Da li evoluciji nedostaje temelj?

ŠTO je suština Darwinove teorije evolucije? “U svom najpotpunijem biološkom smislu, (...) evolucija označava proces kojim je život nastao iz nežive materije i potom se razvio u potpunosti prirodnim putem.” Darvinistička evolucija polazi od točke da je “praktički cjelokupan život, ili u najmanju ruku sve njegove najzanimljivije značajke, posljedica prirodnog odabira koji se zasniva na slučajnoj varijaciji” (Darwin’s Black Box —The Biochemical Challenge to Evolution,a Michaela Behea, izvanrednog profesora biokemije na Sveučilištu Lehigh, Pennsylvania, SAD).

Nepojednostavljiva složenost — zapreka za evoluciju?

Kad je Darwin razradio svoju teoriju, znanstvenici su malo ili nimalo znali o zapanjujućoj složenosti žive stanice. Moderna biokemija, koja se bavi proučavanjem života na molekularnoj razini, odgonetnula je nešto od te zamršenosti. Također je pokrenula ozbiljna pitanja o Darwinovoj teoriji i sumnje u nju.

Sastavni dijelovi stanica građeni su od molekula. Stanice su strukturne jedinice svih živih bića. Profesor Behe je rimokatolik i vjeruje da evolucija objašnjava kasniji razvoj životinja. Međutim, gaji ozbiljne sumnje u to da li evolucija može objasniti postojanje stanice. Govori o molekularnim strojevima koji “prevoze teret s jednog mjesta u stanici na drugo preko ‘cesta’ koje tvore druge molekule. (...) Stanice klize koristeći strojeve, repliciraju se pomoću mašinerije te uzimaju hranu pomoću mašinerije. Ukratko, visokosofisticirani molekularni strojevi kontroliraju svaki stanični proces. Tako postoji izvrsna usklađenost u radu i najmanjih dijelova živog organizma, a sama mašinerija živih organizama enormno je složena.”

U kakvom se, zatim, opsegu odvija sva ova aktivnost? Promjer tipične stanice iznosi svega tristoti dio milimetra! U tom neizmjerno malom prostoru odvijaju se složene funkcije koje su neophodne za život. (Pogledajte grafički prikaz na stranicama 8-9.) Nije nimalo čudno da je rečeno sljedeće: “Suština je u tome da je stanica — sama osnova života — zapanjujuće složena.”

Behe tvrdi da stanica može funkcionirati samo kao cjelovit entitet. Stoga je nemoguće da bi funkcionirala ukoliko bi bila formirana polaganim, postupnim promjenama induciranim evolucijom. Za to koristi primjer mišolovke. Ova jednostavna naprava može funkcionirati samo kad su svi njeni dijelovi sastavljeni u cjelinu. Svaki dio zasebno — postolje, opruga, zaponac, udarni dio, zadrška — nije mišolovka i ne može funkcionirati kao mišolovka. Svi su dijelovi istovremeno potrebni te svi moraju biti sastavljeni u cjelinu da bi formirali zamku koja funkcionira. Isto tako i stanica može funkcionirati kao takva samo kad su svi njeni dijelovi sastavljeni u cjelinu. On koristi ovu usporedbu da bi objasnio ono što naziva “nepojednostavljiva složenost”.b

Ta činjenica predstavlja jedan od glavnih problema za navodni proces evolucije, koji govori o pojavljivanju postupno stečenih, korisnih osobina. Darwin je znao da se njegova teorija postupne evolucije putem prirodnog odabira suočava s velikim izazovom, budući da je rekao sljedeće: “Ako bi se moglo dokazati da se bilo kakav složeni organ koji postoji nikako nije mogao razviti brojnim, uzastopnim, malim modifikacijama, moja bi teorija bez daljnjega pala u vodu” (Porijeklo vrsta).

