Policijska zaštita — nade i strahovanja

POČETKOM 19. stoljeća mnogi u Engleskoj protivili su se prijedlogu da se osnuje profesionalna, uniformirana policija. Strahovali su da bi jedna takva oružana snaga pod upravom centralne državne vlasti mogla ugroziti njihovu slobodu. Neki su se bojali da će to na kraju dovesti do uspostave policije koja će posvuda imati svoje špijune, slično kao što je to bilo u Francuskoj dok je na čelu policije bio Joseph Fouché. No usprkos svim tim strahovanjima, bili su prinuđeni pitati se: ‘Što ćemo bez policije?’

London je postao najveći i najbogatiji grad na svijetu; kriminal se širio i ugrožavao privredni razvoj. Niti dobrovoljni noćni čuvari niti profesionalni detektivi privatne detektivske agencije Bow Street Runners nisu uspijevali zaštititi ljude i njihovu imovinu. U svojoj knjizi The English Police: A Political and Social History Clive Emsley kaže: “Sve je više prevladavalo mišljenje da u civiliziranom društvu ne bi smjelo biti kriminala i bezakonja.” Stoga su se stanovnici Londona, nadajući se da će na kraju ipak sve biti u najboljem redu, složili da se osnuje profesionalna policija, na čijem se čelu nalazio Sir Robert Peel.a Tako su u rujnu 1829. gradom počeli patrolirati uniformirani policajci Londonske policije.

No osvrt na noviju povijest policije pokazuje da je ona uvijek budila nadu i izazivala strahovanja — nadu da će ljudima jamčiti sigurnost i strahovanja da bi mogla zloupotrijebiti svoju moć.

Osnivanje američke policije

New York je prvi grad u Sjedinjenim Državama koji je dobio profesionalnu policiju. Kriminal u tom gradu rastao je usporedo s njegovim bogatstvom. Tridesetih godina 19. stoljeća već je svaka obitelj mogla čitati jezive priče o raznim zlodjelima koje su objavljivane u jeftinim, senzacionalističkim novinama koje su u to vrijeme počele izlaziti. Negodovanje javnosti zbog svih tih događaja sve je više raslo, dok na kraju 1845. New York nije dobio policiju. Njujorčani i Londonci od tog su vremena oduševljeni svojom policijom.

Amerikanci su jednako kao i Englezi strahovali pri pomisli na oružanu silu kojom bi upravljala država. No dvije su države došle do posve različitih rješenja. Englezi su se odlučili za uglađene policajce s visokim šeširima i u tamnoplavim uniformama. Ti su policajci od oružja imali samo kratke drvene palice koje su nosili ispod uniforme. Ni dan-danas britanski bobiji ne nose vatreno oružje izuzev u krajnje opasnim situacijama. Međutim, u jednom je izvještaju stajalo: “Sve se više nameće osjećaj (...) da je samo pitanje vremena kada će svi britanski policajci dobiti pravo oružje.”

Međutim, u Sjedinjenim je Državama strah od toga da bi država mogla zloupotrijebiti svoju moć doveo do usvajanja Drugog amandmana Ustava SAD-a, kojim se svakom građaninu jamči “pravo posjedovanja i nošenja oružja”. Nakon toga je i policija tražila da se njenim pripadnicima odobri nošenje pištolja. S vremenom je to rezultiralo uličnim pucnjavama koje su, sudeći po tome kako ih se obično prikazuje, postale karakteristične za sukobe između američkih policajaca i kriminalaca. Još jedan razlog koji je utjecao na razvoj takvog stava Amerikanaca prema nošenju oružja bio je taj što je američka policija nastala u okruženju koje se uvelike razlikovalo od londonskog. Broj stanovnika New Yorka strahovito je rastao iz dana u dan, zbog čega je u gradu vladalo kaotično stanje. Priliv tisuća doseljenika mahom iz Evrope te Amerikanaca afričkog porijekla koji su u New York počeli pristizati nakon početka Američkog građanskog rata, koji je trajao od 1861. do 1865, imao je za posljedicu rasno nasilje. Policija je smatrala kako je u takvim prilikama neophodno primijeniti nešto grublje metode.

Policiju se zbog toga često smatralo nužnim zlom. No ljudi su bili spremni podnositi njene povremene ispade u nadi da će im ona osigurati barem kakav-takav red i sigurnost. Međutim, u nekim drugim dijelovima svijeta rađala se neka posve drugačija policija.

