U potrazi za čovjekovom sudbinom

ZAŠTO je vjerovanje u sudbinu toliko rašireno? Čovjek je vjekovima pokušavao odgonetnuti životne misterije i pronaći neki smisao u događajima koji su se odvijali. “U tom trenutku na scenu stupaju pojmovi ‘bog’, ‘sudbina’ i ‘slučajnost’, ovisno o tome jesu li događaji rezultat neke sile koja je kao osoba, nekog ciklusa koji nema obilježja osobe ili su nastali bez ikakvog ciklusa”, objašnjava povjesničar Helmer Ringgren. Povijest je krcata vjerovanjima, legendama i mitovima koji su povezani s udesom i sudbinom.

Asirolog Jean Bottéro kaže: “Civilizacija Mezopotamije uvelike je utjecala na sve aspekte naše kulture”, dodajući da u drevnoj Mezopotamiji ili Babiloniji nalazimo “najstarije uočljive reakcije i razmišljanja čovječanstva o nadnaravnom, najstariju identificiranu religioznu strukturu”. Tu nalazimo i porijeklo sudbine.

Drevni korijeni sudbine

Među drevnim ruševinama Mezopotamije, na području današnjeg Iraka, arheolozi su pronašli neke od najstarijih zapisa koje je čovjek ikad vidio. Tisuće pločica pisanih klinastim pismom daju nam jasnu sliku života u drevnim civilizacijama Sumera i Akada te u čuvenom gradu Babilonu. Prema arheologu Samuelu N. Krameru, Sumerane je “mučio problem ljudske patnje, naročito s obzirom na njene prilično zagonetne uzroke”. Traženje odgovora navelo ih je na pomisao o sudbini.

Arheolog Joan Oates u svojoj knjizi Babylon kaže da je “svaki Babilonac imao osobnog boga ili božicu”. Babilonci su vjerovali da su bogovi “oblikovali sudbine cijelog čovječanstva, kako pojedinačne tako i kolektivne”. Prema Krameru, Sumerani su vjerovali da su “bogovi upravljajući kozmosom planirali i utemeljili zlo, laž i nasilje kao sastavni dio civilizacije”. Vjerovanje u sudbinu uzelo je maha i bilo je visoko poštovano.

Babilonci su mislili da pomoću gatanja — “tehnike komuniciranja s bogovima” — mogu saznati planove bogova. Gatanje je uključivalo pokušaje proricanja budućnosti uz pomoć promatranja, dešifriranja i tumačenja predmeta i događaja. Uglavnom se istraživalo snove, ponašanje životinja i utrobu. (Usporedite Ezehijela 21:26; Danijela 2:1-4.) Neočekivana ili neobična zbivanja koja su navodno otkrivala budućnost zapisivana su na glinenim pločicama.

Édouard Dhorme, francuski izučavatelj drevnih civilizacija, kaže da “koliko god daleko da odemo u povijest Mezopotamije, naići ćemo na vračare i pojam gatanja”. Gatanje je bilo sastavni dio života. Ustvari, profesor Bottéro kaže da je “sve moglo poslužiti kao predmet za ispitivanje i gatalačko zaključivanje (...). Čitav materijalni svemir uzet je kao dokaz na temelju kojeg se budućnost, nakon pažljivog proučavanja, mogla spoznati na neki način.” Dakle, stanovnici Mezopotamije bili su gorljivi pobornici astrologije kao sredstva za predviđanje budućnosti. (Usporedite Izaiju 47:13.)

Pored toga, Babilonci su u gatanju koristili kocke ili ždrebove. Deborah Bennett u svojoj knjizi Randomness objašnjava da su ti predmeti trebali “anulirati mogućnost ljudske manipulacije i na taj način dati bogovima jasan kanal kroz koji će izražavati svoju božansku volju”. Međutim, odluke bogova nisu se smatrale nepromjenjivima. Zla sudbina mogla se izbjeći uz pomoć usrdnih molbi upućenih bogovima.

Sudbina u drevnom Egiptu

U 15. stoljeću pr. n. e. između Babilonije i Egipta postojala je tijesna veza. Religiozni običaji povezani sa sudbinom bili su dio kulturne razmjene koja je uslijedila. Zašto su Egipćani prihvatili vjerovanje u sudbinu? Prema Johnu R. Bainesu, profesoru egiptologije na Sveučilištu Oxford, “veliki dio [egipatske] religije vrtio se oko pokušaja razumijevanja nepredviđenih i nesretnih događaja te reagiranja na njih”.

