Sijati sa suzama, žeti s radošću

“UŽIVAJTE u mirovini u sunčanoj Španjolskoj!” Milijuni Evropljana prihvatili su ovu primamljivu ponudu i preselili se tamo. Napunivši 59 godina, i ja sam odlučio prodati svu svoju imovinu i preseliti se iz Engleske u Španjolsku, no nisam težio samo za sunčanim vremenom i odmaranjem.

Odlučio sam otići u Santiago de Compostelu — jedan od najkišnijih gradova u Španjolskoj — jer mi je cilj bio služiti kao punovremeni propovjednik, a ne odmarati se na suncu. Dvadeset i dvije godine ranije, izvjesne okolnosti natjerale su me da prekinem svoju evangelizatorsku službu u Španjolskoj, u koju sam otišao služiti jer je tamo postojala veća potreba za takvom službom. Uvijek sam se namjeravao vratiti, a sada sam to konačno i uspio učiniti.

No prilagođavanje nije bilo lako kao što sam očekivao. Prvi mjesec bio mi je prava noćna mora! Mislim da se nikad u životu nisam osjećao tako umorno. Živio sam na petom katu zgrade koja nije imala dizalo. Svaki dan klipsao sam gore-dolje brdovitim ulicama Santiaga, penjući se nebrojenim nizovima stepenica u nastojanju da propovijedam dobru vijest što je moguće većem broju ljudi. Nakon tog iscrpljujućeg mjeseca počele su me mučiti sumnje. Jesam li donio ispravnu odluku? Jesam li naprosto prestar za tu vrstu aktivnosti?

Međutim, tijekom drugog mjeseca zapazio sam da mi se vraća snaga. Bilo je to kao kad trkač na duge staze dobije novu snagu. Ustvari, zašao sam u jedno od najradosnijih razdoblja svog života. Nakon mnogih godina sijanja u suzama, počeo sam doživljavati radost žetve (Psalam 126:5, NW). Dopustite da vam objasnim.

Vrijeme radosti

Moja žena Pat i ja preselili smo se u Španjolsku 1961. U ono vrijeme propovjedničko djelo Jehovinih svjedoka tamo nije bilo službeno priznato. Bilo kako bilo, naš propovjednički zadatak bila je sunčana Sevilla, u kojoj je samo 25 osoba sudjelovalo u službi propovijedanja.

Jednog sam dana u službi razgovarao s jednim Francuzom koji je ličio kuću. Sljedeći dan mojoj supruzi i meni pristupila je jedna gospođa i pitala nas jesmo li jučer razgovarali s nekim ličiocem. Rekla je da je to bio njen suprug, Francisco. Dao joj je tako detaljan opis da nas je mogla odmah prepoznati. “Ako biste ga htjeli posjetiti, on vam je sada kod kuće”, rekla nam je.

Prihvatili smo taj poziv bez oklijevanja i uskoro je čitava obitelj proučavala s nama Bibliju. Nakon nekog vremena Francisco se iz ekonomskih razloga vratio u Francusku. Bili smo zabrinuti. Hoće li izgubiti kontakt sa Svjedocima? No nedugo nakon što je otišao, primili smo njegovo pismo koje nas je umirilo. Pisao je kako ga je novi šef ispitivao o tome koliko religija ima u Španjolskoj.

“Paaa, postoje dvije religije, katolička i protestantska”, odgovorio je Francisco oprezno. Budući da djelo još uvijek nije bilo legalizirano, smatrao je da ne bi bilo mudro išta više govoriti.

“Jeste li sigurni?” pitao je njegov šef.

“Pa, ako ćemo pravo, postoje tri”, odgovorio je Francisco, “a ja pripadam toj trećoj — Jehovinim svjedocima.”

“To mi je veoma drago čuti”, odgovorio je njegov šef. “Ja sam sluga u tvojoj skupštini!” Još iste večeri Francisco je prisustvovao skupštinskom sastanku Jehovinih svjedoka.

Godine 1963. dobili smo premještaj iz Seville u Valenciu, a nedugo zatim u Barcelonu. Tamo sam bio poučen da bih služio kao putujući sluga. Potom smo bili poslani natrag u Valenciu, da bismo u tom području služili u putujućoj službi. No nakon što smo nekoliko godina proveli u toj prekrasnoj grani službe, Pat su se pojavili problemi s održavanjem ravnoteže. Nije prošlo dugo i već je teško hodala. Tako je nastupilo razdoblje u kojem smo ‘sijali sa suzama’ (Psalam 126:5, NW).

