Kartografija — ključ za upoznavanje svijeta
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ KANADE
“Raj je negdje na Dalekom istoku. Jeruzalem je u središtu svih nacija i zemalja, a svijet je ravna ploča koju okružuju ogromna vodena prostranstva. Tako su redovnici, srednjovjekovni izrađivači zemljopisnih karata, zamišljali svijet u kojem su živjeli.”
IZDAVAČI publikacije The Reader’s Digest Great World Atlas u predgovoru su naveli gornje riječi. Takva religiozna vjerovanja, koja nemaju nikakvo uporište u Bibliji, djelomice objašnjavaju zašto se kartografija, ili izrada zemljopisnih karata, slabo razvijala početkom srednjeg vijeka.
Karte su osnova za usvajanje znanja iz geografije, a ono je neophodno za razumijevanje svijeta oko nas. Ipak, mnogi smatraju da ljudi danas tek malo bolje poznaju geografiju nego u vrijeme srednjeg vijeka. Prije stotinjak godina pisac Mark Twain poslužio se svojim izmišljenim likom, Huckom Finnom, da bi pokazao kakvi su problemi postojali u njegovo vrijeme. Leteći u balonu, Huck je uvjerio svog prijatelja Toma Sawyera da još nisu stigli do države Indiane zato što je zemlja ispod njih još uvijek bila zelena. Huck je zapazio da je na karti Indiana bila ružičasto obojena.
U skorije vrijeme jedan je američki srednjoškolski nastavnik običavao na svom prvom satu geografije zamoliti nekog učenika da pokaže gdje se na karti nalaze Sjedinjene Države. Deset je godina na ovaj način započinjao sat. Rekao je da se u tih deset godina nikad nije dogodilo da je prvi — ili drugi — učenik kojeg bi prozvao znao pronaći Sjedinjene Države! Možda još više iznenađuje otkriće “da 30 posto Amerikanaca ne zna gdje je na karti sjever, a gdje jug”, izvještava časopis Time.
Povijest izrade karata
Izrada karata jedan je od najdrevnijih i najneobičnijih oblika komunikacije. Karte su se urezivale u kamen i drvo; crtale na pijesku, papiru i pergamentu; slikale na koži i platnu; pa čak i rukom izrađivale u snijegu.
The World Book Encyclopedia navodi da najstarija poznata karta potječe otprilike iz 2300. pr. n. e. i opisuje ju kao “malu glinenu pločicu iz Babilonije koja vjerojatno prikazuje neko imanje u dolini okruženoj planinama”. Babilonci su izrađivali slične crteže gradskih zidina u glini, koji su im služili kao pomoć u ranom razvoju njihove zajednice.
Ptolemej, grčki geograf iz Aleksandrije iz drugog stoljeća, znao je da je Zemlja okrugla, baš kao što je to Biblija otkrila u osmom stoljeću pr. n. e. kad je rekla za Boga da “On sjedi nad krugom zemaljskim” (Izaija 40:22, naglašeno od nas). Prema izvještaju časopisa Equinox, Ptolemejevi crteži “spadaju u prve dokumentirane pokušaje kozmografije — izrade karata poznatog svijeta”.
Tek je nekolicina znala za Ptolemejeve karte, sve dok krajem 15. stoljeća nisu bile objavljene u jednom atlasu. Nakon toga, one su postale izvor geografskih podataka za pomorce poput Kolumba, Cabota, Magellana, Drakea i Vespuccia. Čak i danas Ptolemejeva sferična karta svijeta podsjeća na suvremene karte, iako su na njegovoj karti evroazijski prostori preuveličani. U djelu Reader’s Digest Atlas of the World zapaža se da je zbog ovog preuveličavanja “Kolumbo, krenuvši na put preko Atlantika, pogrešno zaključio da se Azija nalazi dalje, pa nije shvatio da je otkrio Novi svijet koji je ležao između”. Ovaj takozvani Novi svijet, Amerika, nazvan po Amerigu Vespucciu, prvi je put 1507. godine ucrtan na kartu svijeta.
Putovanja koja su uslijedila u razdoblju otkrića, između otprilike 1500. i 1700, pružila su kartografima točnije podatke. Njihove karte, ili mape, postale su strateški dokumenti, pa ih se počelo nazivati “instrumentima državne moći” i “oružjem”. Izrađivači karata zaklinjali su se na šutnju, radili u izolaciji i štitili svoje karte čak i po cijenu života. Ako bi se neprijatelj ukrcao na brod, karte, koje su se držale u vreći s utegom, bacile bi se u more. Dugo su vremena države brižljivo čuvale svoje službene karte, a u vrijeme rata tek ih je nekolicina smjela vidjeti.
