Što kaže Biblija?
Vrijednost osamljenosti
JEDNOM prilikom Isus se ‘popeo na goru sam da se moli Bogu. I uveče je bio ondje sam’ (Matej 14:23). Nekom drugom prilikom, ‘kad je nastao dan, izišao je i otišao na pusto mjesto’ (Luka 4:42). Ovi biblijski reci svjedoče o tome da je Isus Krist s vremena na vrijeme tražio i cijenio trenutke osamljenosti.
Biblija navodi i primjere drugih muškaraca koji su poput Isusa cijenili osamljenost. Dok je bio sam za vrijeme noćnih straža, psalmist je meditirao o veličini svog Veličanstvenog Stvoritelja. A ako se osvrnemo na primjer Isusa Krista, on je neposredno nakon što je čuo vijest o smrti Ivana Krštavatelja otišao “u pusto mjesto na samo” (Matej 14:13; Psalam 63:6).
Uz današnji grozničavi način života malo tko smatra da je važno da čovjek ponekad bude sam, bilo da se radi o stjecaju okolnosti bilo o vlastitom izboru. Sjećate li se kad ste posljednji put proveli neko vrijeme sasvim sami? Jedna je mlada udana žena izjavila: “Nikad u životu nisam bila sama.”
No treba li čovjek uistinu ponekad biti sam? Ako treba, kako provesti te mirne trenutke da bi nam bili na korist i pričinjavali nam zadovoljstvo? I koja je uloga uravnoteženosti u težnji za trenucima samoće?
Osama — zašto je dragocjena?
Biblija nam govori o drevnom Božjem čovjeku, Izaku, koji je htio biti sam ‘u polju pred veče’. Zašto? “Da se pomoli Bogu [“da bi meditirao”, NW]”, kaže Biblija (1. Mojsijeva 24:63). Prema jednom rječniku, meditirati znači “kontemplativno ili opušteno razmišljati”. Ono “podrazumijeva duži period ozbiljne koncentracije”. U slučaju Izaka, koji je uskoro trebao preuzeti teške odgovornosti, takvo neometano meditiranje trebalo mu je omogućiti da trezveno razmišlja, sredi misli i procijeni koje su mu stvari najvažnije.
Jedan stručnjak na području duševnog zdravlja kaže da sve dok ‘samoća ostaje u razumnim okvirima, odsustvo drugih osoba omogućava nam da sredimo misli, da se bolje koncentriramo’. Mnogi bi posvjedočili da to može biti stimulativno, okrepljujuće i korisno.
U poželjne plodove meditiranja spadaju oštroumnost i staloženost, svojstva koja rezultiraju razboritim govorom i postupcima, koji pak pridonose skladnim međuljudskim odnosima. Naprimjer, osoba koja nauči meditirati može naučiti i kada treba šutjeti. Umjesto da brzopleto govori, ona unaprijed razmišlja o tome kako bi mogle djelovati njene riječi. “Jesi li vidio čovjeka nagla u besjedi svojoj?” pita nadahnuti biblijski pisac. Zatim nastavlja: “Više ima nadanja od bezumna nego od njega.” (Priče Salamunove 29:20). Kako spriječiti takvu nepromišljenu upotrebu jezika? Biblija kaže: “Srce pravednikovo premišlja šta će govoriti” (Priče Salamunove 15:28; usporedite Psalam 49:3).
Kod kršćanina smireno meditiranje u trenucima osamljenosti predstavlja jedan od presudnih faktora za napredovanje do duhovne zrelosti. Pritom su važne riječi apostola Pavla: “Duboko razmišljaj o ovim stvarima; budi zaokupljen njima, da tvoj napredak bude očit svima” (1. Timoteju 4:15, NW).
Koristimo osamu da bismo se približili Bogu
Jedan je engleski pisac rekao: “Osama je Božja dvorana za audijencije.” Isus je ponekad osjećao potrebu da se povuče od drugih ljudi i da se nasamo obrati Bogu u molitvi. Jedan takav primjer opisan je u Bibliji: “U jutru vrlo rano ustavši izidje, i otide na samo, i ondje se moljaše Bogu” (Marko 1:35).
U Psalmima se mnogo puta spominje meditiranje o Bogu i o onome što je s njim povezano. Obraćajući se Jehovi, kralj David je rekao: “Razmišljam [“meditiram”, NW] o tebi.” Slično se izrazio i Azaf: “Mislio [“meditirao”, NW] sam o svijem djelima tvojim, razmišljao o radnji tvojoj” (Psalam 63:6; 77:12; naglašeno od nas). Prema tome, razmišljanje o božanskim svojstvima i načinu postupanja donosi bogate nagrade. Ono kod osobe povećava cijenjenje za Boga, omogućavajući joj da mu se približi (Jakov 4:8).
Potrebna je umjerenost
Naravno, čovjek treba biti umjeren u težnji za osamljivanjem. Osamljenost bi se moglo opisati kao mjesto koje je lijepo posjećivati, ali je opasno u njemu ostati. Prekomjerno izoliranje djeluje protivno osnovnoj ljudskoj potrebi za druženjem, komuniciranjem i izražavanjem ljubavi. Nadalje, izoliranost se može usporediti s tlom iz kojeg niče korov nerazumnosti i sebičnosti. Biblijska poslovica upozorava: “Onaj tko se osamljuje tražit će svoju vlastitu sebičnu čežnju; planut će protiv svake praktične mudrosti” (Priče Salamunove 18:1, NW). Da bismo bili uravnoteženi u svojoj težnji za osamljivanjem, moramo biti svjesni i opasnosti koje sa sobom nosi izoliranje.
Poput Isusa i drugih duhovnih ljudi iz biblijskih vremena, današnji kršćani izuzetno cijene trenutke kad mogu biti sami. Istina, pored tolikih obaveza i briga, pronalaženje vremena i prilika za meditiranje u osami može biti pravi izazov. Međutim, kao što je to slučaj sa svim istinski vrijednim stvarima, za njih moramo iskupiti “povoljno vrijeme” (Efežanima 5:15, 16, NW). Tada ćemo poput psalmista moći reći: “Da su ti riječi usta mojih ugodne i pomisao srca mojega pred tobom, Gospodine” (Psalam 19:14).