Vjerska sloboda — blagoslov ili prokletstvo?

“PROGONSTVO je vječno prisutna činjenica u kršćanskoj povijesti”, piše Robin Lane Fox u svojoj knjizi Pagans and Christians. Rane kršćane smatralo se sektom i optuživalo da ugrožavaju javni mir (Djela apostolska 16:20, 21; 24:5, 14; 28:22). Zbog toga su neki bili mučeni i bačeni u rimske arene, gdje su ih rastrgale divlje zvijeri. S obzirom na takvo žestoko progonstvo, neki su, poput teologa Tertulijana (vidite sliku na 8. stranici), progovorili u korist vjerske slobode. Tertulijan je 212. n. e. napisao sljedeće: “To je temeljno ljudsko pravo, prirodno pravo, da svaki čovjek vrši obožavanje u skladu s vlastitim uvjerenjima.”

Godine 313. n. e., za vladavine Konstantina, proganjanje kršćana u rimskom svijetu okončano je Milanskim ediktom, kojim je omogućena sloboda vjeroispovijesti i kršćanima i poganima. Kad se u Rimskom Carstvu legaliziralo “kršćanstvo”, progonstvu je došao kraj. Međutim, oko 340. n. e., jedan je samozvani kršćanski pisac zahtijevao da se počne progoniti pogane. Na koncu je 392. n. e. Carigradskim ediktom car Teodozije I zabranio poganstvo u carstvu, i tako je vjerska sloboda već u svojim začecima bila ugušena. Kako je rimsko “kršćanstvo” sada postalo državna religija, crkva i država pokrenule su kampanju progona koji su trajali stoljećima i dostigli svoj vrhunac u krvavim križarskim ratovima, vođenim od 11. do 13. stoljeća, i u okrutnoj inkviziciji, koja je počela djelovati u 12. stoljeću. Kako je to bilo vrijeme lova na vještice, oni koji su se usudili dovesti u pitanje uvriježene ortodoksne stavove i nametnutu dogmu bili su ožigosani kao heretici i progonjeni. Što je bilo u pozadini takvih postupaka?

Vjerska netolerancija pravdala se stavom da vjersko jedinstvo pruža državi najčvršći temelj, dok su vjerske razlike prijetnja javnom poretku. U Engleskoj je 1602. jedan od ministara kraljice Elizabete izjavio sljedeće: “Država nikad nije sigurna ako tolerira dvije religije.” U stvarnosti, bilo je puno lakše zabraniti vjerske disidente nego ispitati predstavljaju li zaista opasnost za državu ili etabliranu religiju. U djelu The Catholic Encyclopedia stoji sljedeće zapažanje: “Niti svjetovne niti crkvene vlasti nisu napravile ni najmanju razliku između opasnih i bezopasnih heretika.” No uskoro su se stvari promijenile.

Mukotrpno rađanje tolerancije

Promjene u Evropi pokrenuli su nemiri koje je izazvao protestantizam, sektaški pokret koji se nije dao iskorijeniti. Protestantska reformacija zapanjujućom je brzinom uzrokovala vjersku podjelu u Evropi i dovela u prvi plan ideju o slobodi savjesti. Naprimjer, istaknuti reformator Martin Luther, opravdao je svoje stavove kad je 1521. izjavio sljedeće: “Moja je savjest zarobljenik Božje Riječi.” Podjela je također pokrenula tridesetogodišnji rat (1618-48), niz okrutnih vjerskih ratova koji su opustošili Evropu.

Međutim, još dok su se vodili ratovi, mnogi su shvatili da sukobi ne vode k rješenju. Tako se serijom edikata, kao što su Nanteski edikt u Francuskoj (1598), neuspješno pokušavalo uspostaviti mir u ratom poharanoj Evropi. No, upravo se iz tih edikata postupno razvila suvremena predodžba o toleranciji. “Tolerancija” je u početku imala negativan prizvuk. “Ako bismo pod određenim okolnostima morali tolerirati sekte (...), to bi, bez daljnjega, bila loša stvar — zaista, jako loša stvar — ali ne tako loša kao rat”, napisao je 1530. čuveni humanist Erazmo Roterdamski. Zbog ovog negativnog prizvuka, neki su, poput Francuza Paula de Foixa 1561, radije govorili o “vjerskoj slobodi” nego o “toleranciji”.