Policija koja ulijeva strah

Početkom 19. stoljeća, u vrijeme kada se policija kakvu danas poznajemo tek počela razvijati, veći dio čovječanstva još uvijek je bio pod vlašću evropskih carstava. Gledano u cjelini, policija u Evropi bila je organizirana tako da štiti vladare, a ne narod. Čak ni Britanci, kojima se ideja o nekoj naoružanoj policiji nalik vojsci na njihovom tlu nije nimalo sviđala, nisu imali ništa protiv toga da se osnuje neka vrsta vojne policije koja bi oružjem držala njihove kolonije u podložnosti. U svojoj knjizi Policing Across the World Rob Mawby napisao je: “Brutalnost, korupcija, nasilje, ubojstva i zloupotreba moći obilježili su gotovo svako desetljeće u povijesti kolonijalne policije.” Nakon što je u knjizi istaknuto kako je policija koja je služila interesima evropskih imperija donekle pomagala ljudima, dalje se navodi kako je upravo ona odgovorna za to “što su ljudi diljem svijeta na policiju počeli gledati kao na sredstvo koje država koristi za provođenje sile, a ne kao na javnu službu”.

Iz straha od pobune tiranske su vladavine gotovo uvijek organizirale tajnu policiju uz čiju su pomoć špijunirale svoje građane. Ta policija poznata je po tome što mučenjem dolazi do željenih informacija te uklanja moguće urotnike tako što ih ubija ili zatvara bez suđenja. Nacisti su imali Gestapo, Sovjetski Savez KGB, a Istočna Njemačka Stasi. Mada zvuči nevjerojatno, za Stasi je radilo 100 000 djelatnika i moguće još 500 000 doušnika pomoću kojih je nadzirala naciju od oko 16 milijuna ljudi. Službenici te policije danonoćno su prisluškivali telefonske razgovore, a u njihovoj su se arhivi nalazili dosjei trećine stanovnika Istočne Njemačke. “Službenici Stasie nisu znali ni za kakve granice i ni za kakav sram”, napisao je John Koehler u svojoj knjizi Stasi. “Mnogi pripadnici klera, među ostalim i visoki protestantski i katolički dostojanstvenici, bili su doušnici. Njihovi uredi i ispovjedaonice bile su pune aparata za prisluškivanje.”

Međutim, policija koja kod građanstva izaziva strah nije ograničena samo na tiranske vladavine. Policiju u velikim gradovima diljem svijeta također se optužuje za teror kada postane preagresivna, posebice u odnosu prema manjinama. Komentirajući jedan skandal koji je potresao Los Angeles, jedan je tjednik naveo kako je “policija time pokazala da je njeno bezakonje poprimilo nove razmjere, zbog čega je nastao i novi izraz: gangsterska policija”.

Zbog svega toga predstavnici vlasti se pitaju: Što policija može poduzeti kako bi popravila svoj ugled? U nastojanju da istakne svoju ulogu javne službe, policija se u mnogim zemljama trudi istaknuti društveno korisne aspekte svoje djelatnosti.

Policija koja je više orijentirana na potrebe građana

Policija u Japanu već dugo vremena djeluje po principu koji privlači pažnju drugih zemalja. Policija u toj zemlji organizirana je tako da na svakom području ima jednu manju policijsku stanicu u kojoj radi desetak policajaca raspoređenih u smjene. Britanac Frank Leishman, docent kriminalistike koji već dugi niz godina živi u Japanu, rekao je: “Svima je dobro poznato kakve sve usluge pružaju susretljivi policajci iz kobana [male policijske stanice]: pomažu ljudima pronaći neimenovane ulice kojih u Japanu ima prilično mnogo, posuđuju izgubljene kišobrane onima koje na putu prema poslu ili kući uhvati kiša, pomažu pijanim sararimenima [poslovnim ljudima] da stignu na posljednji vlak prema kući te pružaju građanima razne savjete.” Djelomično zahvaljujući i tako organiziranoj policiji Japan je poznat kao zemlja čijim se ulicama može sigurno hodati, na čemu mu mnoge zemlje mogu zavidjeti.

