Mladi pitaju...

Zašto sam uvijek ja kriv?

“Moj tata ima alergije, a mora raditi s ljudima koji puše. Ponekad je vrlo uznemiren kada dođe kući. Izgubi neku stvar pa onda mene okrivi zbog toga. Kad mu kažem da ju je on izgubio, razljuti se i kaže mi da ga ne trebam ispravljati” (jedna tinejdžerka).

OSJEĆAŠ li se ponekad kao glavni krivac za sve što se dogodi u tvojoj obitelji? Izgleda li kao da se tebe uvijek okrivi, bez obzira na to što je ispalo krivo? Tako je to izgledalo 14-godišnjoj Joy. Ona živi u kućanstvu s jednim roditeljem i često čuva svog mlađeg brata i sestru. “Ja sam obično dolje kad se oni počnu tući”, žali se Joy. “Ponašaju se tako nerazumno i nezrelo, ali kad tata dođe kući, on viče na mene zato što nisam bila tu da ih zaustavim.”

Ako te tvoji roditelji nazivaju razmaženim, lijenim ili neodgovornim, ili ako ti pridaju druge etikete kojima kao da te prikazuju nepopravljivim, povremeno može čak izgledati kao da oni očekuju da pogriješiš. Ramona je njegova obitelj nazvala smušenim profesorom — nadimkom koji je on jako mrzio. I ti bi jednako tako mogao mrziti nadimak ili etiketu koja naglašava tvoje mane, čak i ako je izrečena od milja. Umjesto da te potaknu da se poboljšaš, negativne etikete mogu samo pojačati osjećaj da se tebe uvijek za sve okrivljuje.

Okrivljavanje može biti posebno bolno onda kad izgleda da ono proizlazi iz pristranosti. “Ja sam srednje dijete”, kaže tinejdžer po imenu Frankie, “i uvijek sam ja taj koji izvučem deblji kraj.” Možda izgleda da se tvoju braću i sestre nikada ne smatra krivima, a da si ti proglašen krivim na prvi znak nevolje.

Zašto roditelji okrivljuju

Naravno, sasvim je razumljivo da roditelji ukore svoju djecu kada ona pogriješe. Pa, pružanje zdravog, pozitivnog ukora jedan je od načina na koje bogobojazni roditelji odgajaju svoju djecu “u stezi i Jehovinom usmjeravanju mišljenja” (Efežanima 6:4, NW). Doduše, čak i najbolji roditelji mogu s vremena na vrijeme burno reagirati ili pak preuranjeno donijeti krive zaključke. Prisjeti se događaja koji se zbio kad je Isus bio dječak. Tom se prilikom Isus izgubio. Ispostavilo se da je bio u Božjem hramu, gdje je vodio biblijske razgovore. Unatoč tome, kad su ga njegovi roditelji pronašli, majka ga je upitala: “Sine! šta učini nama tako? Evo otac tvoj i ja sa strahom tražasmo te” (Luka 2:48).

Budući da je Isus bio savršen, nije bilo razloga za bojazan da će se on upustiti u prijestupničko ponašanje. No, poput svakog roditelja koji voli svoje dijete, njegova se majka osjećala odgovornom za svoje dijete i burno je reagirala, bojeći se možda da su ugroženi njegovi najbolji interesi. Slično tome, tvoji bi roditelji ponekad mogli pretjerati, ali ne zbog toga jer žele biti zli ili okrutni, već jednostavno jer se zaista brinu za tebe.

Shvati i to da živimo u ‘kritičnim vremenima s kojima se teško izlazi na kraj’ (2. Timoteju 3:1, NW). Budući da rade i brinu se za tvoj dom, tvoji su roditelji pod znatnim stresom, a to može utjecati na način na koji se ophode s tobom. (Usporedi Propovjednika 7:7.) Jedna je radnica za duševno zdravlje primijetila: “Kad neke obitelji prolaze kroz krize, roditelji se mogu jako razljutiti i donijeti nepromišljene odluke, čak i ako su inače pravedni.”

Samohrani roditelji posebno mogu biti skloni tome da daju oduška svojim frustracijama na svojoj djeci, jednostavno zbog toga jer nemaju supružnika s kojim bi razgovarali. Iskreno govoreći, nije nimalo zabavno doživljavati nalete roditeljevih osobnih frustracija. Lucy, 17-godišnja djevojka, kaže: “Ako sam nešto skrivila i zaslužujem kaznu, to je u redu. Ali kad me mama kazni samo zbog toga jer je neraspoložena, to stvarno nije pravedno.”

