Napad silnog straha

BILO je ugodno ljetno popodne i sedamnaestogodišnja Jehovina svjedokinja po imenu Janea vozila se na koturaljkama u jednom parku u Virginiji (SAD). Odjednom je stekla dojam da je park pust, pa je odlučila otići. Dok je sjedila nedaleko od kombija svojih roditelja i skidala koturaljke, pristupio joj je neki nepoznati čovjek. Rekao je gore navedene riječi od kojih joj se sledila krv u žilama. Htio je prisiliti Jane na spolni odnos, pa ju je zgrabio i pokušao ugurati u kombi. Ona je vikala iz sveg glasa, no to nije zaustavilo napadača.

“Osjećala sam se potpuno bespomoćno”, rekla je kasnije Jane, “poput mrava koji se bori protiv diva. No nisam prestala vikati i opirati se. Na kraju sam počela dozivati Boga, govoreći: ‘Jehova, molim te, nemoj dozvoliti da mi se to dogodi!’” To je očito iznenadilo napadača, koji ju je odjednom pustio i pobjegao.

Kad je čovjek koji ju je htio silovati ušao u svoj automobil, Jane se zaključala u kombi i sva se tresla. Uzela je mobitel i prisilila se da se smiri. Nazvala je policiju i dala točan opis napadačevog automobila te broj registarske tablice, tako da je u roku od nekoliko minuta napadač bio uhapšen.

Ima li priča sretan završetak?

Ima, no on nije uslijedio odmah. Bio je to tek početak drame koju je Jane proživjela. Policija i novine hvalili su je zbog toga što se brzo snašla i što je bila tako sabrana, no kad je prošao prvobitni šok, Jane više nije bila nimalo sabrana. “Nakon nekoliko tjedana počela sam se osjećati izbezumljeno”, priča ona. “Stalno sam bila u paničnom strahu i nisam mogla spavati. Prolazio je tjedan za tjednom i s vremenom više nisam mogla učiti niti se na bilo što koncentrirati. Imala sam i napade panike. Kad me u školi jedan dečko koji me malo podsjećao na onog čovjeka dodirnuo za rame i upitao koliko je sati, bila sam sva izvan sebe.”

Jane kaže: “Osjećala sam se jadno. Prestala sam kontaktirati s prijateljima, a usamljenost je samo doprinijela tome da se osjećam potišteno. Smatrala sam da sam sama kriva što sam dopustila da me taj čovjek napadne. Bilo mi je teško zbog toga što više nisam bila ista osoba, onako sretna i puna povjerenja kao što sam bila prije nego se to dogodilo. Osjećala sam kao da je ta osoba umrla.”

Jane se suočavala s nekim od tipičnih simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). Što je PTSP i kako se može pomoći osobama koje pate od njegovih krajnje neugodnih simptoma? Odgovore na ta pitanja pruža idući članak.