Moj dugi put od opasnog života u Kambodži

ISPRIČAO WATHANA MEAS

BILA je godina 1974. i ja sam se borio protiv Crvenih Khmera u Kambodži. Bio sam oficir u kambodžanskoj vojsci. U jednoj bici zarobili smo vojnika Crvenih Khmera. Ono što mi je ispričao o planovima Pol Potaa za budućnost izmijenilo je moj život i odvelo me na dug put, i doslovce i u duhovnom smislu.

No dozvolite mi da vas upoznam s time kako je moja odiseja počela. Rođen sam 1945. u Phnom Penhu, u državi koja se na kmerskom naziva Kampućija (Kambodža). Moja je majka s vremenom zauzela važan položaj u tajnoj policiji. Bila je specijalni agent princa Norodom Sihanouka, vladara zemlje. Budući da se sama brinula za mene i imala puno obaveza, bila je primorana da me da na odgajanje u jedan budistički hram.

Moji budistički korijeni

Bilo mi je osam godina kad sam se preselio kod vrhovnog budističkog monaha. Od te godine, pa do 1969. sve svoje vrijeme provodio sam u hramu i kod kuće. Monah kojem sam služio bio je Chuon Nat, najviši budistički autoritet u Kambodži u to doba. Neko vrijeme radio sam kao njegov sekretar i pomagao mu u prevođenju budističke svete knjige “Tri košare” (Tipitaka, ili na sanskrtu Tripitaka) s jednog drevnog indijskog jezika na kambodžanski.

Godine 1964. zaredio sam se i služio kao monah sve do 1969. Tijekom tog perioda mučila su me mnoga pitanja, kao naprimjer: Zašto ima toliko patnje u svijetu i kako je započela? Gledao sam kako ljudi na mnoge načine pokušavaju ugoditi svojim bogovima, ali ne znaju kako im njihovi bogovi mogu riješiti probleme. Poput drugih budističkih monaha, ni ja nisam mogao pronaći zadovoljavajuće odgovore u budističkim spisima. Postao sam toliko razočaran da sam odlučio napustiti hram i prestati služiti kao monah.

Na koncu sam 1971. stupio u kambodžansku vojsku. Negdje 1971. poslali su me u Vijetnam i budući da sam bio obrazovan, unaprijedili su me u potporučnika i dodijelili u specijalne jedinice. Borili smo se protiv komunističkih Crvenih Khmera i snaga Vijetkonga.

Rat i promjene u Kambodži

Postao sam pravi ratni veteran. Naviknuo sam se da gotovo svakodnevno promatram smrt. Osobno sam sudjelovao u 157 bitaka. Jednom kad smo se nalazili duboko u džungli, Crveni Khmeri držali su nas gotovo mjesec dana u obruču. Poginulo je više od 700 vojnika. Na našoj strani preživjelo je petnaestak ljudi — bio sam jedan od njih, no bio sam ranjen. Ipak, izvukao sam se živ.

Jednom drugom prilikom, godine 1974, zarobili smo jednog vojnika Crvenih Khmera. Dok sam ga ispitivao, rekao mi je da Pol Pot planira istrijebiti sve bivše državne službenike, kao i one u vojsci. Rekao mi je da sve ostavim i pobjegnem. Kazao je: “Stalno mijenjaj svoje ime. Ne dozvoli da itko zna tvoj pravi identitet. Pravi se da ništa ne znaš i da si neobrazovan. Nemoj nikome govoriti o svom prijašnjem životu.” Nakon što sam ga pustio da se vrati kući, to mi se upozorenje usadilo u misli.

Nama vojnicima bilo je rečeno da se borimo za svoju zemlju, a ubijali smo Kambodžance. Crveni Khmeri, komunistička frakcija koja se htjela domoći vlasti, bili su ljudi iz našeg naroda. Ustvari, većina od devet milijuna stanovnika Kambodže po narodnosti su Khmeri, iako većina njih ne pripada Crvenim Khmerima. Sve mi je to izgledalo besmisleno. Ubijali smo nedužne seljake koji nisu imali oružja i koje nije zanimao rat.

Povratak iz bitke bio je uvijek bolan doživljaj. Žene i djeca sa zebnjom bi nas dočekivali da vide da li se njihov muž ili otac vratio. Morao sam mnogima od njih reći da su njihovi članovi obitelji poginuli. U svemu tome, moje razumijevanje budizma nije mi pružalo nikakvu utjehu.

Kad samo pomislim kako su se stvari promijenile u Kambodži. Prije 1970. vladali su donekle mir i sigurnost. Većina ljudi nije posjedovala oružje; ono je bilo ilegalno, osim ako ste posjedovali dozvolu. Bilo je jako malo pljački ili krađa. Ali nakon što je s pobunom Pol Pota i njegovih snaga počeo građanski rat, sve se promijenilo. Oružja je bilo na sve strane. Čak se i dvanaestogodišnjake i trinaestogodišnjake obučavalo za vojnike i učilo ih se kako da pucaju i ubijaju. Vojnici Pol Pota uspjeli su čak nagovoriti neku djecu da ubiju vlastite roditelje. Vojnici bi rekli djeci: “Ako volite svoju zemlju, morate mrziti svoje neprijatelje. Ako vaši roditelji rade za vladu, oni su vaši neprijatelji i zato ih morate ubiti — ili ćete i sami izgubiti život.”

