Nasilje nad kišnim šumama

NEKADA davno jedan je široki smaragdni pojas opasivao našu planetu. Sastojao se od svakovrsnog drveća, a široke rijeke krasile su mu površinu.

Poput nekog ogromnog prirodnog staklenika, područje je odisalo ljepotom i raznolikošću. Polovina svih vrsta životinja, ptica i kukaca na Zemlji obitavala je ovdje. No iako je to bilo najbogatije područje na Zemlji, bilo je i ranjivo — ranjivije nego što je to itko i mogao zamisliti.

Tropska kišna šuma, kako je danas nazivamo, činila se beskrajnom — i skoro neuništivom. Ali nije bila takva. Kišna je šuma najprije počela nestajati s Karipskih otoka. Već 1671 — deset godina prije nego što je izumrla ptica dodoa — plantaže šećerne trske progutale su šumu na Barbadosu. I drugi otoci na tom području doživjeli su sličan kraj, a sve to bio je predznak globalnog trenda koji je doživio zamah u 20. stoljeću.

U današnje vrijeme tropske kišne šume pokrivaju samo 5 posto Zemljine površine, u usporedbi s 12 posto koliko su pokrivale u prošlom stoljeću. I svake se godine 130 000 kvadratnih kilometara šume, više nego što iznosi površina Engleske, posiječe ili spali. Zbog ove stravične stope uništavanja, postoji opasnost da kišna šuma — kao i njeni stanovnici — dožive istu sudbinu kao i dodo. “Nitko ne može točno reći koje će godine šuma nestati, ali ukoliko se stvari ne promijene, činjenica je da će šuma nestati”, upozorava Philip Fearnside, istraživač koji se bavi proučavanjem brazilskih kišnih šuma. Diana Jean Schemo je negdje u listopadu prošle godine izvijestila sljedeće: “Podaci u posljednjih nekoliko tjedana pokazuju da je spaljivanje šuma koje se ove godine odvija u Brazilu veće od onog koje se zbivalo u Indoneziji, kad su se veliki gradovi našli pod pokrivačem od dima, koji se potom proširio i na druge zemlje. (...) Spaljivanje šume u amazonskom području prošle je godine, prema satelitskim podacima, poraslo za 28 posto, a stopa deforestizacije prema posljednjim podacima iz 1994. porasla je za 34 posto u odnosu na 1991.”

“Drveće koje raste u pustinji”

Zašto se kišne šume, koje su prije samo jednog stoljeća praktički bile netaknute, tako brzo uništavaju? Šume umjerenog pojasa, koje pokrivaju 20 posto Zemljine površine, u posljednjih se 50 godina nisu značajnije smanjile. Zašto je kišne šume tako lako uništiti? Odgovor se krije u njihovoj jedinstvenoj prirodi.

Arnold Newman, u svojoj knjizi Tropical Rainforest, kaže da je “drveće koje raste u pustinji” sasvim prikladan opis za kišnu šumu. On navodi da u nekim dijelovima bazena Amazone i na Borneu, “velike šume čak rastu, što je nevjerojatno, na gotovo čistom bijelom pijesku”. Iako većina kišnih šuma možda ne raste na pijesku, gotovo sve rastu na vrlo siromašnom i vrlo tankom gornjem sloju zemlje. Premda gornji sloj zemlje za šume u umjerenom pojasu može biti i do dva metra debeo, u kišnoj je šumi rijetko kad deblji od 5 centimetara. Kako onda najbujnija vegetacija na Zemlji uspijeva u tako siromašnoj sredini?

Znanstvenici su 1960-ih i 1970-ih odgonetnuli taj misterij. Otkrili su da šuma doslovce samu sebe hrani. Većina hranjivih tvari potrebnih biljkama dobiva se iz otpalih grana i lišća koji prekrivaju šumsko tlo i koje — zahvaljujući stalnoj vrućini i vlazi — brzo razgrade termiti, gljivice i drugi organizmi. Ništa se ne izgubi; sve se ponovno iskoristi. Transpiracijom i isparavanjem šumskog svoda, kišna šuma reciklira čak 75 posto količine kiše koju primi. Kasnije pak oblaci koji nastanu ovim procesom ponovno natapaju šumu.

No ovaj izvanredan sustav ima Ahilovu petu. Previše je uništen da bi se sam mogao obnoviti. Ako posiječete mali dio kišne šume, on će se za nekoliko godina obnoviti; ali ako sravnite jedan velik dio šume, to se područje možda više nikada neće oporaviti. Jaka kiša ispere hranjive tvari, a užareno sunce sprži tanki površinski sloj zemlje tako da na koncu samo krupnozrna trava može rasti na tom tlu.

