Ceste — civilizacijske žile kucavice
Ljudi od pamtivijeka održavaju kontakte jedni s drugima koristeći razgranatu mrežu staza, puteva i cesta. Ona svjedoči o čovjekovoj želji za putovanjem i trgovinom — kao i za ratovanjem i gradnjom carstava. Da, ceste otkrivaju i onu mračniju stranu ljudske prirode.
Povijest cesta, od vremena kad su najranijim putevima odjekivali ljudski koraci i topot stoke, pa sve do naših modernih višetračnih autocesta, nije samo putovanje u prošlost. To je ujedno i analiza ljudske prirode.
Rane ceste
“Prvi ozbiljni graditelji cesta”, piše The New Encyclopædia Britannica, “vjerojatno su bili stanovnici Mezopotamije.” Ti su ljudi živjeli u području rijeka Tigrisa i Eufrata. Njihove ceste kojima su prolazile procesije, dodaje spomenuti izvor, “bile su popločeni putevi načinjeni polaganjem pečenih opeka i kamena u asfaltni mort”. Taj opis podsjeća na ono što Biblija kaže o ranim građevinskim materijalima: “Opeke [su] im bile mjesto kamena, a paklina im [je] služila za žbuku” (1. Mojsijeva 11:3, St).
Drevnim Izraelcima ceste su bile od presudne važnosti za izvršavanje njihovih vjerskih dužnosti. Gotovo 1 500 godina prije rođenja Isusa Krista Izraelcima je bilo zapovjeđeno: “Tri puta u godini neka dodje svako muško pred Gospodina Boga tvojega [zbog proslave vjerskog praznika] na mjesto koje izbere” (5. Mojsijeva 16:16). S vremenom je Jeruzalem postao to izabrano mjesto, a tim su radosnim prigodama često prisustvovale čitave obitelji. Dobre ceste bile su neophodne!
Glavne prometnice očito su bile solidno izgrađene. Židovski povjesničar Josip Flavije rekao je o Salamunu, koji je vladao tisuću godina prije Kristovog rođenja, ove riječi: “On nije zanemario održavanje puteva, već je ceste koje su vodile u Jeruzalem popločio crnim kamenom.”
Izrael je imao šest gradova utočišta u koje su se mogli skloniti nenamjerni ubojice. Ceste koje su vodile u te gradove također su bile dobro održavane. Židovska tradicija kaže da su se na svakom križanju nalazili dobro održavani putokazi koji su upućivali u najbliži grad utočišta (4. Mojsijeva 35:6, 11-34).
Ceste su postale vitalni faktor u širenju trgovine, a jedna od najtraženijih trgovačkih roba drevnog vremena bila je svila. Navodno su Kinezi još davno prije nego što su Izraelci postali nacija otkrili kako se izrađuje svila od niti dudovog svilca, no način proizvodnje čuvali su kao tajnu sve do vremena nakon Kristovog rođenja. Svila je u zapadnom svijetu već i prije Krista postala toliko popularna da se, prema knjizi Geoffreya Hindleya A History of Roads, izdavalo proglase “kojima se muškarcima postavilo ograničenja s obzirom na nošenje svile”, budući da se takvo što “smatralo feminiziranim”.
Trgovački put kojim se svila dopremala iz Kine bio je poznat kao Put svile. Do vremena kad je Marco Polo putovao tim putem u Kinu potkraj 13. stoljeća n. e., put je postojao već 1 400 godina. Put svile bio je preko 2 000 godina najduži put na svijetu. Svojom dužinom od oko 12 800 kilometara protezao se od Shanghaia u Kini, koji je kolijevka svile, do Gadesa (današnjeg Cádiza) u Španjolskoj.
Vojni značaj
Gradnju cesta najviše je unaprijedila želja za širenjem carstva. Naprimjer, cestovna mreža Rimskog Carstva u vrijeme careva prostirala se čitavom Evropom, sjevernom Afrikom i Srednjim istokom, a procjenjuje se da je ukupna dužina tih cesta bila oko 80 000 kilometara. Kad nisu ratovali, rimski su vojnici ponekad bili angažirani u gradnji i obnovi cesta.
U novije vrijeme također se moglo vidjeti koliko su ceste važne u osvajanjima. Adolf Hitler naglo je ubrzao svoj osvajački pohod na druge narode kad je 1934. započeo projekt izgradnje “autobahna”. Prema povjesničaru Hindleyu, Njemačka je zahvaljujući tom projektu dobila “prvu mrežu autocesta u svijetu”.
Cestogradnja — znanost
Rimski su geodeti koristili instrument koji se nazivao groma da bi gradili savršeno ravne ceste. Klesari su izrađivali miljokaze koji su bili prava umjetnička djela, a graditelji su postavljali ograničenja s obzirom na dopuštenu težinu tereta. Ceste su imale temelje i izdržljivu površinu kolnika. No ključni faktor njihove trajnosti bio je fantastičan odvodni sistem koji je usavršen zahvaljujući blagoj zakrivljenosti ceste na rubovima, kao i zbog toga što je cesta bila povišena u odnosu na okolni teren. U trgovinama su se čak prodavale karte na kojima su bile ucrtane ceste.