Pol Pot i čistka

Godine 1975. Pol Pot je dobio rat i Kambodža je postala komunistička zemlja. Pol Pot započeo je čistku svih studenata, učitelja, državnih službenika i svih ostalih koji su imali neko obrazovanje. Ako ste nosili naočale mogli ste izgubiti život, jer se na temelju naočala pretpostavljalo da ste obrazovani! Režim Pol Pota prisilio je mnoge ljude da napuste gradove i veća naselja i da se presele na selo i bave poljoprivredom. Svi su se morali oblačiti na isti način. Morali smo raditi 15 sati dnevno, uz oskudne obroke, bez lijekova i odjeće na raspolaganju, a spavali smo samo 2 do 3 sata dnevno. Odlučio sam napustiti svoju zemlju prije nego što bude kasno.

Sjetio sam se savjeta koji mi je dao onaj vojnik Crvenih Khmera. Bacio sam sve fotografije, dokumente i sve drugo na temelju čega me se moglo optužiti. Iskopao sam rupu i zakopao neke svoje dokumente. Potom sam krenuo na zapad, prema Tajlandu. Bilo je opasno putovati. Morao sam izbjegavati kontrolne točke na cestama te se vrlo oprezno kretati za vrijeme policijskog sata, budući da su samo vojnici Crvenih Khmera smjeli putovati, i to uz službenu dozvolu.

Otišao sam u jedno područje i živio tamo neko vrijeme s jednim prijateljem. Onda su Crveni Khmeri sve ljude iz tog mjesta preselili na drugo područje. Učitelje i liječnike počeli su redom ubijati. Ja sam s tri prijatelja uspio pobjeći. Sakrili smo se u džunglu i jeli voće koje smo na tamošnjem drveću mogli pronaći. S vremenom sam došao do malog sela u provinciji Battambang gdje je živio jedan moj prijatelj. Na svoje iznenađenje, tamo sam pronašao i onog bivšeg vojnika koji me savjetovao kako da pobjegnem! Budući da sam ga oslobodio, skrivao me tri mjeseca u trapu. Naredio je jednom djetetu da mi svaki dan baca hranu, ali da ne zaviruje unutra.

S vremenom sam uspio pobjeći i pronaći svoju majku, tetu i sestru, koje su također bježale prema tajlandskoj granici. Bila su to tužna vremena za mene. Majka je bila bolesna i na koncu je od bolesti i pothranjenosti umrla u jednom izbjegličkom kampu. Međutim, u mom se životu pojavio jedan tračak nade. Upoznao sam Sopheap Um, ženu koja mi je postala suprugom. Zajedno smo, s mojom tetom i sestrom, pobjegli preko tajlandske granice u izbjeglički kamp Ujedinjenih naroda. Naša obitelj platila je visoku cijenu u kambodžanskom građanskom ratu. Izgubio sam 18 članova obitelji, među njima, brata i šogoricu.

Novi život u Sjedinjenim Državama

U izbjegličkom su kampu provjerili naše porijeklo, a UN nam je pokušao naći pokrovitelja kako bismo mogli otići u Sjedinjene Države. Pokrovitelj je konačno bio pronađen! Godine 1980. stigli smo u St. Paul, u Minnesoti. Znao sam da moram što prije naučiti engleski ako želim ostvariti bolji život u svojoj novoj domovini. Moj me pokrovitelj na svega nekoliko mjeseci poslao u školu, iako sam trebao dulje učiti jezik. Umjesto toga, našao mi je posao vratara u hotelu. A uz svoje skromno znanje engleskog stalno sam radio komične greške. Vlasnik bi me zamolio da donesem ljestve, a ja bih se vratio s kantom za smeće.

Zastrašujuća posjeta

Tijekom 1984. radio sam u noćnoj smjeni, a spavao po danu. Živjeli smo u području gdje je često vladala napetost između Azijaca i crnaca. Kriminala i droge bilo je na svakom koraku. Jednog jutra supruga me probudila oko 10 sati i rekla mi da ispred ulaznih vrata stoji neki crnac. Uplašila se jer je mislila da nas je došao opljačkati. Pogledao sam kroz špijunku i vidio ispred vrata lijepo odjevenog crnca s aktovkom u ruci i pored njega nekog bijelca. Činilo mi se kao da je sve u redu.

