Azteki — njihova fascinantna borba za preživljavanje

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ MEKSIKA

“VELIKA TRŽNICA VRVJELA JE LJUDIMA OD KOJIH SU NEKI KUPOVALI, A DRUGI PRODAVALI ( . . . ). MEĐU NAMA BILO JE VOJNIKA KOJI SU PROPUTOVALI MNOGE KRAJEVE SVIJETA, OD KONSTANTINOPOLA PA SVE DO ITALIJE I RIMA, A REKLI SU DA NIKADA NISU VIDJELI TRŽNICU KOJA JE TAKO UREĐENA I DOBRO ORGANIZIRANA, KOJA JE TOLIKO VELIKA I NA KOJOJ IMA TOLIKO LJUDI.”

OVAJ opis napisao je Bernal Díaz del Castillo, pripadnik vojske španjolskog konkvistadora Hernána Cortésa, kad je 1519. ugledao aztečki grad Tenochtitlán.

Prema knjizi The Mighty Aztecs, Genea S. Stuarta, u Tenochtitlánu je, kad su Španjolci došli tamo, živjelo između 150 000 i 200 000 ljudi. Grad nipošto nije bio neko primitivno, nerazvijeno mjesto, nego cvatuća metropola koja je zauzimala površinu negdje između 12 i 15 kvadratnih kilometara. Bio je to grad mostova, nasipa, kanala i blistavih hramova. Kao glavni grad, Tenochtitlán je bio samo srce Aztečkog Carstva.

No mnogim je čitateljima pomisao na miroljubiv, skladan aztečki grad možda u suprotnosti s onim što su dosad čuli, naime s popularnom predodžbom da Azteki nisu bili ništa drugo nego krvožedni divljaci. Istina je da su Azteki vjerovali kako su njihovim bogovima potrebni ljudska srca i krv da ostanu snažni. Međutim, aztečka kultura i povijest ne sastoje se samo od prolijevanja krvi. A ako razumijemo njihovu borbu za preživljavanje, moći ćemo bolje shvatiti upornu bitku koju njihovi potomci vode još i danas da bi preživjeli.

Uspon Azteka

U biti, Azteki se javljaju samo u kratkom razdoblju povijesti mezoameričke civilizacije.a Većina istraživača vjeruje da su prvobitni stanovnici Meksika došli iz Azije preko Beringovog prolaza u Aljasku i otamo se postupno selili prema jugu. (Vidite Probudite se! od 8. rujna 1996, stranice 4. i 5.)

Arheolozi kažu da je najstarija poznata kultura koja je cvala u Mezoamerici bila olmečka kultura. Olmečka civilizacija, kako kažu neki stručnjaci, izgleda da se pojavila oko 1200. pr. n. e. i vladala je možda oko 800 godina. No tek su 1200. n. e. — više od dvije tisuće godina nakon toga — Azteki stupili na scenu. Njihova će kultura trajati tek 300 godina. A njihovo moćno carstvo dominirat će samo sto godina, prije nego što poklekne pred mačevima španjolskih osvajača.

Ipak, Aztečko Carstvo na svom je vrhuncu odražavalo veličanstvenost s kojom se rijetko što može usporediti. Prema jednom izvoru, ”Azteki su uspostavili carstvo koje se protezalo na jug sve do Gvatemale”. The World Book Encyclopedia opisuje ga na sljedeći način: ”Azteki su bili jedna od najnaprednijih civilizacija na tlu obiju Amerika. Gradovi koje su gradili bili su jednako veliki kao i gradovi u tadašnjoj Evropi.”

Porijeklo o kojem priča legenda

Unatoč tome što Azteki zauzimaju značajno mjesto u povijesti, o njihovom se porijeklu zna jako malo. Prema legendi, ime Azteki izvedeno je iz riječi aztlán — riječi za koju se misli da znači ”bijela zemlja”. Međutim, nitko ne zna gdje se nalazio legendarni Aztlán niti je li ikad uopće postojao.