Daljnji faktor je pristranost. Iako roditelj obično voli svu svoju djecu, nije neuobičajeno da bude posebno privučen jednom djetetu.a (Usporedi 1. Mojsijevu 37:3.) Osjećaj da si manje voljeno dijete bolan je sam po sebi. No, ako izgleda da se tvoje potrebe ignoriraju ili da te se često optužuje za stvari koje su učinila tvoja braća i sestre, tada sigurno usljeđuje srdžba. “Imam mlađeg brata, Darrena”, kaže mlada Roxanne. “On je mamin anđelčić. (...) Ona uvijek krivi mene, a nikada Darrena.”

Problematične obitelji

U obiteljima u kojima vlada zdrava atmosfera nepravedno optuživanje može se pojavljivati povremeno. Ali u problematičnim obiteljima roditelji možda neprestano okrivljuju, posramljuju i ponižavaju svoju djecu. Ponekad je okrivljavanje čak povezano i s ‘gorčinom, gnjevom, ljutinom, vikom i hulom’ (Efežanima 4:31).

Može li se mladu osobu kriviti za takve ispade roditelja? Istina je da neposlušan sin ili kći mogu biti “žalost” svom roditelju (Priče Salamunove 17:25). Međutim, roditelji su ti kojima Biblija kaže: “Ne razdražujte [doslovno, “ne provocirajte ih na ljutnju”] djece svoje” (Efežanima 6:4). Kao što je to slučaj sa svim kršćanima, roditelj mora iskazivati samosvladavanje i ‘podnositi nepravdu’ (2. Timoteju 2:24). Stoga, kad roditelj izgubi samosvladavanje, ne može to pripisati propustima svog djeteta.

Verbalni napadi mogu biti dokaz da roditelj pati od emocionalnog stresa, depresije ili osjećaja manje vrijednosti. To ujedno može nagovještavati probleme kao što su bračne krize ili alkoholizam. Prema jednom izvoru, djeca roditelja koji su na neki način ovisnici često postanu glavni krivci za sve. “Ništa što učine nije kako treba. Možda ih se naziva ‘glupima’, ‘lošima’, ‘sebičnima’ i tako dalje. Članovi obitelji se tada usredotočuju na to dijete (ili djecu) kao na očiti ‘problem’, a na taj im se način odvraća pažnja od njihovih vlastitih neugodnih osjećaja i problema.”

Izlaziti na kraj s nepravednim optužbama

Dr. Kathleen McCoy primjećuje: “Etiketiranje, omalovažavanje i kritiziranje osobnosti [jednog] djeteta (...) može biti jedan od faktora niskog samopoštovanja, depresije i nekomunikativnosti kod tinejdžera.” Ili kako to sama Biblija kaže, grubo postupanje može ‘razdražiti’ djecu i prouzročiti da ‘izgube volju’ (Kološanima 3:21). O sebi bi mogao početi misliti kao o promašenom slučaju. Mogao bi razviti i negativne osjećaje prema svojim roditeljima. Mogao bi zaključiti kako možeš učiniti malo toga čime bi im ugodio i da uopće nema smisla to pokušavati. Gnjev i zlovolja mogu se usaditi u tebe, navodeći te da odbacuješ svaki odgojni postupak — čak i konstruktivnu kritiku. (Usporedi Priče Salamunove 5:12.)

Kako možeš izaći na kraj s tim? Mnogo će ovisiti baš o tvojoj situaciji. Zašto ne zastati i realno je sagledati? Naprimjer, da li je zaista istina da te se uvijek optužuje? Ili je jednostavno slučaj da tvoji roditelji naginju tome da povremeno budu malo prekritični i da kažu nešto krivo? “Svi pogrješujemo mnogo puta”, kaže Biblija, pa to uključuje i roditelje (Jakov 3:2). Zato, čak i ako tvoji roditelji s vremena na vrijeme stvarno malo burnije reagiraju, znači li to da i ti trebaš tako reagirati? Biblijski savjet iz Kološanima 3:13 može se dobro primijeniti: “Snoseći jedan drugoga, i opraštajući jedan drugome ako ima ko tužbu na koga: kao što je i Kr[i]st [“Jehova”, NW] vama oprostio tako i vi.”

Uživljavanje u situaciju svojih roditelja može ti pomoći da to činiš. Priče Salamunove 19:11 kažu: “Razum zadržava čovjeka od gnjeva, i čast mu je mimoići krivicu.” Ako tvoj otac izgleda neobično osjetljiv kad dođe kući s posla i optuži te za nešto što nisi učinio, da li je potrebno praviti veliko sporno pitanje oko toga? To što shvaćaš da je vjerojatno napet i umoran samo ti može pomoći “mimoići krivicu”.

No, što ako nepravedno optuživanje nije samo povremena iritacija nego je trajno i uporno? Jedan od budućih članaka govorit će o načinima kako poboljšati svoju situaciju.

[Bilješka]

[Slika na stranici 19]

Nije nepravedno da roditelj pruži odgojni savjet onda kad je potreban