upitao ga koliko mu je godina. “Četrnaest”, glasio je odgovor. A već je tri godine bio u ratu! To me prenerazilo. Podsjetio me na mog 14-godišnjeg brata, samo što preokupacija mog brata nije bila ubijanje već igranje bejzbola u Maloj ligi!
Dok sam služio u mornarici, počela su mi se javljati pitanja na koja nisam imao odgovor. Jedne večeri, otišao sam u crkvu koja se nalazila u sklopu našeg kompleksa. Katolički kapelan držao je propovijed u kojoj je govorio o Isusu, miru i ljubavi! Došlo mi je da zavrištim. Njegova propovijed kosila se sa svime što se tamo događalo. Nakon obreda upitao sam ga kako može opravdati to što je kršćanin a istovremeno se bori u tom ratu. Koji je bio njegov odgovor? “Pa, vojniče, tako vodimo našu bitku za Gospodina.” Izišao sam i rekao sam sebi da nikad više neću imati ikakve veze s crkvom.
Kada sam odslužio vojni rok, znao sam da sam imao sreće što sam ostao živ; no puno sam propatio psihički i moralno. To što sam svakodnevno slušao, gledao i mirisao rat i smrt ostavilo je duboki trag na mojoj mladoj psihi i u mom srcu. Premda je od svega toga prošlo već više od 25 godina, sjećanja kao da su od jučer.
Borba za privikavanje na civilni život
Po svom povratku kući, posvetio sam se svojoj muzičkoj karijeri. U mom privatnom životu vladala je prava zbrka — bio sam oženjen i imao dijete, a još sam uvijek puno uživao drogu i pio alkohol. Moj odnos sa ženom postao je zategnut, a rezultat toga bio je razvod. To je bio vjerojatno najdepresivniji dio mog života. Počeo sam se osamljivati i našao sam utjehu u prirodi, tako da sam pecao pastrve u udaljenim područjima Minnesote i Gornjeg Michigana.
Godine 1974. preselio sam se u Nashville (Tennessee), u težnji za napretkom u svojoj muzičkoj karijeri gitarista i pjevača. Svirao sam u mnogim noćnim klubovima, uvijek s nadom da ću se probiti u glavnu muzičku struju. No to je bio težak izazov — bilo je vrlo mnogo talentiranih gitarista i svi su oni težili za uspjehom.
Međutim, baš kada su mi stvari zbilja počele ići na ruku i kada sam namirisao priliku za profesionalni uspjeh, dogodilo mi se nešto šokantno.
Opasan život
Otišao sam posjetiti jednog starog poznanika s kojim sam trgovao drogom. Dočekao me na vratima s 12-kalibarskom sačmaricom. Imao je parcijalnu sadrenu udlagu, a usta su mu zbog slomljene čeljusti bila zatvorena žicom. Govoreći kroz stisnute zube, ispričao mi je što se dogodilo. Nisam ni znao da je bio član narko kartela iz Nashvillea, a desilo se da je nestala velika količina kokaina. Narko magnati su optužili njega. Poslali su utjerivače dugova, ili razbijače, da ga pretuku. Poručili su mu da vrati kokain ili da plati njegovu prodajnu cijenu od 20 000 dolara. Nisu zaprijetili samo njemu već su i njegova žena i dijete bili u opasnosti. Rekao mi je da je opasno da me vide s njim i da bi možda bilo najbolje da odem. Shvatio sam na što je ciljao i otišao sam.
Od tog sam se događaja malo uplašio za vlastiti život. Postao sam dijelom jednog nasilnog svijeta a da toga nisam bio svjestan. Većina ljudi koje sam poznavao u krugu muzičara i narkomana nosila je uza se pištolj. Umalo sam zbog osobne zaštite i sam kupio pištolj kalibra 9 milimetara. Shvatio sam da što sam bio bliže vrhu muzičkog biznisa, to je bila veća cijena koju sam morao platiti. Tako sam odlučio otići iz Nashvillea i planirao sam otići u Brazil da bih studirao latinoameričku muziku.