Kako bilo da bilo, Azteki su prema legendi bili posljednja od sedam grupa koje su napustile Aztlán. Po zapovijedi njihovog boga Huitzilopochtlija, započeli su dugačku odiseju u potrazi za domovinom. Pleme je desetljećima lutalo, trpeći nevjerojatne poteškoće i neimaštinu te praktički stalno ratujući protiv okolnih naroda. No lutanje nije moglo trajati zauvijek. Prema najpopularnijoj legendi, Huitzilopochtli je svojim sljedbenicima rekao da traže sljedeći znak: orla na kaktusu. Taj su prizor navodno spazili na jednom blatnjavom otočiću na jezeru Texcoco. Ovdje se to lutalačko pleme najzad naselilo, izgradivši grad koji je kasnije bio poznat kao Veliki Tenochtitlán (što znači ”stijena koja se izdiže iz vode”). Prema mišljenju nekih povjesničara, njegovo je ime izvedeno iz imena legendarnog patrijarha koji se zvao Tenoch. Tenochtitlán se danas nalazi zatrpan ispod Ciudad de Mexica.

Azteki su se pokazali kao izvanredni graditelji i obrtnici. Iskoristivši dno jezera kao temelj, proširili su grad nasipavajući zemlju. Zemljani nasipi povezivali su otok s kopnom. Također su izgradili sustav kanala.

Ipak, tijekom tog razdoblja ti graditelji općenito nisu bili poznati kao Azteki. Prema legendi, njihov bog Huitzilopochtli dao im je novo ime kad su napustili Aztlán — Meksici. S vremenom će okolno područje i svi njegovi stanovnici nositi ovo ime.

Međutim, Meksici, ili Azteki, nisu bili sami u ovom području. Okruženi neprijateljima, morali su sklapati saveze s okolnim narodima. Oni koji nisu željeli biti u miru s Aztekima uskoro bi se našli u borbi na život i smrt. Zapravo, rat je odgovarao Aztekima. Huitzilopochtli, njihov bog Sunca, bio je samo jedan od mnogih bogova i božica koji su tražili da im se redovito prinose ljudske žrtve i njihova krvava srca. Ratni zarobljenici postali su glavni izvor tih žrtava. Glas o tome da Azteki na ovaj način postupaju sa zarobljenicima ulijevao je strah u srca njihovih neprijatelja.

Aztečko se Carstvo tako počelo širiti iz Tenochtitlána te se uskoro protezalo do nekih područja današnje Srednje Amerike. Nove vjerske ideje i običaji prodrli su u aztečku kulturu. U isto su vrijeme skupocjene stvari — danak koji se zahtijevao od novopokorenih podanika — počele pritjecati u aztečke riznice. Aztečka glazba, književnost i slikarstvo cvjetali su. U časopisu National Geographic stoji: ”Zbog izuzetnog majstorstva, Azteke moramo ubrojiti među najnadarenije kipare u povijesti.” Kad su došli Španjolci, aztečka je civilizacija bila na svom vrhuncu.

Osvajanje

U studenom 1519. meksički car, Montezuma II, miroljubivo je dočekao Španjolce i njihovog vođu Hernána Cortésa, u uvjerenju da je on inkarnacija aztečkog boga Quetzalcoatla. Španjolci su prihvatili gostoljubivost koju su im iskazali praznovjerni Azteki. Uostalom, Azteki su im naivno dopustili da vide riznice zlata u Tenochtitlánu. Cortés je grozničavo planirao sve to odnijeti. U jednom jako smionom pothvatu Cortés je zarobio Montezumu u njegovom vlastitom gradu. Neki kažu da se Montezuma s tim pomirio praktički bez prigovora. Kako bilo da bilo, Cortés je uspio osvojiti glavni grad ogromnoga carstva bez kapi krvi.

No pobjeda bez kapi krvi nije dugo ostala takva. Cortés je iznenada morao otići na obalu kako bi riješio jedan hitan problem pa je kao zapovjednika ostavio naglog čovjeka po imenu Pedro de Alvarado. Strahujući da će se narod Tenochtitlána uskoro podići protiv njega budući da Cortés nije bio prisutan, Alvarado je odlučio napasti prvi. Za vrijeme jednog praznika pobio je mnoge Azteke. Cortés se vratio i našao u gradu pobunu. Tijekom bitke koja je potom započela, Montezuma je ubijen, a to su izgleda učinili Španjolci. Međutim, prema španjolskoj verziji događaja, Cortés je nagovorio Montezumu da se pojavi pred svojim narodom i da ih pozove da prestanu s borbom. Kad je Montezuma to učinio, njegov ga je vlastiti narod kamenovao. U svakom slučaju, Cortés i nekoliko ranjenika jedva su izvukli žive glave.