Zemlja, drvo i hamburgeri

Zemljama u razvoju koje nemaju dovoljno obradivih površina ogromna područja netaknute šume na njihovom teritoriju činila su se kao stvorena za iskorištavanje. “Jednostavno” rješenje sastojalo se u tome da siromašne seljake bez zemlje potaknu da raskrče dijelove šume i ograde ih kao vlastiti posjed — nešto slično načinu kako su evropski doseljenici naseljavali američki zapad. Međutim, posljedice su bile teške i za šumu i za poljodjelce.

Raskošna kišna šuma možda ostavlja dojam kao da će bilo što rasti na tom tlu. No kad se drveće posiječe, iluzija o neiscrpivosti tog tla uskoro se raspline. Victoria, Afrikanka koja uzgaja kulture na jednoj maloj parceli koju je njena obitelj nedavno prisvojila od šume, objašnjava ovaj problem.

“Moj je svekar nedavno posjekao i spalio ovaj komadić šume kako bih tu mogla uzgajati kikiriki, kasavu i malo banana. Ove godine trebala bih imati vrlo dobar urod, ali za dvije ili tri godine tlo će se iscrpiti, pa ćemo morati raskrčiti novi komadić šume. To je težak posao, ali jedino tako možemo preživjeti.”

Postoji barem 200 milijuna poljodjelaca poput Victorie i njene obitelji koji sijeku i spaljuju šumu! I takvi poljodjelci odgovorni su za pustošenje 60 posto površine kišne šume koja se godišnje uništi. Iako bi ovi putujući poljodjelci radije odabrali neki jednostavniji način zemljoradnje, oni naprosto nemaju izbora. Boreći se svaki dan da prežive, smatraju da je očuvanje kišne šume luksuz koji si ne mogu priuštiti.

Dok većina poljodjelaca siječe šumu radi uzgoja kultura, drugi je krče da bi napravili pašnjake. U kišnim šumama Srednje i Južne Amerike uzgoj stoke drugi je glavni uzrok nestajanja šuma. Tako dobivena govedina obično završi u Sjevernoj Americi, gdje fast-food lanci imaju ogromnu potražnju za jeftinim mesom za hamburgere.

Stočari, međutim, nailaze na isti problem kao i sitni poljoprivrednici. Trava koja nikne na pepelu kišne šume može rijetko kad prehranjivati stoku dulje od pet godina. Pretvaranje kišne šume u hamburgere možda je za nekolicinu ljudi unosno, ali svakako spada u jedan od najrasipnijih načina proizvodnje hrane koje je čovjek ikad smislio.b

Još jednu od velikih prijetnji kišnoj šumi predstavlja komercijalna sječa stabala. Takva sječa ne mora bezuvjetno uništavati kišnu šumu. Neke kompanije sijeku nekoliko vrsta drveća koje tržište traži i to na takav način da se šuma uskoro obnovi. Ali dvije trećine od 45 000 kvadratnih kilometara šume koje drvne kompanije godišnje eksploatiraju toliko su prorijeđene da tek svako peto šumsko drvo biva pošteđeno.

“Prenerazim se kad vidim kako nekontroliranom sječom prekrasna šuma biva potpuno uništena”, žali se botaničar Manuel Fidalgo. “Iako je istina da druge biljke i drveće mogu pustiti korijen na ovom iskrčenom prostoru, novonarasla vegetacija predstavlja sekundarnu šumu — koja je puno siromašnija po broju vrsta. Bit će potrebna stoljeća ili čak tisućljeća da se nekadašnja šuma oporavi.”

Drvne kompanije i na druge načine pospješuju uništavanje šume. Uzgajivači stoke i putujući poljodjelci osvajaju šumu uglavnom uz puteve koje su drvosječe usjekli u šumi. Ponekad otpad koji zaostane za drvosječama postane gorivo za šumske požare, koji unište više šume nego što je drvosječe posijeku. Na Borneu je 1983. samo jedan požar progutao milijun hektara šume.

Što se poduzima da bi se zaštitile šume?

S obzirom na ove prijetnje, poduzimaju se određeni napori da bi se sačuvalo preostalu šumu. No to je divovski zadatak. Nacionalni parkovi mogu zaštititi samo relativno mala izdvojena područja kišne šume, ali lov, sječa i poljodjelstvo na šumskom tlu i dalje se nastavljaju unutar zaštićenog prostora mnogih parkova. Zemlje u razvoju imaju malo novca na raspolaganju za vođenje nacionalnih parkova.

Međunarodne kompanije lako namame vlade koje su u kroničnoj besparici da im prodaju prava na sječu šume — koja je u nekim slučajevima jedno od tek nekoliko nacionalnih bogatstava kojim se može otplatiti strani dug. A milijuni putujućih poljodjelaca nemaju kamo otići već samo još dublje u kišnu šumu.

Da li je u svijetu koji je opterećen mnoštvom problema očuvanje kišnih šuma toliko važno? Što možemo izgubiti ako one nestanu?

[Bilješke]