“Kad se suoči s postignućima Rimljana na polju cestogradnje”, kaže jedan povjesničar, “pisac će se sigurno morati boriti kako ne bi pretjerao sa superlativima, a što se tiče čovjekove materijalne baštine, tko zna je li u čitavoj povijesti išta donijelo takve trajne koristi kao što su to učinile talijanske ceste.”
Prema knjizi A History of Roads, Apijeva cesta, koja se proteže južno od Rima, predstavlja “prvu dionicu popločene ceste u povijesti zapadne civilizacije”. Ova je čuvena cesta imala prosječnu širinu od šest metara i bila je popločena velikim pločama skrućene lave. Kad je apostol Pavao kao zatvorenik išao u Rim, putovao je tom cestom, čije se neke dionice još i danas koriste (Djela apostolska 28:15, 16).
Mnogi će možda smatrati da je umijeće gradnje cesta ranih južnoameričkih Indijanaca jednako tako zadivljujuće. U razdoblju od 13. do 16. stoljeća Inke su izgradile cestovnu mrežu dugu 16 000 kilometara, koja je ujedinila državu od gotovo 10 000 000 ljudi. Te su ceste prolazile kroz neke od najnepristupačnijih i najsurovijih terena koje čovjek može zamisliti, kroz pustinju i kišnu šumu, pa čak i preko golemih Peruanskih anda!
U vezi s jednom takvom cestom The New Encyclopædia Britannica izvještava: “Dionica preko Anda bila je fascinantna. Cesta je bila široka sedam i po metara, prelazila je preko najviših gorskih lanaca pomoću mnogih serpentina i blagih nagiba. Bilo je tu koridora koji su bili usječeni u tvrde stijene i ogradnih zidova koji su sezali uvis i po nekoliko desetaka metara, osiguravajući kolnik. Klance i ponore zatrpavalo se tvrdim građevnim materijalom, dok se šire gorske rijeke premošćivalo visećim mostovima s konopcima od vune ili kudjelje. Gornji sloj ceste u većini područja bio je kameni, a naveliko se koristilo i asfaltne materijale.”
Inke nisu znale za konje, no zahvaljujući svojoj cestovnoj mreži imale su, kako se netko izrazio, “pravu trkaću stazu za kraljeve glasnike”. Jedan je povjesničar zapazio: “Duž čitave ceste bilo je tranzitnih stanica, razmještenih na udaljenosti od otprilike dva kilometra, a u svakoj je bila smještena mala vojna posada i rezervna postava profesionalnih trkača. Mala udaljenost između tih stanica omogućavala je brzo štafetno trčanje, tako da je ta služba, funkcionirajući dan i noć, mogla za samo pet dana prenijeti poruku iz prijestolnice Cuzco u grad Quito, koji je udaljen 2 000 kilometara. To je značilo trčati prosječnom brzinom od 15 kilometara na sat cestom koja se nikad nije spuštala ispod 4 000 metara nadmorske visine — redovna pošta u Rimskom Carstvu nikad nije postigla tu brzinu!”
Izvor tragedija
Arterije ljudskog tijela mogu se zakrčiti, a to može dovesti do tragičnih posljedica. Isto se tako i ceste koje služe za poboljšanje kvalitete života mogu zakrčiti i utjecati na smanjenje te kvalitete. Životinjski svijet skupo plaća prolazak cesta kroz kišne šume, divljinu, šikaru i nacionalne parkove. Često stradavaju i domorodački narodi i njihovi šumski domovi. U knjizi How We Build Roads piše: “Premda se Transamazonska autocesta počela graditi u ime napretka, uništila je velika područja kišne šume i donijela katastrofu mnogim ljudima koji žive u šumi, budući da im je potpuno uništila način života.”
Ceste i gradovima zadaju teške udarce, budući da svake godina ima sve više vozila koja zakrčuju te urbane arterije. Ako ima dovoljno sredstava, na kraju se izgradi autocesta. No dugoročno gledano, te autoceste stimuliraju povećanje prometa, a time raste i zagađenost zbog koje obolijevaju milijuni ljudi. Povrh toga, u saobraćajnim nesrećama diljem svijeta godišnje pogine oko 500 000 ljudi, a daljnjih 15 milijuna bude ozlijeđeno, neki od njih izuzetno teško. Za usporedbu navedimo da je u prvom svjetskom ratu poginulo oko devet milijuna vojnika. No taj je rat završen. S druge strane, serijal pogibija na cesti nema kraja — dnevno pogine preko 1 000 ljudi, a to se ponavlja dan za danom!
Da, naše ceste na mnoge načine govore o nama ljudima — otkrivaju naš karakter, ukazujući na naše vrline, kao i na mane. One ujedno pokazuju kako gledamo na ovu veličanstvenu planetu koja nam je povjerena na brigu.
[Slika na stranici 21]
Apijeva cesta, kojom je putovao apostol Pavao, još se uvijek koristi
[Slika na stranici 22]
Svake godine u svijetu pogine oko 500 000 ljudi u saobraćajnim nesrećama