Iscrpljen i ranjen, Cortés je ponovno sakupio svoju vojsku. Španjolcima su se pridružila okolna plemena koja su mrzila Azteke i koja su željela osloboditi se njihovog jarma. Cortés se potom vratio u Tenochtitlán. Tijekom krvave opsade koja je uslijedila, Azteki su navodno žrtvovali zarobljene španjolske vojnike. To je razbjesnilo Cortésove ljude i ojačalo njihovu odlučnost da pobijede po svaku cijenu. Plemena koja su ranije bila pokorena, kako kaže jedan aztečki pisac, uzela su stvari u svoje ruke, ”okrutno se osvećujući za prošla djela Meksika [Azteka] i pljačkajući sve njihove posjede”.

Veliki Tenochtitlán pao je 13. kolovoza 1521. Španjolci i njihovi saveznici sada su Meksike držali u šaci. U časopisu National Geographic navodi se: ”Dok je povijest trepnula okom, veliki gradovi i obredna središta Mezoamerike ostali su u ruševinama jer su Španjolci prevrnuli zemlju u potrazi za zlatom. Urođenici su bili zarobljeni i pokršteni, a Aztečko je Carstvo, posljednja velika urođenička civilizacija, propalo.”

Osvajanje je donijelo više od političke promjene. Španjolci su sa sobom donijeli novu religiju — katolicizam — koju su Meksicima često nametali mačem. Istina, aztečka je religija bila krvožedna i idolopoklonička. No umjesto da iskorijeni sve ostatke poganstva, katolicizam je stvorio čudnu zajednicu s aztečkom religijom. Tonantzin, božicu koju su obožavali na brdu Tepeyac, zamijenila je Djevica od Guadalupe, a gvadalupska bazilika uzdiže se baš na onom mjestu gdje se jednom obožavalo Tonantzin. (Bazilika navodno označava mjesto na kojem se na čudesan način ukazala Djevica Marija.) Tijekom svetih vjerskih svečanosti koje se održavaju u čast Djevice, obožavatelji se ispred bazilike okreću u ritmu poganskih plesova svojih predaka.

Jesu li Azteki preživjeli?

Iako je Aztečko Carstvo davna prošlost, njegov se utjecaj osjeća još i danas. Riječi kao što su ”čokolada” i ”čili” posuđene su iz aztečkog jezika, nahuatl. Pored toga, većina stanovnika Meksika potomci su španjolskih osvajača i urođeničkih plemena.

U mnogim dijelovima Meksika i dalje prevladavaju stare urođeničke kulture budući da neke etničke grupe nastoje sačuvati tradicije svojih predaka. U Republici Meksiko postoje ukupno 62 priznate urođeničke skupine i 68 registriranih narječja. U jednoj studiji koju je nedavno proveo Instituto Nacional de Estadística, Geografía e Informática (Nacionalni institut za statistiku, geografiju i informatiku) zaključuje se da preko pet milijuna osoba u dobi od pet i više godina govori neki urođenički jezik. U časopisu National Geographic stoji: ”Iako nemoćni i siromašni tijekom razdobljâ kolonizacije, diktatura i revolucija, preživjeli su sačuvali jezike, narodne običaje i neuzdrmanu viziju samoodređenja.”

Pa ipak, većina potomaka ponosnih Azteka živi u siromaštvu, često jedva sastavljajući kraj s krajem na malenim farmama. Mnogi žive u udaljenim područjima gdje se malo ljudi ima priliku obrazovati. Ekonomski se napredak tako pokazao teškim za većinu Meksikanaca urođeničkog porijekla. A nepovoljne okolnosti u kojima žive tipične su za urođenike diljem Meksika i Srednje Amerike. No, čuju se glasovi njima u prilog. Rigoberta Menchú, dobitnica Nobelove nagrade iz Gvatemale, dala je sljedeći poticajan apel: ”Moramo izbrisati postojeće barijere — barijere između etničkih grupa, Indijanaca i mestika, između jezičnih skupina, između muškaraca i žena, intelektualaca i neintelektualaca.”

Nažalost, nepovoljne okolnosti za Azteke i njihove potomke — u prošlosti i danas — samo su još jedan u nizu tužnih primjera koji pokazuju da ’čovjek vlada nad čovjekom na njegovo zlo’ (Propovjednik 8:9). Trebat će nešto više od poticajnih riječi i političke retorike da se u svijetu promijeni život siromašnih i neprivilegiranih ljudi. Zbog toga su mnogi ljudi koji govore jezikom nahuatl cijelim srcem prigrlili biblijsku nadu o dolazećoj svjetskoj vladavini, ili ’carstvu’ (Danijel 2:44; vidite okvir na ovoj stranici).

