“Nebo je sigurno otvoreno”!
“ŽELJA za letenjem stara je koliko i čovječanstvo”, primijetio je povjesničar Berthold Laufer u knjizi The Prehistory of Aviation. Anali drevne grčke, egipatske, asirske i orijentalne mitologije sadrže brojne legende o kraljevima, bogovima i junacima koji su pokušali iskoristiti moć letenja. U skoro svakom slučaju, te priče uključuju ljude koji oponašaju ptice koje lete uz pomoć krila.
Naprimjer, Kinezi govore o mudrom i smionom caru Shunu koji je navodno živio više od 2 000 godina prije rođenja Isusa Krista. Shun se, prema legendi, našao zarobljen na vrhu jednog hambara koji je gorio, pa se zaodjenuo perjem i spasio se letenjem. Jedan drugi izvještaj kaže da je skočio s neke kule i da se uz pomoć dva velika šešira od trske sigurno spustio na zemlju.
Grci imaju 3 000 godina staru priču o Dedalu, velikom umjetniku i izumitelju koji je napravio krila od perja, konca i voska kako bi on i njegov sin Ikar mogli pobjeći s Krete, gdje su bili zarobljeni. “Nebo je sigurno otvoreno i to je način na koji ćemo pobjeći”, rekao je Dedal. Krila su isprva funkcionirala savršeno. No Ikar se, očaran svojom sposobnošću letenja, uzdizao sve više i više dok sunčeva toplina nije otopila vosak koji je spajao njegova krila. Dječak se strmoglavio u more i poginuo.
Takve priče su poticale maštu izumitelja i filozofa koji su čeznuli za pravim letom. Kinezi su već u trećem stoljeću n. e. pravili zmajeve i eksperimentirali s njima, pokazujući poznavanje određenih aeronautičkih zakona puno prije nego što je takvo eksperimentiranje uopće počelo u Evropi. U 15. stoljeću je Giovanni da Fontana, venecijanski liječnik, eksperimentirao s jednostavnim raketama od drva i papira koje je lansirao uz pomoć eksplozije baruta. Negdje oko 1420. Fontana je napisao: “Uopće ne sumnjam u to da je moguće na čovjeka pričvrstiti umjetna krila koja se mogu micati, a uz pomoć kojih bi se mogao vinuti u zrak i ići od jednog mjesta do drugog, penjati se na kule i prelaziti vodene površine.”
Početkom 16. stoljeća Leonardo da Vinci, slikar, kipar i vješti strojarski inženjer, u grubo je skicirao helikopter i padobran te jedrilicu s pomičnim krilima. Dokazi pokazuju da je izradio barem neke modele svojih skiciranih letećih strojeva. Međutim, niti jedna Da Vincieva zamisao nije bila istinski praktična.
Iz naredna dva stoljeća potječu različiti izvještaji o naporima smionih ljudi koji su pričvršćivali umjetna krila na svoje tijelo i pokušavali zamahivati njima dok su skakali s brežuljaka i kula. Ti su najraniji ‘pokusni piloti’ bili hrabri i pustolovni ljudi — no njihovi su napori bili potpuno bezuspješni.
Vatreni baloni i “zapaljivi zrak”
Godine 1783. vijesti o zapanjujućem aeronautičkom napretku širile su se diljem Pariza i francuskih provincija. Dvojica braće, Joseph-Michel i Jacques-Étienne Montgolfier, otkrili su da mogu napraviti male papirnate balone koji će se brzo i lako uzdizati prema nebu budu li ih punili toplim zrakom. Njihov prvi veliki vatreni balon, kako su ga zvali, napravljen je od papira i platna i bio je punjen smrdljivim dimom velike vatre. Taj balon u kojem nije bilo ljudi digao se na visinu veću od 1 800 metara za vrijeme svog prvog leta. Dvadesetprvog studenog 1783. balonom su dva putnika — koje je javnost nazvala aeronautima — krenula na 25-minutnu vožnju nad Parizom. U toj istoj godini jedan drugi izumitelj, Jacques Charles, pokazao je prvi balon na plin koji je bio punjen vodikom, ili “zapaljivim zrakom”, kako je tada bio poznat.
S usavršavanjem tehnologije izrade balona, nebo se počelo naglo ‘otvarati’ za pustolovne aeronaute. Do 1784. baloni su se uzdizali na visine od preko 3 400 metara. Samo godinu dana kasnije, Jean-Pierre-François Blanchard uspješno je prešao Engleski kanal u balonu na vodik, noseći pisma zračnim putem prvi put na svijetu. Do 1862. aeronauti su proputovali Evropu i cijele Sjedinjene Države te su uspjeli doseći visinu od preko osam kilometara!
No rani aeronauti su još uvijek potpuno bili u milosti vjetrova; nikako nisu mogli kontrolirati smjer niti brzinu letenja balonom. Razvoj dirižablova, koji su išli na benzin i struju, u drugoj polovici 19. stoljeća omogućio je opsežniju zračnu navigaciju, no dirižabli u obliku kobasice koji su bili lakši od zraka putovali su sporo — obično između 10 i 30 kilometara na sat. Bio je potreban novi pristup da bi se čovjek mogao “vinuti u zrak i ići od jednog mjesta do drugog”, kao što je predvidio Da Fontana.
[Slika na stranici 4]
Mitski likovi Dedal i Ikar
[Slika na stranici 4]
Leonardo da Vinci
[Zahvala]
Iz knjige Leonardo da Vinci, 1898.
[Slika na stranici 4]
Braća Montgolfier konstruirala su prvi putnički balon na topli zrak