Svjetlo koje spašava živote

BILA je to mučna petotjedna plovidba preko Atlantskog oceana krajem 19. stoljeća. Putnici su očekivali da će svakog trenutka spaziti kopno. Tada se pojavilo svjetlo, usamljena zvijezda na horizontu. No to nije bila zvijezda; bio je to svjetionik. “Kad smo ugledali svjetlo, pali smo na koljena i zahvalili Bogu”, rekao je kasnije jedan putnik. Svjetlo ih je sigurno vodilo do njihovog odredišta. Međutim, nisu sva putovanja u prošlosti imala tako sretan kraj.

Lijep, sunčan dan osvanuo je 22. prosinca 1839. nad obalom Nove Engleske u Sjevernoj Americi. Svjetioničar sa svjetionika na Plum Islandu (Massachusetts) mislio je da u svom malom čamcu na vesla bez brige može napustiti otok, odvesti svoju ženu u kupovinu i vratiti se prije mraka. No dok su bili na putu, počeo je puhati vjetar. Oluja se približavala, i to brzo. Uskoro su se, uz zavijanje vjetra, nebo i more stopili u sivu masu kiše, pjene i raspršenih kapljica mora. Svjetioničar se očajnički pokušavao vratiti na otok, ali uzalud. Te je noći svjetionik ostao u mraku.

Nešto prije ponoći brod Pocahontas, boreći se da pronađe rijeku i ulaz u luku koje inače označava svjetionik, tragao je bezuspješno. Umjesto da uđe u luku, brod je udario u pješčani sprud. Stražnji se dio broda prelomio i brod se potopio s čitavom posadom koja je bila na njemu. Tik pred zoru nastradao je i Richmond Packer, ploveći prema istoj luci, ali poginula je samo jedna osoba, kapetanova žena.

Povijest pomorstva puna je katastrofa koje su svjetla svjetionika mogla spriječiti. “U stara su vremena mnogi brodovi sigurno plovili po oceanima, a onda bi došlo do brodoloma pri pokušaju ulaska u luku”, stoji u knjizi America’s Maritime Heritage. “Najopasniji dio oceanske plovidbe bio je posljednjih nekoliko milja, kako se brod približavao kopnu i napokon ga ugledao.”

Prema riječima istraživača povijesti svjetionika D. Alana Stevensona, u razdoblju između 1793. i 1833. prosječni broj brodoloma do kojih je godišnje dolazilo na britanskim obalama povećao se s 550 na 800. Bilo je potrebno više svjetionika, kao i bolja svjetla.

U nekim je zemljama, među ostalim u Engleskoj i Sjedinjenim Državama, plovidba bila još opasnija zbog ozloglašene skupine ljudi koji su bili poznati kao ‘oni koji proklinju mjesec’, lopova koji su palili vatre da namame brodove na stijene, samo da bi ih tamo opljačkali. Preživjele su često ubijali; ‘oni koji proklinju mjesec’ nisu željeli svjedoke. No, pri sjajnoj bi mjesečini njihova varka propala. Otuda im i ime ‘oni koji proklinju mjesec’. Ipak, na koncu je veći broj bolje opremljenih svjetionika pomogao da ovi lopovi i ubojice ostanu bez posla.

Prvi svjetionici

Na svjetionike se prvi put aludira u Ilijadi. “Sunce kad utone (...), tad ognji gusti se svuda razgore po otoku”, stoji u njoj. U knjizi Keepers of the Lights navodi se da “prvobitni svjetionici nisu bili ništa drugo nego goleme vatre zapaljenih drva koje su ponekad gorjele na kamenim humcima, kasnije u velikim željeznim košarama, a često bi se pustilo da se ugase, što je imalo tragične posljedice”.

