Kad su sve oči naizgled uprte u vas

“Tortura” je riječ koju Jerry koristi da bi opisao to stanje. “Svaki put kad bih ušao u razred”, kaže on, “počeo bih se jako znojiti, usta bi mi bila kao da su puna vate i mislio bih da neću moći govoriti — čak ni kad bi mi život o tome ovisio. Onda bi mi silna vrućina jurnula kroz ruke, noge i lice, i sav bih se zajapurio — imao bih osjećaj kao da mi se cijelo tijelo zacrvenjelo.”

JERRY pati od socijalne fobije, stanja koje karakterizira intezivan strah od toga da će ga drugi ispitivački promatrati te da će doživjeti javno poniženje. “Osoba koja pati od socijalne fobije vjeruje da su sve oči u nju uprte”, kaže brošura koju je objavilo Američko udruženje za anksiozne poremećaje. “Tjeskoba može kulminirati napadima koji su slični napadima panike, a koje prate simptomi kao što su lupanje srca, nesvjestica, otežano disanje i jako znojenje.”

Kad čuju za strahove od kojih pate socijalni fobičari, neki su skloni odmahnuti rukom, govoreći da bi se takve osobe trebale prisiliti da ne misle na svoju sramežljivost i “izići među ljude”. Istina, dio načina nadvladavanja socijalnih fobija sastoji se u suočavanju s vlastitim strahovima. Međutim, postoji ogromna razlika između sramežljivosti i socijalne fobije. “Za razliku od uobičajene sramežljivosti”, kaže Jerilyn Ross, “socijalna fobija toliko je ozbiljan problem da onemogućava osobi da se normalno ponaša u svakodnevnom životu, na poslu, u školi i u gotovo svim međuljudskim odnosima.”

Studije pokazuju da socijalna fobija pogađa milijune ljudi.a Razmotrimo neke strahove koji su povezani s ovim iscrpljujućim problemom.

Strahovi od kojih pate socijalni fobičari

Govoriti pred većim brojem ljudi. Doug se sjeća kako ga je obuzela panika kad je držao kratak govor pred grupom svojih sugrađana. “Odjednom me oblio hladan znoj”, kaže on. “Srce mi je tuklo. Sav sam se tresao. Imao sam osjećaj da mi se grlo toliko steglo da jedva mogu govoriti.” Istina, gotovo svatko postane nervozan kad treba stati pred druge i govoriti. No kod osobe koja je socijalni fobičar dolazi do prave navale jakog straha koji ne popušta i koji ni s iskustvom ne jenjava. Doista, Doug je čak i situaciju u kojoj je trebao reći nešto najobičnije počeo doživljavati kao pitanje života i smrti.

Jesti u prisutnosti drugih. Budući da socijalni fobičari vjeruju da ih drugi ispitivački promatraju, čak im i najobičniji obrok može postati prava noćna mora. Plaše se da će im se ruke tresti, da će prosuti hranu ili da će promašiti usta ili čak da će im pozliti. Ovi se strahovi na koncu mogu i obistiniti. U knjizi Dying of Embarrassment zapaža se sljedeće: “Što se više brinete da ćete učiniti nešto što će vas dovesti u neugodnu situaciju, to postajete napetiji. Što ste napetiji, to je veća vjerojatnost da ćete se stvarno početi tresti ili da će vam pokreti postati nagli i nespretni. Ovaj problem može do te mjere postati izražen da vam postaje gotovo nemoguće pojesti ili popiti nešto, a da vam hrana pritom ne ispadne ili da ne prolijete ono što pijete.”

Pisati u prisutnosti drugih. Strahujući da će im ruka drhtati ili da će drugi primijetiti njihov iskrivljen rukopis, mnogi se socijalni fobičari uspaničare kad moraju potpisati ček ili obaviti bilo kakav drugi zadatak koji uključuje pisanje dok ih netko promatra. Sam se, naprimjer, prestravio kad je poslodavac zatražio od njega da se svakog dana prilikom dolaska na posao potpiše pred čuvarom u knjigu u kojoj se evidentiraju dolasci. “Nisam to mogao činiti”, kaže Sam. “Ruka bi mi se toliko tresla da sam je morao držati drugom rukom da bih uspio pogoditi crtu na koju bih se na koncu tako potpisao da se to nije moglo pročitati.”