Neumanjivo složena stanica jedna je od glavnih zapreka za vjerovanje u Darwinovu teoriju. Prije svega, evolucija ne može objasniti nagli prijelaz iz nežive u živu materiju. Daljnji je problem prva složena stanica, koja se mora odjednom pojaviti kao cjelovita jedinica. Drugim riječima, stanica (ili mišolovka) mora se pojaviti iznenada, sa svim sastavnim dijelovima te funkcionirati!

Nepojednostavljiva složenost zgrušavanja krvi

Još jedan primjer nepojednostavljive složenosti jest proces koji mnogi od nas, kad se porežu, prihvaćaju kao nešto samo po sebi razumljivo — zgrušavanje krvi. Normalno je da svaka tekućina odmah procuri iz probušene posude i nastavlja curiti sve dok se posuda ne isprazni. Ipak, kad se ubodemo ili porežemo, istjecanje krvi brzo se zaustavlja stvaranjem ugruška. Međutim, kao što liječnici znaju, “zgrušavanje krvi vrlo je složen, zamršeno kreiran sustav koji se sastoji od mnogo međusobno zavisnih proteinskih dijelova”. Oni aktiviraju proces koji se naziva lanac zgrušavanja. Taj osjetljiv proces zacjeljivanja “ovisi u presudnoj mjeri o usklađenosti i brzini kojom se odvijaju različite reakcije”. Inače bi se osobi cijela krv mogla zgrušati i skrutiti, ili bi, s druge strane, osoba mogla potpuno iskrvariti. Usklađenost i brzina presudni su činioci.

Biokemijska istraživanja pokazala su da zgrušavanje krvi uključuje mnoge faktore, od kojih nije moguće da ijedan nedostaje, a da bi se proces uspješno odvijao. Behe postavlja pitanje: “Jednom kada zgrušavanje počne, što taj proces zaustavlja da sva krv (...) ne poprimi kruto stanje?” On objašnjava da “stvaranje, ograničavanje, ojačavanje i odstranjivanje krvnog ugruška” tvori jedan povezan biološki sustav. Ako bilo koja faza zataji, cijeli sustav zataji.

Russell Doolittle, evolucionist i profesor biokemije na Sveučilištu u Kaliforniji, postavlja sljedeće pitanje: “Kako se za ime svijeta ovaj složeni i fino izbalansirani proces razvio? (...) Paradoks je u sljedećem; ako je svaki protein ovisio o tome da ga drugi protein aktivira, kako je ovaj proces ikako mogao nastati? Od kakve bi koristi bio bilo koji dio tog sustava bez svih ostalih dijelova?” Koristeći se evolucijskim argumentima, Doolittle pokušava objasniti početak procesa. Međutim, profesor Behe ističe da bi tu bila “potrebna ogromna količina sreće da pravi dijelovi gena dospiju na pravo mjesto”. On pokazuje da se iza Doolittleovog objašnjenja i pojednostavljenog načina izražavanja skrivaju ogromne poteškoće.

Tako je jedan od glavnih prigovora evolucijskom modelu nesavladiva prepreka koja se odnosi na nepojednostavljivu složenost. Behe navodi: “Naglašavam da prirodni odabir, oruđe Darwinove evolucije, jedino ima smisao ako postoji nešto što se može odabrati — nešto što je upravo sada korisno, a ne u budućnosti.”

“Misteriozni tajac”

Profesor Behe navodi da su neki znanstvenici proučavali “matematičke modele za evoluciju ili nove matematičke metode za uspoređivanje i interpretiranje lančanih podataka”. Međutim, on zaključuje: “Matematika pretpostavlja da je stvarna evolucija postupan proces vođen slučajnošću; ona ga ne dokazuje (niti ga može dokazati).” (Zadnji dio rečenice naglašen od nas.) On je ranije rekao: “Ako tražite znanstvenu literaturu na temu evolucije i ako usredotočite svoje istraživanje na pitanje kako su se molekularni strojevi — osnova života — razvili, nailazite na misteriozni tajac. Složenost životnog temelja paralizirala je pokušaj znanosti da ga objasni; molekularni strojevi podižu još uvijek neprobojnu barijeru za opću prihvaćenost darvinizma.”