Međutim, s vremenom se na toleranciju više nije gledalo kao na nužno zlo, već kao na zaštitnika sloboda. Toleranciju se više nije smatralo ustupkom koji je izraz slabosti već svojevrsnim jamstvom. Kad su se raznovrsnost uvjerenja i pravo na drugačije razmišljanje počeli smatrati dragocjenim temeljem suvremenog društva, fanatizam je morao ustuknuti.

Krajem 18. stoljeća tolerancija se počela povezivati sa slobodom i jednakošću. To je bilo vidljivo iz zakona i deklaracija kao što je, naprimjer čuvena francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789) ili pak američka Povelja o pravima (1791). Kako su ti dokumenti od 19. stoljeća nadalje stali utjecati na liberalna razmišljanja, toleranciju se, a tako i slobodu, počelo smatrati blagoslovom, a ne prokletstvom.

Relativna sloboda

Iako je dragocjena, sloboda je ipak relativna. Stoga, da bi svi uživali veću slobodu, države donose zakone kojima se ograničavaju neke individualne slobode. Postoje neka sporna pitanja povezana sa slobodom oko kojih se trenutno vode rasprave u mnogim evropskim zemljama, kao naprimjer: Do koje bi mjere državni zakoni smjeli zadirati u privatni život? Koliko su takvi zakoni djelotvorni? Kako utječu na slobodu?

Rasprave o javnim i privatnih slobodama izbile su u prvi plan zahvaljujući medijima. Neke religiozne skupine optužuje se za navodno ispiranje mozga, iznuđivanje novca, zloupotrebu djece i mnoge druge ozbiljne prijestupe, iako često ne postoje nikakvi čvrsti dokazi za to. Razni izvještaji vezani za manjinske religiozne skupine pune stupce novina širom svijeta. Pogrdni nazivi, kao naprimjer “kult” ili “sekta”, sada su u svakodnevnoj upotrebi. Pod pritiskom mišljenja javnosti, vlade su čak sastavile popise takozvanih opasnih kultova.

Francuska je zemlja koja se ponosi svojom tradicijom njegovanja tolerancije i odvojenosti religije od države. Ona samu sebe ponosno naziva zemljom “slobode, jednakosti i bratstva”. Ipak, u toj je zemlji objeručke prihvaćena ideja “da se u školama provede jedna obrazovna kampanja koja će stvoriti odbojnost prema novim vjerskim pokretima”, kaže se u knjizi Freedom of Religion and Belief—A World Report. Međutim, mnogi ljudi smatraju da ovakva akcija predstavlja prijetnju za vjersku slobodu. Na koji način?

Prijetnje vjerskoj slobodi

Prava vjerska sloboda postoji tek onda kad država jednako tretira sve religiozne skupine koje poštuju i slušaju zakon. Međutim, ako država proizvoljno određuje koja od religioznih skupina nije religija te joj tako uskraćuje određene povlastice koje daje religijama, tada o slobodi nema ni govora. “Sveta ideja o vjerskoj slobodi šuplje zvuči kad si država prisvaja pravo da priznaje religije kao da izdaje vozačke dozvole”, zapazio je časopis Time iz 1997. Jedan je prizivni sud u Francuskoj nedavno objavio da takvo postupanje “svjesno ili nesvjesno, vodi k totalitarizmu”.

Temeljne slobode ugrožene su i onda kad jedna grupa ima monopol na medije. Nažalost, to je u mnogim zemljama sve češće slučaj. Naprimjer, u pokušaju da definiraju što je to što je religiozno ispravno, organizacije za borbu protiv kultova same su sebe postavile u ulogu tužitelja, suca i porote, a zatim su pomoću medija pokušale nametnuti javnosti svoja pristrana gledišta. Međutim, kao što su francuske novine Le Monde rekle, postupajući tako, ove organizacije ponekad ispoljavaju “isti sektaški duh protiv kojeg se navodno bore i izlažu se opasnosti da stvore klimu ‘lova na vještice’”. U novinama je stajalo sljedeće pitanje: “Zar društveno žigosanje manjinskih religioznih skupina (...) ne prijeti temeljnim slobodama?” Martin Kriele, citiran u Zeitschrift für Religionspsychologie (Časopisu za psihologiju religije), naveo je sljedeće: “Lov na vještice usmjeren na sekte daje više razloga za zabrinutost nego velika većina ‘takozvanih sekti i psihogrupa’. Jednostavno rečeno: Građane koji ne krše zakon trebalo bi pustiti na miru. Religija i ideologija trebale bi, i u Njemačkoj, biti slobodne i ostati slobodne.” Razmotrimo jedan primjer.