Tada je na otoku Farosu, pred ulazom u aleksandrijsku luku (Egipat), oko 300. godine pr. n. e. sagrađen prvi pravi svjetionik na svijetu, Faros iz Aleksandrije. Veličanstveni zidani objekt visine između 100 i 120 metara (oko 40 katova) bio je najviši ikada sagrađen svjetionik. Kao jedno od sedam svjetskih čuda, postojao je otprilike 1 600 godina dok se nije srušio, po svoj prilici zbog potresa.

Rimljani su podigli najmanje 30 svjetionika, od Crnog mora do Atlantskog oceana. No kad je Carstvo propalo, trgovina je opala, a svjetionici su zapušteni utonuli u tamu. Izgradnja je ponovno započela oko 1100. Jedan od čuvenih svjetionika nove ere bio je đenovski svjetionik na kojem je 1449. kao svjetioničar radio Antonio Kolumbo, stric istraživača Kristofora Kolumba.

Godine 1699. Henry Winstanley na opasnom je Eddystone Rocksu ispred Plymoutha (Engleska) sagradio prvi drveni svjetionik podignut na otvorenom moru. Bio je ponosan na svoje dostignuće. U dokumentarnom se filmu Guardians of the Night kaže da je Winstanley, dok je sa svog svjetionika pecao ribe, znao govoriti: “More, podigni se. Dođi i iskušaj moje djelo.” Jednoga dana godine 1703. more ga je poslušalo. Winstanley i njegov svjetionik netragom su nestali.

Sagrađen kao znak prijateljstva između narodâ Sjedinjenih Država i Francuske, 92 metra visok Kip slobode neko je vrijeme u njujorškoj luci služio kao pomoć u navigaciji. Tri su svjetioničara 16 godina naizmjenično podržavala vatru u njegovoj baklji. “S njegove ruke svjetionik plamti dobrodošlicom svijetu”, riječi su soneta uklesanog na njegovom postolju.

Od vatri do ksenonskih svjetlećih cijevi

Ugljen, svijeće — čak svijećnjaci — te ulje na koncu su zamijenili drvo kao izvor svjetlosti u svjetionicima. Bilo je pokušaja da se upotrijebe zrcala radi fokusiranja svjetlosti, ali dim i čađa su ih zacrnjivali. Međutim, 1782. švicarski znanstvenik Aimé Argand izumio je uljnu svjetiljku koja je usmjeravala zrak prema gore kroz središte cilindričnog stijenja, a potom van kroz stakleni cilindar. Budući da su sada ostajala čista, parabolična su se reflektorska zrcala (oblikovana kao automobilski far) upotrebljavala u svjetionicima. Dobra reflektorska zrcala pojačavala su intenzitet svjetlosti otprilike 350 puta.

Još jedan veliki korak naprijed napravljen je 1815. kad je francuski fizičar Augustin-Jean Fresnel izumio najdjelotvornije leće koje su se ikad upotrebljavale u svjetionicima. Prije Fresnelovog izuma najbolji sustav zrcala — u kojem su se koristile Argandove svjetiljke, a koje su ostale popularne više od 100 godina — svijetlio je jačinom od oko 20 000 svijeća.a Fresnelove su leće povećale ovu vrijednost na 80 000 — što je otprilike ista jakost kao kod farova suvremenih automobila — a sve to samo pomoću zapaljenog stijenja! Uljni plamenici pod tlakom izumljeni su 1901, no nije potrajalo dugo a Fresnelovi su uređaji emitirali svjetlost jakosti od milijun svijeća. Nekako u isto vrijeme počeo se upotrebljavati plin acetilen, čije je korištenje snažno utjecalo na tehnologiju koja se primjenjivala u svjetionicima i na njihovu automatizaciju, što je velikim dijelom zasluga Šveđanina Nilsa Gustafa Daléna. Dalénu je njegov automatski sunčani ventil — prekidač koji regulira dovod acetilena tako što reagira na sunčevu svjetlost — donio Nobelovu nagradu za fiziku 1912. U 1920-im počele su se koristiti električne žarulje sa spiralnom niti koje su ostale glavni izvor svjetlosti sve do današnjeg dana. Kad se postavi zajedno s Fresnelovom lećom, žarulja od samo 250 vati može emitirati svjetlost jakosti od nekoliko stotina tisuća svijeća. Današnji najjači svjetionik na svijetu, koji se nalazi u Francuskoj, može osvijetliti noćno nebo zasljepljujućom zrakom svjetlosti čija je jakost 500 milijuna svijeća.