Kako su otkrivane nove zemlje, tako su se stare granice morale nanovo definirati. U tu je svrhu flamanski geograf Gerardus Mercator (1512-1594) izradio prvu znanstvenu knjigu karata. Mercator je u svojoj knjizi upotrijebio lik mitološkog diva Titana Atlasa i otada se riječ “atlas” počela koristiti za zbirku karata.
Suvremena kartografija
Kako se znanje iz geografije sve više povećavalo, tako su i karte postajale sve bolje. Nove tehnike izrade karata odigrale su jednu od ključnih uloga u tom napretku. U časopisu Canadian Geographic opisuje se kako su koncem 19. i početkom 20. stoljeća geodeti imali vrlo težak zadatak: “Po vrućini i hladnoći, na konju, u kanuu, na splavi i pješke (...) premjeravali su gradove, imanja, šume i polja, blatnjave puteve i močvare prepune raznih kukaca. Koristili su lance za mjerenje udaljenosti i meridijanske teleskope za kuteve. Ustanovili su nivelacijske točke u odnosu na zvijezde (...) i izmjerili dubinu priobalnih voda.”
U 20. stoljeću kartografija se doslovce vinula u nebo. Avioni opremljeni fotoaparatima počeli su raditi snimke iz zraka. Zatim su u 1950-ima orbitalni sateliti kartografiju odveli u svemirsko doba. Krajem 1980-ih geodeti na terenu mogli su uz pomoć prijemnika sustava za globalno pozicioniranje za sat vremena odrediti geografske lokacije širom Zemlje, za što su im prije nekoliko godina trebali mjeseci i mjeseci rada.
Današnji kartografi izrađuju karte pomoću elektronskih uređaja. Osuvremenjuju karte koristeći instrumente lansirane u orbitu, kao i sofisticirane instrumente na Zemlji. Kompjuterska oprema i specijalizirani softverski programi omogućuju izrađivačima karata da pohrane bilijune sitnih informacija vezanih za kartografiju i druga područja. Tako se neka specijalna karta može izraditi za samo nekoliko minuta, bez ručnog iscrtavanja koje bi oduzelo puno vremena.
Zahvaljujući geografskom informacijskom sustavu (GIS-u), gotovo svaka informacija može se istaknuti na karti. GIS vam može dati najnoviji plan grada i tako pomoći u reguliranju prometa u vrijeme najveće gužve. On također može pratiti i usmjeravati transportne kamione koji se kreću državnim autocestama, pa čak i voditi računa o proizvodnji sijena za mliječne farme.
Karte — prikaz stvarnosti?
“Karta vas može slagati, ali vas nikad neće nasmijati”, napisao je pjesnik Howard McCordin. Naprimjer, kad karta koju je netko rukom nacrtao na komadu papira ukazuje na pogrešan prilaz i ne odvede vas do željenog odredišta, to vas nimalo neće nasmijati. Mi očekujemo da su sve karte točne i da prikazuju stvarnost. No činjenica je da sve nisu niti točne, niti sve prikazuju stvarnost.
Jedan je arhivar nabavio zidnu kartu Quebeca (Kanada) u boji i kasnije otkrio nešto što je izgledalo kao očita greška. “Cjelokupan Labrador bio je pripojen Quebecu”, objasnio je on. “Spomenuo sam taj problem jednom svom kolegi i zaprepastio sam se kad mi je rekao da se vjerojatno ne radi o omašci, već da je karta namjerno pogrešno napravljena.” Izgleda da Quebec nikad nije prihvatio odluku donesenu 1927. o uspostavljanju granice između Labradora i Quebeca, pa stoga karta nije prikazivala ovu neželjenu stvarnost.
Kolega ovog arhivara ukazao mu je na još neke primjere karata koje su namjerno bile krivo izrađene. Arhivar je kasnije napisao jedan članak u časopisu Canadian Geographic pod naslovom “Karte koje varaju”, u kojem je istaknuo da “u želji da se podupru određena gledišta, kartografija lako može postati predmet manipulacije”. Napisao je: “Uvijek su me učili da su karte vjerodostojan prikaz stvarnosti, a evo, preda mnom leže karte koje su prepune laži!”
Torontski The Globe and Mail izvijestio je 1991. da je “delegacija japanskih službenih predstavnika, čija vlada tvrdi da joj pripadaju Kurili, koji su pod sovjetskom upravom, zamolila [National Geographic Society] da sporni teritorij označi drugom bojom”. Zašto su htjeli promijeniti boju? Glavni je kartograf National Geographica, John Garver, ml., objasnio: “Željeli su da ga obojimo u zeleno, zato što je Japan na karti označen zelenom bojom.”