Ovo što je rečeno pokreće niz pitanja koja bi savjesni znanstvenici trebali razmotriti: “Kako je došlo do razvoja centra za fotosintetsku reakciju? Kako je započeo intramolekularni transport? Kako je započela biosinteza kolesterola? Kako je retinal postao povezan s vidom? Kako su se razvili fosfoproteinski putevi signala?”c Behe dodaje: “Sama činjenica da se nijednom od tih problema nije čak ni obratila pažnja, a da ne spominjemo njihovo rješavanje, vrlo je snažna indikacija da je darvinizam neadekvatan okvir za razumijevanje porijekla složenih biokemijskih sustava.”

Ako Darwinova teorija ne može objasniti složeni molekularni temelj stanica, kako onda može predstavljati zadovoljavajuće objašnjenje za postojanje milijuna vrsta koje nastavaju ovu Zemlju? Na kraju krajeva, evolucijom se ne mogu proizvesti ni nove vrste porodica premošćivanjem ponora koji postoje između jedne porodice i druge porodice (1. Mojsijeva 1:11, 21, 24).

Problemi vezani za početak života

Koliko god Darwinova teorija evolucije u očima nekih znanstvenika može djelovati uvjerljivo, oni se na kraju moraju suočiti s pitanjem: Čak i ako pretpostavimo da su se životni oblici razvili prirodnim odabirom, kako je započeo život? Drugim riječima, problem ne leži u preživljavanju onih koji su se najbolje prilagodili, već u pojavljivanju prvih te onih koji su se najbolje prilagodili! Međutim, kao što Darwinova primjedba u vezi s razvojem oka ukazuje, njega nije zanimao problem nastanka života. Napisao je sljedeće: “Kako je živac postao osjetljiv na svjetlost jednako nas tako ne zanima kao ni to kako je nastao sam život.”

Francuski je znanstveni pisac Philippe Chambon napisao: “Sam se Darwin čudio kako je priroda vršila odabir oblika koji su se pojavljivali prije nego što su savršeno mogli funkcionirati. Popis evolucijskih misterija je beskrajan. A današnji biolozi trebaju ponizno priznati, kao što je to učinio prof. Jean Génermont sa Sveučilišta South Paris u Orsayu, da ‘umjetna teorija evolucije ne može lako objasniti porijeklo složenih organa’.”

U svjetlu takve ogromne nevjerojatnosti da je evolucijom mogla nastati takva beskrajna raznolikost i složenost životnih oblika, da li vam je teško povjerovati da je razvoj svih živih bića čistim slučajem tekao u pravom smjeru? Pitate li se kako su bilo koja stvorenja mogla preživjeti u borbi za opstanak najprilagođenijih dok su im oči još uvijek bile u razvoju? Ili dok su im se navodno oblikovali primitivni prsti na čovjekolikom tijelu? Da li se pitate kako su stanice preživjele ako su egzistirale u nedovršenom i neodgovarajućem stanju?

Robert Naeye, dopisnik časopisa Astronomy te evolucionist, napisao je da je život na Zemlji rezultat “dugog niza nevjerojatnih događaja [koji su se] zbili baš na pravi način kako bi nas doveli u postojanje, baš kao da smo osvojili milijun dolara na lutriji i to milijun puta zaredom”. Takav se način rezoniranja vjerojatno može primijeniti na svako pojedino stvorenje koje danas postoji. No to je naprosto nemoguće. Ipak, od nas se očekuje da vjerujemo da je slučajno evolucijom također istovremeno nastao muški i ženski organizam kako bi se produžile nove vrste. Što je još nevjerojatnije, od nas se zahtijeva da vjerujemo i to da su se muški i ženski organizam ne samo istovremeno razvili već i na istom mjestu! Da nisu nastali istovremeno, ne bi bilo ni potomaka!