Izida, jedna od mnoštva egipatskih bogova i božica, opisana je kao “gospodarica života, vladarica udesa i sudbine”. I Egipćani su prakticirali gatanje i astrologiju. (Usporedite Izaiju 19:3.) Jedan povjesničar kaže: “Njihovoj dosjetljivosti u ispitivanju bogova nije bilo kraja.” No Egipat nije bio jedina civilizacija koja je od Babilona usvojila predodžbu o sudbini.

Grčka i Rim

Kad se radi o religioznim stvarima, “drevna Grčka nije izbjegla dalekosežno i intenzivno širenje utjecaja Babilonije”, zapaža Jean Bottéro. Profesor Peter Green objašnjava zašto je vjerovanje u sudbinu postalo tako popularno u Grčkoj: “U jednom nesigurnom svijetu u kojem su ljudi sve više bježali od snošenja odgovornosti za svoje odluke i zaista se često osjećali kao obične marionete koje se navlačilo s jednog kraja na drugi, ovisno o zahtjevima Sudbine koja je bila tajnovita i nepopustljiva, božanska proročanska odluka [sudbina koju su odredili bogovi] bila je jedan način prikazivanja budućnosti u korist nekog pojedinca. Ono što je Sudbina odredila mogao je predvidjeti netko tko je imao posebne vještine ili uvid. To možda ne bi bilo ono što bi netko želio čuti; ali barem se mogao pripremiti jer je imao prethodno upozorenje.”

Osim što je pojedincima pokazivalo budućnost, vjerovanje u sudbinu poslužilo je i zlobnijim svrhama. Pojam sudbine pomogao je u pokoravanju masa, pa je zbog toga, kako kaže povjesničar F. H. Sandbach, “vladajućoj klasi vladajućih ljudi odgovaralo vjerovanje da svijetom u potpunosti vlada božanska providnost”.

Zašto? Profesor Green objašnjava da je to vjerovanje “bilo ugrađeno opravdanje — moralno, teološko i semantičko — društvenom i političkom utvrđenom sustavu: bio je to najsnažniji i najpodmukliji instrument vlastitog ovjekovječenja koji je helenistička vladajuća klasa ikada stvorila. Gola činjenica o svemu što se događa značila je da je sudbinom određeno da tako bude; a budući da je priroda božanskom providnošću bila naklonjena čovječanstvu, ono što je sudbina odredila sigurno je uvijek bilo za nekakvo dobro.” To je zapravo poslužilo kao “opravdanje za okrutnu sebičnost”.

To da je sudbina bila općeprihvaćena dokazuje grčka literatura. Među drevnim književnim vrstama u kojima je sudbina igrala ključnu ulogu bili su ep, legenda i tragedija. U grčkoj su mitologiji sudbinu čovjeka predstavljale tri božice nazvane Moire. Kloto je bila prelja niti života, Lahezis je određivala koliko će trajati život, a Atropos bi prekidala život po isteku predviđenog vremena. Rimljani su imali sličnu trijadu bogova koju su zvali Parke.

Rimljani i Grci jedva su čekali saznati svoju navodnu sudbinu. Iz tog su razloga iz Babilona preuzeli i još više razvili astrologiju i gatanje. Rimljani su događaje uz pomoć kojih su predviđali budućnost nazvali portenta, odnosno znakovi. Poruke koje su dobivali preko tih znakova zvali su omina. Do trećeg stoljeća pr. n. e. astrologija je postala popularna u Grčkoj, a 62. pr. n. e. pojavio se najraniji poznati grčki horoskop. Grci su bili toliko zainteresirani za astrologiju da je ona, prema profesoru Gilbertu Murrayu, “napala na helenistički duh kao što neka nova bolest napadne kakav daleki otočni narod”.

Pokušavajući saznati budućnost, Grci i Rimljani naveliko su koristili proroke ili medije. Preko njih su bogovi navodno komunicirali s ljudima. (Usporedite Djela apostolska 16:16-19.) Kakva je bila posljedica tih vjerovanja? Filozof Bertrand Russell rekao je: “Strah je zauzeo mjesto nade. Cilj života više se sastojao u tome da se izbjegne nesreća nego da se postigne bilo kakvo pozitivno dobro.” Slične teme postale su predmet kontroverzije u kršćanstvu.