Dakle, boje na karti mogu se koristiti da bi se pobudile određene asocijacije ili da bi se naglasila određena karakteristika područja. Naprimjer, 1897. godine kad je uzduž jednog pritoka rijeke Klondike, otkriveno zlato, karte su bile naročito efikasno sredstvo kojim se primamilo masu od nekih 100 000 tragača za zlatom. Izrađivači karata su Aljasku i Yukon obojili tamnožutom bojom, želeći ukazati time kako postoje veliki izgledi za uspjeh.
Neka druga razmišljanja mogu na puno drastičniji način utjecati na izgled karte. Naprimjer, 1982. napravljena je “naopaka karta” na kojoj se južna hemisfera nalazi na vrhu. Zašto? Zato što se smatralo da mjesto na vrhu ukazuje na superioran, uzvišen položaj te da će takva karta pozitivno utjecati na siromašnije zemlje svijeta koje se nalaze na južnoj hemisferi.
Izazov za izrađivače karata
Čak i kad kartograf želi prikazati stvarnost, izraditi kartu na ravnoj površini predstavlja stanovit problem. To je zbog toga što crtanje sferne površine na ravnoj površini rezultira iskrivljavanjem. To je kao da pokušavate izravnati čitavu koru naranče. Kontinenti su možda točno nacrtani, ali je njihova veličina neproporcionalna. Stoga je John Garver, ml., rekao: “Jedina precizna karta je globus.” No, budući da su globusi nezgodni za nošenje, lako možemo vidjeti koliko nam je vrijedna i korisna ravna karta svijeta u boji.
Godine 1988. National Geographic izdao je novu kartu svijeta. Izvještavajući o ovom događaju, Time je objasnio problem s kojim se susreću izrađivači karata: “Ono što je nacrtano na karti često ne odražava stvarne oblike i stvarne odnosne veličine kontinenata i morâ.” Ovu činjenicu lako možete uočiti ako usporedite kartu svijeta koju je National Geographic Society izdao 1988. s kartama svijeta koje je to isto društvo ranijih godina izradilo.
Diskutirajući o izrazitim razlikama koje postoje između tih karata, Time je naveo: “Na novoj karti svijeta koju [National Geographic Society] šalje svojim članovima, kojih ima 11 milijuna, Sovjetski Savez je izgubio 47 milijuna kvadratnih kilometara — više od dvije trećine teritorija koji je posljednjih pola stoljeća naizgled obuhvaćao na kartama National Geographica.”
Od Ptolemejevog vremena kartografi su se borili s problemom predstavljanja odnosnih veličina pojedinih dijelova svijeta. Naprimjer, u projekciji koju je National Geographic koristio 66 godina, Aljaska je pet puta veća od svoje stvarne veličine! Takvi problemi s iskrivljavanjem mogu vam pomoći da shvatite zašto je Arthur Robinson, koga mnogi smatraju doajenom među američkim kartografima, izjavio: “Izrada karata je koliko znanost toliko i umjetnost.” Karta koju je 1988. usvojio National Geographic Society, prema Garverovom mišljenju, “primjer je dosad najbolje ravnoteže između geografije i estetike”.
Što donosi budućnost?
Očito je puno više toga uključeno u izradu karata nego što su mnogi ljudi svjesni. Što bolje poznajemo Zemlju, to točnije karte možemo imati na raspolaganju. Ipak, do tog znanja možda baš nije lako doći. Zato, kao što je književnik Lloyd A. Brown prije mnogo godina rekao, “sve dok ne dođe vrijeme kad će svi ljudi moći bez straha odjedriti do susjedne obale, provesti se kroz bilo koju državu ili preletjeti njen zračni prostor bez straha da će netko pucati na njih ili ih zaustaviti, morat ćemo čekati na veliku kartu svijeta o kojoj su ljudi stoljećima sanjali. Možda će jednog dana biti dovršena.”
Srećom, prema biblijskom proročanstvu, čitava će planeta konačno biti ujedinjena pod vladavinom Kralja kojeg je imenovao Bog, Isusa Krista. O njemu biblijsko proročanstvo navješćuje: “Vladaće od mora do mora, i od rijeke do krajeva zemaljskih” (Psalam 72:8). Kad sporovi oko teritorijalnih granica i politička rivalstva konačno budu iskorijenjeni i kad nepomirljive nacionalne vladavine nestanu, onda će se moći napraviti savršena karta svijeta.
[Slika na stranicama 16 i 17]
Ptolemej i njegova karta svijeta
Gerardus Mercator
[Zahvala]
Ptolemej i Mercator: Culver Pictures; Ptolemejeva karta svijeta: Gianni Dagli Orti/Corbis; globus: Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.; pozadina na stranicama 16-19: The Complete Encyclopedia of Illustration/J. G. Heck