Kako rat uništava djecu
JEDNA od mnogih bitaka u građanskom ratu u Sijera Leoneu odigrala se početkom 1995. godine. Oružje je bilo utihnulo, a četverogodišnja Tenneh, čiji su roditelji već bili poginuli u ratu, ležala je ranjena. Metak ju je pogodio u glavu i zadržao se iza desnog oka, pa je postojala opasnost da metak uzrokuje infekciju koja bi se proširila na mozak i usmrtila je.
Šesnaest mjeseci kasnije jedan je par iz Velike Britanije organizirao da Tenneh doleti avionom u Englesku radi operacije. Tim kirurga odstranio je metak i ljudi su se radovali što je operacija uspjela, što je jedan mladi život bio spašen. Ipak, radovanje je bilo umanjeno saznanjem da je Tenneh ostala siroče koje nikad nije ni trebalo ovo iskusiti.
Oružje, glad i bolesti
Iako je Tenneh pogodio neki zalutali metak, djeca sve više nisu slučajne žrtve već mete. Kad provale etnički sukobi, sukobljene strane ne zadovoljavaju se samo time da ubijaju odrasle; djecu neprijatelja gleda se kao buduće neprijatelje. Jedan je politički komentator u Ruandi u jednoj radioemisiji iz 1994. rekao: “Da biste ubili velike štakore, morate ubiti male.”
Međutim, većina djece koja u ratovima izgubi život prije umre od izgladnjelosti i bolesti nego da strada od bombi ili metaka. Naprimjer, u ratovima u Africi zbog nestašice hrane i nedostatnih medicinskih usluga umrlo je 20 puta više ljudi nego u stvarnim borbama. Prekinuti opskrbu onim najosnovnijim namirnicama ratna je taktika koja se nemilosrdno primjenjuje u suvremeno doba. Na velikim područjima plodne zemlje vojske posiju mine, unište hambare i vodoopskrbne sisteme te zaplijene humanitarnu pomoć. Također unište zdravstvene centre, a medicinsko osoblje natjeraju u bijeg.
Takve taktike najpogubnije se odraze na djeci. Naprimjer, između 1980. i 1988. zbog ratnih je prilika u Angoli umrlo 330 000 djece, a u Mozambiku 490 000.
Bez doma, bez obitelji
Rat stvara siročad tako što ubija roditelje, no isto to čini i rasipajući obitelji. Širom svijeta oko 53 milijuna ljudi pobjeglo je iz svojih domova zbog opasnosti od nasilja. To je otprilike svaki 115. stanovnik Zemlje! Najmanje polovica njih su djeca. U paničnom bijegu djeca se često odvoje od roditelja.
Kao posljedica sukoba u Ruandi 114 000 djece je do kraja 1994. bilo odvojeno od svojih roditelja. Prema jednoj anketi iz 1995, svako peto dijete u Angoli doživjelo je nešto slično. Za mnogu djecu, pogotovo jako malu, traume koje proživljavaju zbog odvojenosti od roditelja često su mučnije od samog ratnog meteža.
Ubijena kopnenim minama
Širom svijeta stotine tisuća djece izišlo je da se igra, da odvede životinje na pašu, da sakupi drva za ogrjev, da nešto posije, i poginulo od eksplozije kopnenih mina. Svakog mjeseca kopnene mine usmrte 800 ljudi. U 64 zemlje ukupno ima oko 110 milijuna mina koje leže zakopane u zemlji. Samo u Kambodži posijano je oko sedam milijuna takvih mina, ili dvije mine na svako dijete.
Preko 40 zemalja proizvodi oko 340 vrsta mina raznoraznih oblika i boja. Neke izgledaju poput kamenja, ananasa, dok druge izgledaju poput malih zelenih leptira koji se iz helikoptera lagano spuštaju prema zemlji, a da ne eksplodiraju. Izvještaji ukazuju da se neke kopnene mine, dizajnirane tako da izgledaju poput igračaka, postavljaju u blizini škola i igrališta gdje će ih žene i djeca pronaći.
Proizvodnja jedne protupješadijske mine košta svega tri dolara, no pronalaženje mine i njeno uklanjanje iz tla košta između 300 i 1 000 dolara. Godine 1993. uklonjeno je oko 100 000 kopnenih mina, ali je dva milijuna novih bilo postavljeno. Sve su one strpljivi ubojice koji nikad ne spavaju, koji ne razlikuju vojnika od djeteta, koji ne priznaju nikakav mirovni ugovor i koji još 50 godina ostaju aktivni.
U svibnju 1996, nakon što su se dvije godine vodili razgovori u Ženevi (Švicarska), međunarodni pregovarači nisu uspjeli postići da se na globalnoj razini zabrani korištenje kopnenih mina. Iako su uspjeli zabraniti neke vrste mina i ograničiti upotrebu nekih drugih, potpuna zabrana korištenja kopnenih mina bit će razmatrana tek na sljedećoj generalnoj konferenciji, koja se planira 2001. godine. Do tog će vremena kopnene mine usmrtiti sljedećih 50 000 ljudi i osakatiti 80 000. Mnogi od njih bit će djeca.