Vrijeme suza

Teška srca napustili smo Španjolsku radi Patinog liječenja u Engleskoj. Što je bio uzrok njenih simptoma? Multipla skleroza, degenerativna bolest koja postupno sve više onesposobljuje osobu. S vremenom može nastupiti i smrt, kao posljedica popratnih bolesti i s njima povezanih tegoba.

Bilo nam je veoma teško prilagoditi svoj život toj bolesti i pomiriti se s njom. No kroz sve to naučili smo koliko su istinite psalmistove riječi: “Jahve će ga [onoga koji misli na uboga i slaba] ukrijepiti na postelji boli” (Psalam 41:4, St).

Desetak godina selili smo se iz kuće u kuću. Pat je jako smetala buka, pa smo zbog nje pokušavali pronaći idealno mjesto za život — da bi naposljetku shvatili kako je to neostvarivo. Pat se morala naučiti na invalidska kolica. Premda je mogla kuhati i obavljati mnoge druge poslove, deprimiralo ju je to što se ne može puno kretati. Budući da je bila izuzetno aktivna osoba, osjećala je da joj tjelesna invalidnost konstantno stvara emocionalni stres.

Jaki i u suzama

Naučio sam pomagati Pat ustati, sjesti, obući se, oprati se te ustati iz kreveta i leći. Redovito pohađanje kršćanskih sastanaka bilo je pravi izazov. Puno truda trebalo nam je da se spremimo. No znali smo da je druženje s našom kršćanskom braćom jedini način da se održimo duhovno jakima.

Jedanaest godina njegovao sam Pat kod kuće, radeći preko dana kao tehnički crtač. Na kraju smo shvatili da Pat zbog pogoršanja zdravstvenog stanja treba stručnu njegu, koju joj ja nisam mogao pružiti. Tako je preko tjedna boravila u bolnici, a ja bih se vikendom brinuo za nju kod kuće.

Svake nedjelje poslije ručka vodio sam Pat na Sastanak za javnost i Studij Kule stražare, jedine sastanke koje je tada još mogla pohađati. Potom bih je vratio u bolnicu. Ta mi je rutina oduzimala puno snage, no isplatila se jer je zahvaljujući njoj Pat ostala duhovno jaka. Katkada sam se pitao koliko ću još dugo izdržati, no Jehova mi je dao snagu da ustrajem. Subotom ujutro redovito bih vodio grupu objavitelja u službu propovijedanja, nakon čega bih otišao po Pat u bolnicu. Znam da mi je u tom traumatičnom periodu kršćanska rutina pomogla da ne posustanem.

U međuvremenu, Pat je davala sve od sebe da bi propovijedala dobru vijest. U bolnici je uspjela započeti dva biblijska studija s medicinskim sestrama koje su je njegovale. Jedna od njih, po imenu Hazel, uznapredovala je do predanja Jehovi. Nažalost, Pat nije mogla prisustvovati Hazelinom krštenju jer je umrla malo prije toga, 8. srpnja 1987.

S Patinom smrću nastupilo je vrijeme i olakšanja i tuge. Laknulo mi je kada sam vidio da je došao kraj njenim patnjama, no bio sam duboko ožalošćen zbog toga što sam izgubio svoju družicu. Nakon njene smrti ostala je ogromna praznina.

Obnovljena radost

Ma koliko to izgledalo neobično, Pat i ja unaprijed smo odlučili što ću ja raditi nakon njene smrti. Budući da smo oboje znali da se njen život bliži kraju, razgovarali smo o tome kako bih ja najbolje mogao služiti Jehovi kad ona umre. Zajednički smo odlučili da se vratim u Španjolsku, u dodjelu koju smo morali napustiti.

Tri mjeseca nakon Patine smrti, otputovao sam u podružnicu Jehovinih svjedoka u Španjolskoj da bih se informirao gdje bih bio najkorisniji u službi. Dobio sam zadatak da služim kao specijalni pionir i bio sam dodijeljen u drevni, kišoviti grad Santiago de Compostelu.

Nedugo zatim, dobio sam od ureda podružnice pismo s adresom jedne zainteresirane osobe po imenu Maximino. Nakon što sam ga tri tjedna pokušavao naći kod kuće, najzad sam ga upoznao. Maximino, koji je radio kao portir u obližnjoj bolnici, dobio je traktat Život u miroljubivom novom svijetu, a potom je zatražio knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji.a Do moje posjete već je triput bio pročitao tu knjigu. Ispričao se što nije baš puno čitao Bibliju — onaj ‘stari dio’ samo jedanput, a ‘novi dio’ dvaput. A sve je to učinio čekajući da ga netko posjeti.