Mnogo pitanja, malo odgovora
Unatoč svojim lošim iskustvima s religijom, imao sam žarku želju za obožavanjem Boga. A još uvijek nisam dobio odgovore na svoja pitanja. Tako sam počeo svoju potragu za istinom. Bio sam kod mnogih nedenominacijskih vjerskih grupa no i dalje sam bio nezadovoljan. Sjećam se jedne crkve u kojoj sam bio u Minnesoti. Pastor je skratio svoju propovijed jer su tog dana ragbijaši Minnesota Vikingsa igrali utakmicu. Potaknuo je sve nas da odemo kućama i molimo se za pobjedu Vikingsa! Ustao sam i izišao. Plitko razmišljanje kojim se Boga upliće u trivijalna sportska događanja još me dan-danas iritira.
Dok sam radio u Duluthu (Minnesota) jedan prijatelj ostavio je u mom stanu časopis Kula stražara. Pročitao sam što se u njemu govorilo o 24. poglavlju Mateja i sve mi je to djelovalo istinito. Navelo me na razmišljanje: ‘Tko su ti Jehovini svjedoci? Tko je Jehova?’ Odgovore nisam dobio sve do 1975. Taj isti prijatelj ostavio mi je knjigu Istina koja vodi do vječnog životaa i Bibliju.
Te sam noći čitao tu knjigu. Već sam na kraju prvog poglavlja znao da sam pronašao istinu. Bilo je to kao da je netko skinuo veo s mog uma. Pročitao sam knjigu i sljedećeg jutra otišao sam preko ceste k jednim susjedima, Svjedocima, i zamolio ih da sa mnom proučavaju Bibliju.
Odustao sam od svog plana da otputujem u Brazil te sam počeo pohađati sastanke u Dvorani Kraljevstva. Uz Jehovinu pomoć, otprve sam se riješio droge i alkohola, oslobodivši se 12-godišnje ovisnosti. Za nekoliko mjeseci počeo sam ići u službu od kuće do kuće.
Međutim, morao sam se suočiti s jednim problemom. Nikada nisam imao stalan posao i bila mi je mrska sama pomisao da budem sputan nekakvim vremenskim rasporedom. Sada sam morao biti odgovoran čovjek, jer se Debi vratila u moj život. S njom sam nekada hodao; no ona je krenula u učiteljsku školu, a ja sam trebao postati muzičar. Sada je i ona prihvatila biblijsku istinu i ponovo se među nama javila ljubav. Vjenčali smo se a zatim i krstili kao Svjedoci 1976. u Sault Sainte Mariei, u Ontariu (Kanada). S vremenom nam se rodilo četvero djece — tri dječaka i djevojčica.
Da bih izdržavao svoju obitelj, otvorio sam prodavaonicu muzikalija i davao poduku iz jazz-improvizacije i gitare. Ujedno sam vodio mali tonski studio i povremeno sam svirao po lokalima. A onda, kad sam se najmanje nadao, počele su mi se ukazivati prilike za povratak u svijet vrhunskih profesionalnih muzičara. Tri su mi puta ponudili da sviram prateće instrumente slavnim studijskim muzičarima. Sada mi se pružala odlična prilika — ustvari, treća takva prilika u dvije godine. Bilo mi je ponuđeno da odem u Los Angeles (Kalifornija) i sviram s jednom poznatom jazz grupom. Ali znao sam da bi to značilo povratak čestim putovanjima, koncertiranju i studijskim snimanjima. Promislio sam o ponudi kojih pet sekundi i pristojno odgovorio: “Ne, hvala.” Samo prisjećanje na svoj prijašnji život pun drogiranja, opijanja i opasnosti od nasilnika uvjerilo me da se to naprosto ne isplati. Moj novi kršćanski život sa ženom i djecom bio mi je daleko vredniji.