Mučenje i silovanje
U nedavnim se ratovima mučilo djecu, bilo da bi se kaznilo roditelje bilo da bi se iz djece izvuklo informacije o njihovim roditeljima. Ponekad u okrutnom svijetu gdje vladaju sukobi za to nije potreban nikakav razlog budući da se djecu zna mučiti iz čiste zabave.
Seksualno nasilje, među ostalim i silovanje, uobičajeno je u ratu. U borbama na Balkanu provodila se smišljena politika silovanja tinejdžerki koje se potom prisiljavalo da donesu na svijet djecu svojih neprijatelja. Slično tome su i ruandski vojnici koristili silovanje kao oružje da bi uništili obiteljske veze. Prilikom nekih napada gotovo je svaka tinejdžerka koja je preživjela napad milicije bila silovana. Mnoge djevojke koje su zatrudnjele odbacila je njihova obitelj i zajednica. Neke su djevojke napustile svoje bebe; druge su se ubile.
Emocionalna patnja
Djeca u ratu često pretrpe stvari koje su užasnije od najgorih noćnih mora mnogih odraslih. Naprimjer, jedna anketa provedena u Sarajevu, kojom se obuhvatilo 1 505 djece, pokazala je da su praktički sva doživjela artiljerijsko granatiranje. Na polovicu njih se pucalo, a dvije trećine njih našlo se u situacijama u kojima su očekivala da će biti ubijena.
Jedna anketa kojom se obuhvatilo 3 000 ruandske djece otkrila je da je 95 posto djece bilo očevicem nasilja i ubijanja tijekom genocida te da je gotovo 80 posto njih izgubilo članove obitelji. Skoro trećina djece bila je očevicem silovanja ili seksualnog napada, a više od trećine vidjelo je drugu djecu koja su sudjelovala u ubijanju ili mlaćenju. Takva iskustva djeluju razorno na mlade umove i srca. U izvještaju o djeci iz bivše Jugoslavije koja su doživjela traumu stajalo je sljedeće: “Događaji koje su proživjela ne brišu se iz njihovog sjećanja (...), prouzročujući jezive noćne more, dnevna iznenadna prisjećanja na traumatične događaje, strah, nesigurnost i ogorčenost.” Nakon genocida u Ruandi jedan je psiholog iz Državnog centra za liječenje trauma izjavio: “Među simptomima koji se manifestiraju kod djece prisutne su noćne more, poteškoće u koncentraciji, depresija i osjećaj beznadnosti vezan za budućnost.”
Kako se djeci može pomoći?
Mnogi istraživači vjeruju da trauma neće nestati ako djeca zatome svoje osjećaje i potisnu sjećanja. Liječenje često počinje kad se dijete suoči s mučnim sjećanjima, razgovarajući sa suosjećajnom i upućenom odraslom osobom o onome što se dogodilo. “Bitka je već napola dobivena ako jako uznemirenu djecu uspijemo pridobiti da se otvore i slobodno pričaju”, rekao je jedan socijalni radnik u zapadnoj Africi.
Još jedna važna pomoć u liječenju emocionalne boli jest snažno jedinstvo i podrška obitelji i zajednice. Kao i sva djeca, i žrtve rata trebaju ljubav, razumijevanje i nečiju sposobnost uživljavanja u njihove probleme. Ipak, imamo li doista razloga da vjerujemo kako postoji nada da sva djeca uživaju svijetlu budućnost?
[Okvir/slika na stranici 8]
Izgledalo je kao lopta
U Laosu su jedna djevojčica i njezin brat vodili bivola na pašu. Djevojčica je ugledala jedan predmet u jarku koji je izgledao kao lopta. Podigla ga je i dobacila svom bratu. Predmet je pao na zemlju i eksplodirao, usmrtivši ga na mjestu.
[Okvir na stranici 9]
Samo jedna među tisućama
Kad su borbe započele u području Angole u kojem je živjela Maria, 12-godišnje siroče, ona je bila silovana i potom je zatrudnjela. Kad su borbe postale žešće, Maria je pobjegla, pješačeći 300 kilometara do sigurnog područja, gdje je dospjela u centar za prognanu djecu. Budući da je bila tako mlada, rano je dobila trudove i rodila nedonošče uz velike poteškoće. Beba je samo dva tjedna ostala na životu. Maria je umrla tjedan dana kasnije. Maria je samo jedno od tisuća djece koja su u nedavnim ratovima bila mučena i silovana.
[Okvir/slika na stranici 9]
Razoreni umovi i srca
Kako nasilje često utječe na djecu dobro ilustrira primjer osmogodišnje Shabane iz Indije. Vidjela je kako je rulja smrtno pretukla njenog oca, a njenoj majci odrubila glavu. Njen um i srce otupjeli su nakon toga, sakrivajući na taj način stravu i gubitak koji je doživjela. “Ne nedostaju mi roditelji”, kaže ona bezizražajnim glasom lišenim emocija. “Ne mislim na njih.”