Također mi je rekao da je otišao u Dvoranu Kraljevstva u namjeri da prisustvuje jednom od naših sastanaka. No kako je jako sramežljiv, nije ušao u prostoriju u kojoj se održavao sastanak. Počeo sam s njim proučavati Bibliju i još istog tjedna došao je na sastanak. Upijao je istinu kao spužva, no veliki problem bila mu je borba s ovisnošću o duhanu. Uz Jehovinu pomoć ipak se uspio odviknuti od pušenja, a danas je kršteni Svjedok.

Daljnja radost nakon mnogih suza

Samo godinu dana nakon svog povratka u Španjolsku dobio sam poziv da opet služim kao putujući nadglednik. No prije nego što sam preuzeo taj zadatak, u mom životu desila se jedna neočekivana promjena. Upoznao sam pionirku po imenu Paquita koja je služila nedaleko od Santiaga. Bila je to udovica koja je mnoge godine provela u punovremenoj službi. Ubrzo smo otkrili da imamo mnogo toga zajedničkog. Vjenčali smo se 1990, samo šest mjeseci nakon što sam započeo s putujućom službom — ponovo radost.

Paquita je, kao i ja, bila ‘sijala sa suzama’. Njenu prvu dodjelu za specijalnu pionirsku službu pokvarila je tragedija. Njen je suprug, prevozeći namještaj u njihov novi dom u Orenseu, poginuo u saobraćajnoj nesreći — kamion koji je dolazio iz suprotnog smjera prešao je u njegovu traku. Paquita i njena desetogodišnja kći već su bile u Orenseu kada su primile vijest o njegovoj smrti. Unatoč tom strašnom gubitku, Paquita je dva dana nakon sprovoda započela svoj zadatak, kao što je i planirala.

Paquita je dugi niz godina ostala u punovremenoj službi. A onda je opet došlo do tragedije. Ovaj je put u saobraćajnoj nesreći smrtno stradala njena kći, koja je tada imala 23 godine. Bol je bila ogromna i proces tugovanja dugo je trajao. Kao i ranije, njena kršćanska rutina i podrška koju je dobila od sukršćana bile su presudne za njen oporavak. Paquitu sam upoznao 1989, samo dvije godine nakon smrti njene kćeri.

Otkako smo se vjenčali 1990, služimo u putujućoj službi u Španjolskoj. Premda je ovih zadnjih par godina obilježilo jedno od najljepših razdoblja našeg života, nije nam žao što smo proživjeli kušnje. Uvjereni smo da su nas one oblikovale u pozitivnom smislu (Jakov 1:2-4).

Lekcije koje sam naučio

Vjerujem da čak i najteže kušnje imaju svojih pozitivnih aspekata, jer iz njih izvlačimo pouke. Prije svega, kušnje su me naučile koliko je važna sposobnost uživljavanja, neizostavna kvaliteta jednog kršćanskog nadglednika. Nedavno sam, naprimjer, razgovarao s jednim kršćanskim bratom koji ima sina invalida. Potpuno sam razumio kolike napore ulaže da bi svakog tjedna vodio sina na sve sastanke. Na kraju našeg razgovora zahvalio mi se i rekao da je prvi put netko stvarno razumio probleme s kojima se on i njegova supruga suočavaju.

Druga važna lekcija koju sam naučio jest oslanjanje na Jehovu. Kada sve ide kako treba, znamo se oslanjati na vlastitu snagu i sposobnosti. No kad se neka teška kušnja nastavlja iz godine u godinu i kad je ne možete izdržati svojom vlastitom snagom, onda naučite oslanjati se na Jehovu (Psalam 55:22). Uz Božju pomoć mogao sam ustrajati.

To, dakako, ne znači da je sve uvijek išlo glatko. Moram priznati da sam se, dok je moja prva žena bolovala, znao razljutiti i frustrirati se zbog svoje situacije, naročito kad sam bio umoran. Poslije bi me zbog tih osjećaja pekla savjest. Razgovarao sam o tome s jednim suosjećajnim starješinom koji ima profesionalno iskustvo u liječenju pacijenata koji boluju od kroničnih bolesti. Uvjerio me da se dobro snalazim u svojoj situaciji i da nesavršeni ljudi često znaju pogriješiti na takav način kad dugo vremena trpe emocionalni pritisak.

Premda Paquita i ja sada silno uživamo u svojoj punovremenoj službi, vjerujem da nikada nećemo shvaćati svoje blagoslove kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Jehova nas je nagradio na mnoge načine i dao nam je zadovoljavajuć zadatak, onaj koji možemo zajednički obavljati. Oboje smo godinama sijali sa suzama, ali sada, zahvaljujući Jehovi, žanjemo s radosnim klicanjem. (Ispričao Raymond Kirkup.)

[Bilješka]

[Slika na stranici 21]

Paquita i ja zajedno uživamo u svojoj službi