“Kršćanske” debate o sudbini

Rani su kršćani živjeli u kulturi na koju su jako utjecale grčke i rimske predodžbe o udesu i sudbini. Naprimjer, takozvani crkveni oci uvelike su se oslanjali na djela grčkih filozofa kao što su Aristotel i Platon. Jedan problem koji su pokušali riješiti bio je: Kako se sveznajući, svemoćni Bog, ‘koji od početka javlja kraj’, može usporediti s Bogom ljubavi? (Izaija 46:10; 1. Ivanova 4:8). Ako je Bog od početka znao kraj, razmišljali su, onda je sigurno unaprijed znao da će čovjek zgriješiti i koje će katastrofalne posljedice to izazvati.

Origen, jedan od najplodnijih ranokršćanskih pisaca, tvrdio je da je pojam slobodne volje jedan od bitnih elemenata koje treba zadržati na umu. “U Svetom pismu zaista postoje brojni reci koji s izražajnom jasnoćom potkrepljuju postojanje slobodne volje”, napisao je.

Origen je rekao da pripisivanje odgovornosti za naša djela nekoj vanjskoj sili “niti je ispravno, niti je u skladu s razumom, već je izjava onoga tko želi uništiti koncept slobodne volje”. Origen je tvrdio da, iako Bog može kronološki unaprijed znati događaje, to ne znači da on uzrokuje neki događaj ili da se on mora dogoditi. Međutim, nisu se svi složili s tim.

Tu je tvrdnju zakomplicirao utjecajni crkveni otac Augustin (354-430. n. e.), umanjujući ulogu koju slobodna volja igra u odvijanju događajâ. Augustin je predestinaciju označio kao teološki temelj kršćanstva. Njegova su djela, prvenstveno De libero arbitrio, predstavljala glavni izvor diskusija u srednjem vijeku. Debata je na koncu dosegla vrhunac u reformaciji, kada je u kršćanstvu došlo do velike podjele po pitanju predestinacije.a

Rasprostranjeno vjerovanje

No predodžbe o sudbini nisu ni u kom slučaju ograničene na zapadni svijet. Kada se suoče s nekom nesrećom, mnogi muslimani kažu “mektub” — pisano je — čime otkrivaju svoje vjerovanje u sudbinu. Iako je točno da mnoge orijentalne religije ističu ulogu pojedinca u vlastitoj sudbini, u njihovim se učenjima ipak mogu naći tragovi fatalizma.

Naprimjer, u hinduizmu i budizmu karma je neizbježna sudbina koja je rezultat postupaka iz nekog prijašnjeg života. Najraniji kineski otkriveni zapisi nalaze se na oklopima kornjača, a bili su korišteni za gatanje. Sudbina je također bila sastavni dio vjerovanja starosjedilačkih naroda iz obje Amerike. Azteki su, naprimjer, stvorili gatalačke kalendare koje su koristili za praćenje sudbine pojedinaca. Fatalistička vjerovanja uobičajena su i u Africi.

Rasprostranjeno prihvaćanje predodžbe o sudbini zapravo pokazuje da čovjek ima osnovnu potrebu vjerovati u neku višu silu. John B. Noss u svojoj knjizi Man’s Religions priznaje: “Sve religije na ovaj ili onaj način kažu da čovjek nije i ne može postojati sam. Njegov je život povezan sa silama koje postoje izvan njega u Prirodi i Društvu, čak i ovisan o njima. Manje-više čovjek zna da on nije nezavisni centar sile sposoban da opstane odvojen od svijeta.”

Pored potrebe za vjerovanjem u Boga, imamo i osnovnu potrebu za razumijevanjem onoga što se dešava oko nas. Međutim, postoji razlika između priznavanja svemoćnog Stvoritelja i vjerovanja da on čvrsto određuje našu sudbinu. Ali koju ulogu mi igramo u oblikovanju svoje sudbine? Koju ulogu igra Bog?

[Bilješka]

[Slika na stranici 5]

Babilonski astrološki kalendar iz 1000. pr. n. e.

[Zahvala]

Musée du Louvre (Pariz)

[Slika na stranici 7]

Grci i Rimljani vjerovali su da čovjekovu sudbinu određuju tri božice

[Zahvala]

Musée du Louvre (Pariz)

[Slika na stranici 7]

Egipatska Izida, “vladarica udesa i sudbine”

[Zahvala]

Musée du Louvre (Pariz)

[Slika na stranici 8]

Najraniji kineski zapisi na oklopima kornjača korišteni su za gatanje

[Zahvala]

Institute of History and Philology, Academia Sinica, Taipei

[Slika na stranici 8]

Na ovoj perzijskoj kutiji nalaze se horoskopski znakovi

[Zahvala]

Fotografija: ljubaznošću British Museuma