Sigurno je krajnji stupanj lakovjernosti vjerovati da živi svijet postoji u milijunima svojih konačnih oblika kao posljedica milijuna slučajnosti koje su imale pozitivan ishod.

Zašto većina vjeruje?

Zašto je evolucija toliko popularna i zašto je toliki mnogi prihvaćaju kao jedino objašnjenje za nastanak života na Zemlji? Jedan razlog je taj da je to ustaljeno gledište koje se naučava u školama i na sveučilištima, pa stoga teško onome tko se usudi izraziti bilo kakve sumnje u to. Behe navodi: “Mnogi učenici uče iz svojih udžbenika kako da gledaju na svijet kroz evolucijske leće. Međutim, oni ne uče kako je darvinističkom evolucijom mogao nastati bilo koji od izvanredno zamršenih biokemijskih sustava koje ti udžbenici opisuju.” Dodaje i sljedeće: “Da bismo razumjeli i uspjeh darvinizma kao ortodoksnog učenja i njegov promašaj kao znanosti na molekularnoj razini, moramo ispitati udžbenike koji se koriste za poučavanje budućih znanstvenika.”

“Kad bi se anketiralo sve znanstvenike u svijetu, velika većina njih rekla bi da vjeruje u istinitost darvinizma. Ali znanstvenici, kao i svi drugi ljudi, većinu svojih gledišta zasnivaju na stavovima drugih ljudi. (...) Također, a i nažalost, znanstvena zajednica prečesto odbacuje kritiku, iz straha da bi time pružila dokaze kreacionistima. Ironično je da se u ime zaštite znanosti odbacila otvorena znanstvena kritika prirodnog odabira.”d

Kakva održiva i pouzdana alternativa postoji za Darwinovu teoriju evolucije? Naš posljednji članak u ovoj seriji pozabavit će se tim pitanjem.

[Bilješke]

[Istaknuta misao na stranici 6]

“Ako bi se moglo dokazati da se bilo kakav složeni organ koji postoji nikako nije mogao razviti brojnim, uzastopnim, malim modifikacijama, moja bi teorija bez daljnjega pala u vodu.”

[Istaknuta misao na stranici 10]

Unutar stanice postoji ‘svijet vrhunske tehnologije i zapanjujuće složenosti’ (Evolution: A Theory in Crisis).

Upute koje se nalaze u staničnoj DNK, “ako bi se ispisale, popunile bi tisuću knjiga od 600 stranica” (National Geographic).

[Istaknuta misao na stranici 11]

“Matematika pretpostavlja da je stvarna evolucija postupan proces vođen slučajnošću; ona ga ne dokazuje (niti ga može dokazati).”

[Istaknuta misao na stranici 12]

“Ironično je da se u ime zaštite znanosti odbacila otvorena znanstvena kritika prirodnog odabira.”

[Okvir na stranici 8]

Molekula i stanica

Biokemija — “bavi se proučavanjem same osnove života; molekula koje tvore stanice i tkiva, koje kataliziraju kemijske reakcije probave, fotosinteze, imuniteta i mnoge druge” (Darwin’s Black Box).

Molekula — “najmanja čestica na koju se element ili spoj može razgraditi a da ne izgubi svoja kemijska i fizička svojstva; grupa sličnih ili različitih atoma koje kemijske sile drže na okupu” (The American Heritage Dictionary of the English Language).

Stanica — temeljna jedinica svih živih organizama. “Svaka stanica predstavlja visokoorganiziranu strukturu koja je odgovorna za oblik i funkciju organizma.” Koliko stanica posjeduje jedna odrasla osoba? Stotinu bilijuna (100 000 000 000 000)! Svaki kvadratni centimetar kože sadrži oko 1 000 000 stanica, a u ljudskom mozgu nalazi se između 10 i 100 milijardi neurona. “Na ovoj razini voda, soli, makromolekule i membrane zajedno tvore živu stanicu koja je ključni činilac u biološkim procesima” (Biology).