Pitao sam ga što prodaje. Pokazao mi je primjerke časopisa Kula stražara i Probudite se! Ništa nisam razumio. Htio sam ih odbiti zato što je prije nekoliko mjeseci neki protestantski akviziter na prevaru izvukao od mene 165 dolara za komplet od pet knjiga. No, crnac mi je pokazao ilustracije u časopisu. Slike su bile tako privlačne i lijepe! A čovjek je imao veliki i prijateljski osmijeh. Stoga sam mu dao jedan dolar i uzeo časopise.

Dva tjedna kasnije ponovno je navratio i upitao me imam li Bibliju na kambodžanskom. Imao sam ustvari jednu koju sam dobio u Nazarenskoj crkvi, ali nisam razumio njen sadržaj. No bio sam impresioniran činjenicom da su dva muškarca različite rase došla na moja vrata. Onda me upitao: “Želite li naučiti engleski?” Naravno da sam želio, no objasnio sam mu da nemam novaca da platim poduku. Rekao mi je da će me besplatno podučavati, koristeći publikacije temeljene na Bibliji. Iako nisam znao koju religiju zastupa, pomislio sam u sebi: ‘Barem ne moram platiti, a naučit ću čitati i pisati engleski.’

Učeći engleski i Bibliju

Bio je to polagan proces. On bi mi pokazao prvu biblijsku knjigu, Stvaranje, a ja bih onda rekao na kambodžanskom: “Lo ca bat.” On bi rekao “Biblija”, a ja bih rekao: “Compee.” Počeo sam napredovati, i to mi je dalo motivaciju. Nosio bih na posao svoj englesko-kambodžanski rječnik, časopis Kulu stražaru, Novi svijet prijevod Biblije i svoju kambodžansku Bibliju. Za vrijeme pauze proučavao bih i učio engleski, riječ po riječ, uspoređujući publikacije. Ovakvo polagano učenje, pored tjednih satova, potrajalo je tri godine. No konačno sam mogao čitati na engleskom!

Moja je supruga još uvijek posjećivala budistički hram i ispred hrama ostavljala hranu za pretke. Naravno, jedino su muhe od toga imale koristi! Imao sam mnogo loših navika koje su u meni bile duboko ukorijenjene i koje sam stekao još dok sam bio vojnik i budist. Dok sam bio monah, ljudi su donosili prinose, uključujući i cigarete. Ako bi monah pušio te cigarete, za njih bi to bilo isto kao da su ih njihovi preci pušili. Tako sam postao ovisnik o nikotinu. U vojsci sam i puno pio i pušio opijum da bih stekao hrabrost za bitke. Zato sam, kad sam počeo proučavati Bibliju, morao poduzeti mnoge promjene. Tada sam otkrio da molitva pruža veliku pomoć. Za svega nekoliko mjeseci nadvladao sam svoje loše navike. Kako su samo ostali članovi moje obitelji zbog toga bili sretni!

Krstio sam se kao Svjedok 1989. u Minnesoti. Negdje u to vrijeme saznao sam da postoji jedna kambodžanska grupa Svjedoka te također veliki broj Kambodžanaca u Long Beachu, u Kaliforniji. Nakon što smo moja supruga i ja o tome porazgovarali, odlučili smo preseliti se u Long Beach. Ta je odluka izazvala velike promjene! Prvo se krstila moja sestra, a potom moja teta (kojoj je sada 85 godina) i moja supruga. Nakon toga krstilo se moje troje djece. Nakon nekog vremena moja se sestra udala za jednog Svjedoka, koji sada služi kao starješina u skupštini.

Ovdje u Sjedinjenim Državama prošli smo kroz mnoge kušnje. Imali smo ozbiljnih financijskih poteškoća i neke zdravstvene probleme, ali držeći se čvrsto biblijskih načela, zadržali smo svoje pouzdanje u Jehovu. On je blagoslovio moj trud na duhovnom polju. Godine 1992. imenovan sam za slugu pomoćnika u skupštini, a 1995. postao sam starješina ovdje u Long Beachu.

Zasada je dugo putovanje, koje je započelo kad sam bio budistički monah, a potom oficir na bojnom polju u ratom poharanoj Kambodži, završilo s mirom i srećom u našem novom domu i domovini. Pored toga, stekli smo vjeru u Jehovu Boga i Krista Isusa. Boli me to što znam da se ljudi još uvijek međusobno ubijaju u Kambodži. Zato moja obitelj i ja imamo još više razloga da čekamo i objavljujemo obećani novi svijet, u kojem će svi ratovi biti okončani i u kojem će svi ljudi istinski ljubiti svoje bližnje kao same sebe! (Izaija 2:2-4; Matej 22:37-39; Otkrivenje 21:1-4).

[Bilješka]

[Karta/slika na stranici 16]

VIJETNAM

LAOS

TAJLAND

KAMBODŽA

Battambang

Phnom Penh

Dok sam bio budistički monah

[Zahvala]

Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.

[Slika na stranici 18]

Sa svojom obitelji ispred Dvorane Kraljevstva