Noviji je izum ksenonska svjetleća cijev. Ona isijava sjajni bljesak koji traje samo milijunti dio sekunde. Zbog toga što je svjetlosni titraj tako kratak i intenzivan, jasno se ističe među ostalim svjetlima.

Svjetionici na vodi

Svjetionici na vodi, ili brodovi svjetionici, koristili su se tamo gdje nije bilo praktično izgraditi toranj. Dakako, i brodovi svjetionici, poput tornjeva, imaju dugačku povijest. Prvi od njih bila je jedna rimska galija iz vremena Julija Cezara. Visoko na jarbolu vatra ugljena koji je gorio u željeznoj košari obasjavala je noćno nebo — a žeravica je padala na znojna tijela robova veslača, koji su bili prikovani za svoja mjesta.

Prvi suvremeni brod svjetionik počeo se koristiti 1732. u estuariju Temze, u blizini Londona. Nakon toga, povećao se broj brodova svjetionika. Brodove koji su uplovljavali u njujoršku luku i isplovljavali iz nje godinama je vodio brod svjetionik Ambrose. Međutim, posljednjih su godina brodovi svjetionici ustupili mjesto automatskim svjetlećim plutačama i tornjevima, čija metalna konstrukcija nalikuje naftnim bušaćim tornjevima.

Kad magla i oluja guše svjetlo

Čak i najjače svjetlo gubi bitku s gustom maglom i kišom — u vrijeme kad su svjetionici najpotrebniji! Rješenje, iako manjkavo, je zvuk — vrlo glasan zvuk u pravilnim razmacima. Zbog toga su mnogi svjetionici opremljeni snažnim akustičnim uređajima kao što su zvona, rogovi za maglu, sirene, a neko vrijeme koristili su se čak i topovi! Ustvari, na nekim su se svjetionicima topovi upotrebljavali sve do 1970-ih.

Međutim, atmosferske promjene utječu na zvučne valove. Razlike u temperaturi i vlažnosti u slojevima zraka iznad vode mogu se poigravati sa zvukom, usmjeravajući ga ponekad prema gore, a ponekad prema dolje. Osim toga, baš kao što oblutak može poskakivati po površini vode, tako i nalet zvuka može preskočiti brod, a da ga nitko na brodu uopće ne čuje! Unatoč tim problemima, zvučni se signali obično mogu čuti kilometrima.

Kraj jednog razdoblja

Kako je došlo do automatizacije, svjetioničari su postali suvišni. Navigacija pomoću radara, radija, sonara i satelita zamijenila je čak i same svjetionike, te su mnogi od njih zatvoreni. No izgleda da ih jednostavno ne možemo zaboraviti. Svjetionici su za mnoge ljude simbol svjetlosti i nade u mračnom svijetu i oni nastavljaju inspirirati kako fotografe i umjetnike tako i pjesnike. U želji da se te lijepe, stare građevine sačuvaju, širom svijeta niču društva za zaštitu svjetionika.

Neki svjetionici sada nude jedinstveni smještaj posjetiteljima koji žele isprobati život svjetioničara, premda na mnogo luksuzniji način. Drugi posjetitelji jednostavno žele uživati u osami — da ne čuju ništa osim usamljenog krika galeba i huku valova koji udaraju o obalu. U nekim dijelovima svijeta svjetionici služe i kao odličan vidikovac za promatranje kitova, ptica i tuljana. Svjetioničari u Aleksandriji i stric Kristofora Kolumba u Genovi vjerojatno su svoje slobodne trenutke provodili na sličan način.