[Okvir na stranici 9]

‘Neusporediva složenost’ stanice

“Da bismo shvatili realnost života, kako ga otkriva molekularna biologija, moramo uvećati stanicu tisuću milijuna puta sve dok joj promjer ne bude dvadeset kilometara i dok ne sliči na gigantski cepelin dovoljno velik da prekrije grad veličine Londona ili New Yorka. Ono što bismo tada vidjeli bila bi stvar neusporedive složenosti i prilagodljive građe. Na površini stanice vidjeli bismo milijune otvora, poput okruglih prozorčića na nepreglednom svemirskom brodu, koji se otvaraju i zatvaraju, omogućavajući neprestano strujanje tvari unutra i van. Ako bismo ušli na jedan od ovih otvora, našli bismo se u svijetu vrhunske tehnologije i zapanjujuće složenosti. Vidjeli bismo beskrajne visokoorganizirane hodnike i kanale koji se granaju u svim smjerovima od vanjskog ruba stanice, od kojih neki vode do centralne banke podataka u jezgri, a drugi do montažnih tvornica i jedinica za preradu. Sama jezgra bila bi ogromna sferična prostorija s promjerom većim od jednog kilometra, nalik na geodetsku kupolu, unutar koje bismo vidjeli kilometre spiralnih lanaca DNK molekula, sve uredno složene u redove. Ogromna paleta proizvoda i sirovina neprestano bi po točno određenom redu dvosmjerno kolala kroz sve te raznovrsne kanale do svih tih mnogobrojnih montažnih tvornica, koje se nalaze u rubnim dijelovima stanice, i natrag.

Čudili bismo se razini kontrole uključene u kretanje toliko mnogo stvari niz toliko mnogo naizgled beskrajnih kanala, i to sve u savršenom skladu. Svuda oko nas, u svakom smjeru u kojem bismo gledali, vidjeli bismo sve vrste mašina koje podsjećaju na robote. Zapazili bismo da su najjednostavnije funkcionalne komponente u stanici, proteinske molekule, zapanjujuće složeni dijelovi molekularne mašinerije te da se svaka od njih sastoji od oko tri tisuće atoma složenih u visokoorganiziranu trodimenzionalnu prostornu strukturu. Divili bismo se još i više gledajući izvanredno značajne aktivnosti ovih neobičnih molekularnih strojeva, pogotovo kad bismo shvatili da bi, i pored sveg akumuliranog znanja iz fizike i kemije, zadatak konstruiranja jednog takvog molekularnog stroja — naime jedne jedine funkcionalne proteinske molekule — zasad bio u potpunosti izvan naših mogućnosti, a vjerojatno neće ni biti ostvaren barem do početka idućeg stoljeća. Ipak život stanice zavisi od združene aktivnosti tisuća, zasigurno i desetaka tisuća, a vjerojatno i stotina tisuća različitih proteinskih molekula” (Evolution: A Theory in Crisis).

[Okvir na stranici 10]

Činjenice i legende

“Osobi koja se osjeća slobodnom da u svom istraživanju traži inteligentne uzroke odmah se nameće zaključak da su mnogi biokemijski sustavi oblikovani. Nisu ih oblikovali ni prirodni zakoni, a ni slučaj i potreba; oni su zapravo planirani (...). Život na Zemlji na svojoj najosnovnijoj razini, u svojim najvažnijim komponentama, proizvod je inteligentne aktivnosti” (Darwin’s Black Box).

“Nema sumnje u to da nakon stoljeća intenzivnih napora biolozi nisu uspjeli potvrditi istinitost [darvinističke teorije evolucije] ni u kojem bitnom pogledu. Činjenica ostaje da se priroda nije reducirala na niz blisko srodnih živih organizama koji zahtijeva darvinistički model, a niti je potvrđena mogućnost da bi slučaj mogao biti instrument stvaranja” (Evolution: A Theory in Crisis).

