Oštre riječi, slomljen duh

“Ti glupo mrtvo puhalo!”a Jedna žena iz Japana predobro se sjeća tih riječi — često su joj ih dobacivali kad je bila mala. Tko to? Djeca iz škole? Njena braća i sestre? Ne. Njeni roditelji. Ona se prisjeća: “Znala sam pasti u depresiju, jer su me takva pogrdna imena duboko pogađala.”

Jedan čovjek iz Sjedinjenih Država prisjeća se da je kao dijete uvijek osjećao strah i tjeskobu kad god bi njegov otac došao kući. “Još dan-danas mogu čuti zvuk guma na prilazu do kuće”, prisjeća se on, “i osjetiti jezu. Moja bi se mala sestra sakrila. Otac je bio perfekcionist i stalno nas je tiranizirao zbog toga što nijedan zadatak koji nam je bio dodijeljen ne bismo dovoljno dobro uradili.”

Sestra ovog čovjeka dodaje: “Ne sjećam se da nas je ijedan od naših roditelja ikad zagrlio, poljubio ili rekao nešto poput: ‘volim te’ ili ‘ponosim se tobom’. A ako dijete nikad ne čuje ‘volim te’, njemu je to isto kao da sluša ‘mrzim te’ — i to svakodnevno.”

NEKI će možda reći da nevolje kroz koje su prolazili ovi ljudi kao djeca nisu neke ozbiljne nevolje. Sigurno nije rijetkost da su djeca meta oštrih, neljubaznih riječi i da se s njima loše postupa. Zbog ovakvih problema ne osviću upadljivi novinski naslovi niti se njima bave kratke senzacionalističke TV emisije. Šteta koju prouzročuju nije očita. No ako roditelji iz dana u dan na ovakav loš način postupaju sa svojom djecom, posljedice ipak mogu biti poražavajuće — i trajati čitavog života.

Razmotrite rezultate iz 1990. kao nastavak jednog istraživanja provedenog 1951. godine, koje se bavilo odgojnim mjerama koje su primjenjivali roditelji jedne grupe petogodišnjaka. Istraživači su uspjeli pronaći mnogu od ove djece, koja su sada ljudi srednjih godina, kako bi dobili uvid u dugotrajne posljedice koje je na njih ostavio njihov odgoj. S novim istraživanjem zaključeno je da djeca koja su kasnije vodila najgori život, koja su imala emocionalnih i bračnih problema, problema s prijateljima, pa čak i na poslu, nisu bezuvjetno bila djeca niti siromašnih niti bogatih roditelja, a niti roditelja zatrpanih brigama. Bila su to djeca čiji su roditelji bili distancirani i hladni te koji su im malo, ili nimalo, pokazivali ljubav.

Ovo otkriće samo je blijedi odraz istine zapisane prije gotovo 2 000 godina: “Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne postanu malodušna” (Kološanima 3:21, St). Verbalno i emocionalno zlostavljanje koje vrše roditelji sigurno ogorčuje djecu i ona uistinu mogu zbog toga postati malodušna.

Prema knjizi Growing Up Sad (Tužno odrastanje), liječnici su još donedavno smatrali da ne postoji dječja depresija. Ali, vrijeme i iskustvo pokazali su suprotno. Danas je, tvrde autori, dječja depresija priznata pojava i ni u kom se slučaju ne smatra rijetkošću. Među njene uzroke ubraja se zlostavljanje i odbacivanje djece s roditeljske strane. Autori objašnjavaju: “U nekim slučajevima roditelj neprestano kritizira i ponižava dijete. U drugim slučajevima jednostavno ne postoji nikakav odnos između roditelja i djeteta: roditelj nikada ne ispoljava ljubav prema djetetu. (...) Ishod je naročito tragičan za djecu takvih roditelja jer je za dijete — kao, zapravo, i za odraslu osobu — ljubav isto što i sunce i voda za biljku.”

Kroz roditeljsku ljubav, ako se jasno i otvoreno ispoljava, djeca uče jednu važnu istinu: Da su voljena i da vrijede. Mnogi brkaju ovaj koncept s razvijanjem neke vrste arogancije i samoljublja kod djeteta. No u ovom se kontekstu ne cilja na to. Jedna spisateljica u svojoj knjizi s tim u vezi kaže sljedeće: “Mišljenje vašeg djeteta o samome sebi utječe na njegov odabir prijatelja, odnose s drugima, odabir bračnog partnera i životni uspjeh.” Biblija potvrđuje koliko je važno posjedovati uravnoteženo, neegoistično gledište o sebi kada navodi da je druga najveća zapovijed: “Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe” (Matej 22:38, 39, naglašeno od nas).

Teško je zamisliti da bi ijedan normalan roditelj želio uništiti nešto što je tako važno i krhko kao djetetovo samopoštovanje. Zašto se to onda toliko često događa? I kako se može spriječiti?

[Bilješka]