Nekoliko godina radio sam kao tehnički urednik obrazovnih i dokumentarnih emisija koje su se prikazivale na PBS (Public Broadcasting Service) televiziji. Trenutno radim za jedan fakultet na sjeveru Arizone, organizirajući prikazivanje videomaterijala u Hopi rezervatu.
Povratak svom narodu
Prošlo je dvadeset godina od mog predanja Jehovi Bogu. Ujedno sam proživio dvadeset godina u sretnom braku. Debi, naš 19-godišnji sin Dylan i naša 16-godišnja kći Leslie, svi su u punovremenoj službi. Štoviše, Dylan sada služi u kompleksu štamparije i farme Društva Watchtower u Wallkillu (New York). Naša dva mlađa dječaka, Casey, kojemu je 12 godina, i Marshall, kojemu je 14 godina, nedavno su se predali Jehovi i krstili.
Prije tri godine odazvali smo se na poziv da se preselimo tamo gdje postoji veća potreba za kršćanskim propovijedanjem i došli smo u Keams Canyon (Arizona) da bismo služili kod Navaho i Hopi Indijanaca. Ja sam starješina u skupštini. Pravo je zadovoljstvo ponovo živjeti s Indijancima. Zbog razlike u kulturi i životnim prilikama ovdašnjeg kraja i onih tipičnih američkih predgrađa, osjećamo se kao da smo u misionarskoj službi. Ostavili smo velik, komforan dom i došli živjeti — nas šestero — u puno manju montažnu kuću. Ovdje se teže živi. Mnogi domovi nemaju sanitarne čvorove, već samo poljski WC. Zimi neke obitelji prevale kilometre i kilometre samo za nabavu drva i ugljena. Voda se nosi iz javnih bunara. Mnogi su putevi neasfaltirani i nisu označeni na karti. Dok sam kao dijete živio u rezervatu, bez problema sam se pomirio sa svim tim. Danas moja obitelj i ja dobro znamo koliko je mukotrpnog rada i energije potrebno samo za obavljanje osnovnih, svakodnevnih poslova.
Premda Indijanci u rezervatima imaju vlastitu jurisdikciju, ipak se suočavaju s problemima koji pogađaju i sve druge vladavine — unutrašnji sukobi, pristranost, manjak novčanih sredstava, pronevjere, pa čak i kriminal među službenicima i vođama. Indijanci se suočavaju s problemom alkoholizma, narkomanije, nezaposlenosti, nasilja u obitelji te bračnih i obiteljskih problema. Neki još uvijek okrivljuju bijelce za svoju sadašnju situaciju, no i njih muče isti problemi. Međutim, mnogi se Indijanci odazivaju na biblijsko obrazovno djelo Jehovinih svjedoka, unatoč pritiscima obitelji, prijatelja i pripadnika svog vlastitog plemena. Oni uviđaju da prijateljstvo s Bogom nema cijene. Mnogi putuju preko 120 kilometara u svakom smjeru da bi prisustvovali kršćanskim sastancima. Usrećuje nas to što Navaho i Hopi Indijancima prenosimo dobru vijest o Božjem Kraljevstvu.
Jedva čekam dan kada će Jehovina vladavina “uništiti one koji kvare zemlju” i kada će čitavo poslušno čovječanstvo živjeti zajedno u miru i slozi kao jedna ujedinjena obitelj. Tada će život izgledati onako kako sam ja to želio dok sam kao mali Čipeva živio u Kanadi (Otkrivenje 11:18, St; Otk 21:1-4). (Ispričao Burton McKerchie.)
[Bilješka]
a Objavio Watchtower Bible and Tract Society of New York, Inc.; sada se više ne štampa.
[Slika na stranici 13]
Tražio sam odgovore na svoja pitanja o Bogu
[Slike na stranici 15]
Gore: Moja obitelj i jedan prijatelj, Navaho Indijanac (lijevo) Dolje: Naša montažna kuća u blizini Dvorane Kraljevstva