Neki se protive tome da se urođenike poučava o Bibliji. Možda misle da je religija ljudi koji govore nahuatl — mješavina katolicizma i stare aztečke poganske religije — dio njihove kulture koju se mora sačuvati. No oni koji otvaraju srce biblijskoj poruci doživljavaju istinsko oslobođenje od praznovjerja i vjerskih zabluda (Ivan 8:32). Tisućama potomaka Azteka Biblija nudi jedinu istinsku nadu za preživljavanje.

[Bilješka]

[Okvir/slika na stranici 20]

“RADOSNA SAM ŠTO LJUDIMA KOJI GOVORE NAHUATL PRENOSIM ISTINU”

RODILA sam se u malom meksičkom selu Santa María Tecuanulco, samo 60 kilometara od Ciudad de Mexica. To lijepo mjesto prepuno zelenila nalazi se na obroncima brežuljaka, a ljudi u njemu zarađuju za život uzgojem cvijeća. Kad dođe vrijeme za berbu cvijeća, užitak je oko sebe gledati mnoštvo boja. Nekad su svi u Santa Maríi govorili drevni meksički jezik nahuatl. Sjećam se da je svaka kuća u selu imala ime koje je služilo za prepoznavanje, dakako, na nahuatlu. Ime moje kuće bilo je Achichacpa, što znači ”tamo gdje teče voda”. Kad sam nekome željela dati adresu, rekla bih mu imena kuća koje su okruživale moju. Čak i danas mnoge kuće imaju ime. Španjolski sam naučila 1969, kad sam imala 17 godina. Mislim da je nahuatl divan jezik. Nažalost, samo stariji stanovnici sela govore tim jezikom; današnji mladi jedva da ga znaju.

Bila sam jedina osoba u selu koja je proučavala s Jehovinim svjedocima. Iznenada su svi željeli da moja djeca i ja napustimo selo. Prisiljavali su me da dajem redoviti prilog za Katoličku crkvu, a ja sam to odbila. Moji rođaci nisu htjeli ni razgovarati sa mnom. Unatoč snažnom protivljenju sela, krstila sam se u prosincu 1988. Zahvalna sam Jehovi što moje tri kćeri služe kao punovremeni propovjednici te što je moj sin kršteni kršćanin. Radosna sam što prenosim dobru vijest u Santa Maríi. Starijim ljudima propovijedam na nahuatlanskom. Odlučna sam da nastavim služiti našem Bogu punom ljubavi, Jehovi, koji je samilostan prema ljudima svih rasa. (Prilog suradnika.)

[Grafički prikaz na stranici 17]

(Vidi publikaciju)

USPOREDNA KRONOLOGIJA NEKIH GLAVNIH KULTURA I DOGAĐAJA U AMERICI I SVIJETU

OD 1200. PR.N.E. DO 1550. N.E.

ŠPANJOLSKA INKVIZICIJA

1500 N. E

RENESANSA U EVROPI

AZTEKI

“KRŠĆANSKI” KRIŽARSKI RATOVI

TOLTEKI

1000 N. E.

BIZANT

500 N. E.

TEOTI- HUACÁN

RANO KRŠĆANSTVO

RIM

ZAPOTEKI

GRČKA

EGIPAT

500 PR. N. E.

MAYE

OLMEKI ASIRIJA

1000 PR. N. E.

[Karta/slika na stranici 18]

(Vidi publikaciju)

GRANICE AZTEČKOG SVIJETA

MEKSIKO

Tenochtitlán

GVATEMALA

[Slika]

Veliki grad poznat kao Tenochtitlán leži pod današnjim Ciudad de Mexicom

[Zahvala]

Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.

[Slika na stranici 15]

Aztečki kalendar

[Slika na stranici 19]

Azteki su u svom obožavanju koristili ovu piramidu Sunca u Tenochtitlánu

[Zahvala na stranici 15]

Freska na stranicama 15. i 16: ”Meksiko kroz stoljeća”, autora Diega Rivere. National Palace, Ciudad de Mexico, Meksiko

[Zahvala na stranici 17]

Orao i slika na 18. stranici: ”Meksiko kroz stoljeća”, autora Diega Rivere. National Palace, Ciudad de Mexico, Meksiko