Može li se ovakav princip rada jednako djelotvorno primijeniti i u drugim zemljama? Neki studenti kriminalistike počinju uviđati prednosti takvog načina rada policije. Suvremena sredstva komunikacije udaljavaju policiju od ljudi kojima bi trebala pomagati. Djelovanje policije u mnogim gradovima kao da se svelo na interveniranje u hitnim slučajevima. Ponekad se dobiva dojam da je policija izgubila iz vida prvobitnu svrhu svog postojanja, a to je prevencija kriminala. Zbog toga policija ponovno počinje poučavati građane tome kako da sami više paze na svoju sigurnost.

Odbori za sigurnost građana

“Ovo je stvarno djelotvoran način suzbijanja kriminala”, kaže policajac Dewi o svom radu u Walesu. “Aktivnost odbora za sigurnost građana usmjerena je na to da se ljude potakne da što više paze kako na svoju tako i na tuđu sigurnost. Organiziramo sastanke na kojima ljudi mogu upoznati svoje susjede, razmijeniti brojeve telefona te saznati nešto o suzbijanju kriminala. Jako mi se sviđa ovaj projekt jer pomaže da se među ljudima ponovo razvije duh zajedništva. Ljudi često i ne znaju tko su im susjedi. Ovaj je program djelotvoran jer pomaže ljudima da budu budniji.” On isto tako pridonosi boljim odnosima između policije i građana.

Pored toga, poduzimaju se i određeni koraci kako bi se policajce potaknulo da pokazuju više suosjećanja prema žrtvama zločina. Istaknuti nizozemski viktimolog Jan van Dijk napisao je: “Policajce treba poučiti da je način njihovog ophođenja sa žrtvama jednako važan kao i način na koji se liječnik odnosi prema pacijentima.” U mnogim zemljama nasilje u obitelji i silovanje policija još uvijek ne smatra pravim zločinom. No Rob Mawby kaže: “Posljednjih se godina stav policije prema nasilju u obitelji i silovanju znatno promijenio nabolje. Pa ipak, to je područje na kojem ima još dosta toga na čemu bi se moglo poraditi.” Zloupotreba moći još je jedno područje na kojem bi se policija u gotovo svim dijelovima svijeta mogla poboljšati.

Strah od korumpiranosti policije

Ponekad se čini da su ljudi naivni kada vjeruju da su sigurni zato što ih policija štiti, naročito kada kruže vijesti o njenoj korumpiranosti. Takve izvještaje može se čuti još otkako je policija nastala. Osvrćući se na godinu 1855, knjiga NYPD—A City and Its Police navodi kako je “prema mišljenju mnogih Njujorčana postalo teško razlikovati razbojnike od policajaca”. U knjizi Faces of Latin America autora Duncana Greena stoji kako “posvuda vlada mišljenje da je [policija u Latinskoj Americi] potpuno korumpirana, da je nesposobna te da krši ljudska prava”. Načelnik odjela za policijsko osoblje u jednoj latinoameričkoj zemlji u kojoj ima 14 000 policajaca rekao je: “Što možete očekivati od policajca koji mjesečno zarađuje manje od 120 eura? Ako mu netko ponudi mito, što da učini?”

Koliko je problem korupcije raširen? Odgovor na to pitanje ovisi o tome kome ga postavite. Jedan policajac iz Sjeverne Amerike koji je godinama patrolirao ulicama grada koji broji 100 000 stanovnika, rekao je: “Naravno da ima nepoštenih policajaca, no većina ih je poštena. Siguran sam u to.” U jednoj drugoj zemlji stručnjak za kriminalistiku s 26 godina iskustva rekao je: “Mislim da je korumpiranost svuda prisutna. Pošteni su policajci veoma rijetki. Ako policajac pretražuje kuću u koju je provaljeno i pronađe novac, vjerojatno će ga uzeti. Ukoliko pronađe neke dragocjenosti koje su ukradene, jedan će dio zadržati za sebe.” Zbog čega neki policajci postanu nepošteni?

Neki su u početku veoma dosljedni svojim visokim moralnim mjerilima, no zatim podlegnu utjecaju iskvarenih kolega i niskih mjerila koja vladaju u svijetu kriminala s kojim su svakodnevno u doticaju. U knjizi What Cops Know citirane su riječi jednog čikaškog policajca koji je rekao: “Policajci su u stalnom doticaju sa zlom. Okruženi su njime. Mogu ga dodirnuti, kušati, pomirisati i čuti te su primorani nositi se s time.” Izloženost takvoj izopačenosti lako može negativno utjecati na osobu.

Premda policija obavlja posao koji je od neprocjenjive vrijednosti, ona nije savršena. Možemo li se nadati nekom boljem rješenju?