‘Uzorni građani’ ožigosani kao opasni

Koju su religioznu skupinu katolički dostojanstvenici nazvali “najopasnijom od svih sekti”, kako su navele poznate španjolske novine ABC? Možda će vas to iznenaditi, ali ABC je govorio o Jehovinim svjedocima. Radi li se o nepristranim i osnovanim optužbama? Zapazite sljedeće izjave iz drugih izvora:

“Svjedoci uče ljude da pošteno plaćaju poreze, da ne sudjeluju u ratovima niti u ratnim pripremama, da ne kradu i, općenito, da slijede način života koji bi, ukoliko bi ga i drugi slijedili, unaprijedio mjerila građanskog suživota” (Sergio Albesano, Talento, studeni-prosinac 1996).

“Suprotno insinuacijama koje povremeno kruže, čini mi se da [Jehovini svjedoci] ne predstavljaju niti najmanju opasnost za državne institucije. To su građani koji vole mir, savjesni su i puni poštovanja prema vlastima” (predstavnik donjeg doma belgijskog parlamenta).

“Jehovini svjedoci su, bez daljnjega, najpošteniji ljudi u Federalnoj Republici” (njemačke novine Sindelfinger Zeitung).

“[Jehovine svjedoke] možete smatrati uzornim građanima. Uredno plaćaju poreze, njeguju bolesne i bore se protiv nepismenosti” (američke novine San Francisco Examiner).

“Jehovini svjedoci imaju više uspjeha u stvaranju stabilnih bračnih zajednica nego pripadnici drugih denominacija” (American Ethnologist).

“Jehovini svjedoci spadaju u najčestitije i najmarljivije od svih građana afričkih zemalja” (dr. Bryan Wilson, Oksfordsko sveučilište).

“Članovi ove vjere već desetljećima daju velik doprinos u širenju slobode savjesti” (Nat Hentoff, Free Speech for Me—But Not for Thee).

“Oni su (...) nedvojbeno doprinijeli očuvanju nekih od najdragocjenijih načela naše demokracije” (profesor C. S. Braden, These Also Believe).

Kao što prethodni navodi ukazuju, Jehovine svjedoke se širom svijeta smatra uzornim građanima. Osim toga, oni su poznati po svom besplatnom biblijskom obrazovnom djelu te po unapređivanju obiteljskih vrijednosti. Organizirajući razrede za opismenjavanje, pomogli su stotinama tisuća ljudi, a kroz desetljeća humanitarnog rada tisućama osoba pružili su pomoć, i to naročito u Africi.

Važnost objektivnog pristupa

Društvo je prepuno beskrupuloznih ljudi koji vrebaju nedužne žrtve. Zbog toga je neophodno potrebno s dozom rezerve prihvaćati izjave vezane za religiju. No, koliko se uopće može govoriti o objektivnom pristupu i podržavanju vjerske slobode, ako se neki novinari, umjesto da se konzultiraju s nepristranim stručnjacima na tom polju, oslanjaju na informacije koje im pružaju crkve, čije se članstvo postupno smanjuje ili pak na organizacije za borbu protiv sekti, čija je objektivnost vrlo upitna? Novine koje su Jehovine svjedoke nazvale “najopasnijom od svih sekti” priznale su, naprimjer, da su tu definiciju dobile od “stručnjaka [Katoličke] crkve”. Osim toga, jedan je francuski časopis zapazio da su veliku većinu članaka koji su se bavili navodnim sektama napisali članovi organizacija za borbu protiv sekti. Zvuči li vam to kao najnepristraniji način dobivanja objektivnih informacija?

Međunarodni sudovi i organizacije koje se bore za temeljna ljudska prava, kao naprimjer UN, kažu da “je razlika koja se pravi između religije i sekte previše umjetna da bi bila prihvatljiva”. Zašto onda neki i dalje upotrebljavaju pogrdnu riječ “sekta”? To je još jedan dokaz da vjerskoj slobodi prijeti opasnost. Kako se, dakle, ova prijeko potrebna sloboda može zaštititi?