“Utjecaj evolucijske teorije na poljima koja su jako daleko od biologije jedan je od najspektakularnijih povijesnih primjera kako izrazito spekulativna ideja za koju zapravo nema stvarnih znanstvenih dokaza može oblikovati mišljenje čitavog društva i određivati nazore jednog doba” (Evolution: A Theory in Crisis).

“Bilo koja postojeća znanost (...) koja a priori isključuje mogućnost namjere ili stvaranja prestaje se baviti traženjem istine i postaje sluga (rob) problematične filozofske doktrine, to jest naturalizma” (Origins Research).

“To je legenda (...) da je Charles Darwin riješio problem porijekla biološke složenosti. To je legenda da imamo dobar ili čak osrednji uvid u porijeklo života, ili da se odgovarajuća objašnjenja odnose samo na takozvane prirodne uzroke. Doduše, ove i druge legende filozofskog naturalizma imaju određen status. Zato se o njima ne govori preoštro u kulturnom društvu. Ali ne treba ih niti nekritički prihvaćati” (Origins Research).

“Mnogi znanstvenici privatno priznaju da znanost nema objašnjenja za početak života. (...) Darwin nikad nije ni sanjao kakva izrazito duboka složenost postoji čak i na najosnovnijim razinama života” (Darwin’s Black Box).

“Molekularna evolucija ne zasniva se na znanstvenom autoritetu. (...) Neki tvrde da se takva evolucija zbila, ali apsolutno nijedna takva tvrdnja nije potkrijepljena relevantnim pokusima ili kalkulacijama. Budući da nitko ne pozna molekularnu evoluciju iz neposrednog iskustva i budući da nema autoriteta na kojem bi se zasnivale tvrdnje o takvoj spoznaji, iskreno se može reći da je (...) tvrdnja darvinističke molekularne evolucije puko razmetanje” (Darwin’s Black Box).

[Okvir na stranici 12]

Evolucija — “igra slučaja”

Teorija evolucije uistinu je kockarev san. Zašto? Zato što je, prema evolucionistu, teorija pobjednik čak i kad je sukobljena s astronomskom nevjerojatnošću. Robert Naeye piše: “Budući da je evolucija prvenstveno igra slučaja, bilo koji naizgled neznatan prošli događaj mogao se samo malo drugačije zbiti i okončati našu razvojnu liniju prije nego što smo se mi ljudi razvili.” Ali ne, mi bismo trebali vjerovati da smo svaki put imali sreće i to milijun puta. Naeye priznaje: “Duga serija uskih grla jasno pokazuje da je pojava inteligentnog života daleko teža nego što su znanstvenici ranije mislili. Postoji vjerojatno još prepreka na koje znanstvenici nisu ni naišli.”

[Grafički prikaz na stranicama 8 i 9]

POJEDNOSTAVLJENI GRAFIČKI PRIKAZ STANICE

Ribosomi

Strukture na kojima se sintetiziraju proteini

Citoplazma

Područje između jezgre i stanične membrane

Endoplazmatski retikulum

Membranski kanalići za uskladištenje ili prijenos proteina koje sintetiziraju ribosomi vezani na njih

Jezgra (nukleus)

Ona je kontrolni centar koji upravlja aktivnostima stanice

Jezgrica (nukleolus)

Mjesto gdje se sintetiziraju ribosomi

Kromosomi

Sadrže staničnu DNK, njen sveobuhvatni genetski plan

Vakuola

Uskladišćuje vodu, soli, proteine i ugljikohidrate

Lizosom

Uskladišćuje probavne enzime

Golgiev aparat

Grupa membranskih vrećica koje pakiraju i razašilju proteine proizvedene u stanici

Stanična membrana

Omotač koji kontrolira što ulazi u stanicu i izlazi iz nje

Centriol

Važan za staničnu reprodukciju

Mitohondrij

Proizvodni centar za ATP molekule koje stanicu opskrbljuju energijom

[Slika na stranici 7]

Zasebni dijelovi ne čine mišolovku — ona mora imati sve dijelove da bi kao takva funkcionirala