Koristiti telefon. Dr. John R. Marshall kaže da su mu mnogi njegovi pacijenti priznali da su izbjegavali koristiti telefon kad god im je to bilo moguće. “Bojali su se da neće odgovarajuće reagirati”, kaže on. “Drugi su se bojali da će, budući da neće znati što da kažu, nastati neugodna tišina te da će im se glas, u trenutku kad razgovor zapne, zbog napetosti promijeniti, zadrhtati ili zaškripati. Užasno su se bojali da će možda zbrkano govoriti ili mucati ili da će na neki drugi neugodan način pokazati koliko su uznemireni.”

Komunicirati s ljudima. Neki socijalni fobičari boje se praktički svake situacije koja uključuje druženje s drugima. Obično se naročito boje gledati druge osobe u oči. “Ljudi kod kojih su socijalne fobije jako izražene često se osjećaju tjeskobno zbog toga što ne znaju kamo da pogledaju i kako da reagiraju kad ih drugi gledaju”, kaže The Harvard Mental Health Letter. “Izbjegavaju druge ljude pogledati u oči zato što imaju osjećaj da ne znaju kad trebaju u njih pogledati, a kad odvratiti pogled. Misle da će drugi pogrešno protumačiti njihov pogled.”

Postoje i drugi strahovi povezani sa socijalnim fobijama. Mnogi se, naprimjer, užasno boje koristiti javne toalete. Drugi se jako boje kupovati dok ih prodavač promatra. “Toliko sam smetena da često uopće i ne primjećujem u što gledam”, kaže jedna žena. “Uvijek očekujem ili zamišljam da će mi osoba iza tezge reći da već jednom odlučim što želim i da prestanem tratiti njeno vrijeme.”

Kako sami sebi pokušavaju pomoći?

Oni koji ne pate od ovakvih poremećaja teško mogu razumjeti patnje koje doživljavaju socijalni fobičari. Jedna osoba koja pati od socijalne fobije opisuje ono što ona doživljava kao “najgoru vrstu neugodnosti koju bi itko uopće mogao i zamisliti!” Jedna druga osoba priznaje: “Stalno razmišljam o samoubojstvu.”

Nažalost, mnogi socijalni fobičari okreću se alkoholu u pokušaju da ublaže svoju tjeskobu.b Iako alkohol privremeno osobu oslobađa napetosti, dugoročno gledajući, zloupotreba alkohola samo još više pogoršava njene probleme. Dr. John R. Marshall iznosi sljedeće zapažanje: “Nekoliko mojih pacijenata koji obično ne piju u društvenim prigodama — u nastojanju da se smire prije odlaska u društvo ili dok su u društvu — napilo se do te mjere da nisu znali za sebe, i tako su doživjeli samo još veće poniženje kojeg su se toliko jako bojali.”

Možda najčešća strategija kojom se služe socijalni fobičari da bi se nosili sa svojim stanjem jest izbjegavanje. Da, mnogi jednostavno izbjegavaju situacije kojih se užasno boje. “Izbjegavala sam svaku moguću situaciju, čak i razgovore preko telefona”, kaže Lorraine, koja pati od socijalne fobije. Međutim, mnogi socijalni fobičari s vremenom uvide da ih izbjegavanje pretvara u zarobljenike, a ne da ih štiti. “Nakon nekog vremena”, kaže Lorraine, “preplavili bi me osjećaji usamljenosti i dosade.”

Izbjegavanje može postati “stupica u koju se svaki put sve lakše hvatate”, upozorava Jerilyn Ross. “Tako vam svaki čin izbjegavanja”, dodaje ona, “omogućava da se drugi put još lakše uhvatite u tu stupicu — sve dok izbjegavanje ne postane gotovo automatska reakcija.” Neke osobe koje pate od socijalnih fobija redovito odbijaju pozive na večeru ili ponude za posao koji od njih zahtijeva stalan kontakt s drugim ljudima. Na kraju se nikad ne nauče sukobiti sa svojim strahovima i pobijediti ih. Kao što dr. Richard Heimberg kaže, “njihovi su životi puni zamišljenih negativnih stavova drugih ljudi ili zamišljenih grešaka koje su učinili na poslovima u kojima se nikad nisu okušali jer su ih izbjegli.”

Međutim, postoji dobra vijest u vezi sa socijalnim fobijama: One se mogu liječiti. Naravno, nemoguće je — pa čak i nepoželjno — potpuno ukloniti svaki oblik napetosti. Ipak, oni koji pate od socijalnih fobija mogu naučiti kontrolirati svoje strahove, a Biblija sadrži praktične savjete koji im u tome mogu pomoći.

[Bilješke]

[Slike na stranici 5]

Za socijalnog fobičara normalni međuljudski odnosi predstavljaju pravu noćnu moru