Pobjeda slobode govora na Vrhovnom sudu

Presudni dan osvanuo je 17. lipnja 2002, kada je Vrhovni sud objavio svoje obrazloženje presude. Kakva je bila njegova odluka? O tome se moglo pročitati u novinskim naslovima. The New York Times izvijestio je: “Sud ukinuo ograničenje na posjete Jehovinih svjedoka.” U listu The Columbus Dispatch koji izlazi u Ohiu stajalo je: “Vrhovni sud poništio uredbu o dozvolama.” Klivlendski The Plain Dealer (Ohio) jednostavno je naveo: “Akviziteri ne trebaju dopuštenje mjesne uprave.” List USA Today objavio je: “Pobjeda slobode govora.”

Vrhovni sud poništio je presude nižih sudova protiv Jehovinih svjedoka omjerom glasova 8 naprema 1. Službeno sudsko obrazloženje ispisano je na 18 stranica, a sastavio ga je sudac John Paul Stevens. Ova odluka predstavlja dalekosežnu potvrdu prava Jehovinih svjedoka na vršenje javne službe, koje im je zajamčeno Prvim amandmanom. U svom obrazloženju Sud je naveo da Jehovini svjedoci nisu tražili dozvolu [od načelnika Strattona] zbog toga što, kako su sami rekli, “dozvolu za propovijedanje nalaze u Bibliji”. Potom je Sud citirao riječi iz pismenog podneska [Jehovinih svjedoka]: “Traženje dozvole za propovijedanje od uprave mjesta za nas je gotovo jednako vrijeđanju Boga.”

U obrazloženju Suda dalje je stajalo: “Već preko 50 godina ovaj Sud obesnažuje ograničenja vezana za prodaju robe te raspačavanje tiskanog materijala od vrata do vrata. Nije slučajno da su upravo Jehovini svjedoci pokrenuli velik broj slučajeva u kojima se razmatralo prava zajamčena Prvim amandmanom, kada se zna da je posjećivanje ljudi od vrata do vrata jedan od zahtjeva koje pred njih stavlja njihova religija. Kako smo već naveli u slučaju Murdock protiv države Pennsylvanije iz 1943, Jehovini svjedoci ‘tvrde da slijede primjer Pavla, koji je poučavao “javno i od kuće do kuće”. Djela apostolska 20:20. Biblijsku zapovijed: “Pođite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest svemu stvorenju”, oni shvaćaju doslovno. Marko 16:15. Čineći tako, oni vjeruju da izvršavaju Božju zapovijed.’”

Osvrćući se ponovno na slučaj iz 1943, u obrazloženju se navodi: “Ovu vrstu religiozne aktivnosti Prvi amandman po važnosti izjednačuje s bogoslužjem u crkvama i držanju propovijedi s propovjedaonice. Ona ima isto pravo na zaštitu kakvo imaju svi prihvaćeni i uvriježeni oblici štovanja Boga.” Citirajući presudu koja je donesena u jednom slučaju iz 1939, Sud je naveo: “Traženjem da se ljude ograniči putem dozvola, čime se onemogućava slobodno i neometano raspačavanje tiskanog materijala, zadire se u same temelje Ustavom zajamčenih prava” (kurziv u izvornom tekstu).

Sud je zatim istaknuo nešto vrlo značajno: “Ovi slučajevi pokazuju da se time što se bore protiv propisa kojima se želi ograničiti slobodu govora Jehovini svjedoci ne bore samo za svoja prava.” Potom je objašnjeno kako Jehovini svjedoci “nisu jedini ‘mali ljudi’ koji se suočavaju s prijetnjom da ih se ušutka propisima kao što je uredba općine Stratton”.

U obrazloženju je dalje navedeno da je sporna uredba “uvredljiva, i to ne samo zato što predstavlja povredu vrijednosti koje su zaštićene Prvim amandmanom već i sam koncept slobodnog društva. Naime, uvredljivo je da građanin koji želi razgovarati sa svojim susjedima mora najprije o tome obavijestiti predstavnike vlasti i zatim dobiti dozvolu za to. (...) Zakon koji od građana traži takvo što grubo odstupa od našeg nacionalnog nasljeđa i ustavne tradicije.” Nakon toga u obrazloženju je bilo govora o “pogubnom učinku takvog zakona”.

Strah od kriminala

A što je s gledištem da sporna uredba štiti stanovnike od provalnika i drugih kriminalaca? Sud je obrazložio: “Premda smo svjesni da su strahovanja [građana] opravdana, iz prijašnjih presuda ovog Suda jasno proizlazi da mora postojati ravnoteža između interesa [građana] i uredaba kojima se zadire u prava zajamčena Prvim amandmanom.”

Nadalje se navodi: “Teško je povjerovati da će to što nemaju dozvolu spriječiti kriminalce da pokucaju na nečija vrata i započnu razgovor o nečem što nije obuhvaćeno spornom uredbom. Naprimjer, mogli bi zamoliti da ih se uputi u pravom smjeru ili za dopuštenje da se posluže telefonom (...) ili bi se pak mogli nekažnjeno prijaviti pod lažnim imenom.”

Osvrćući se na presude koje su donesene tijekom 1940-ih, Sud je napisao: “Presude koje su donesene tijekom Drugog svjetskog rata i na temelju kojih se pripadnike religije koje je zastupao podnositelj žalbe [Društvo Watch Tower] uvijek iznova štitilo od blažih oblika progonstva pokazuju kakav je stav ovog Suda prema slobodama zajamčenim Prvim amandmanom koje su obuhvaćene ovim slučajem.”

Kako je glasila konačna odluka Suda? “Presuda Apelacionog suda poništava se i slučaj se vraća istoimenom radi usklađivanja presude s navedenim obrazloženjem. Tako je odlučeno.”

Tako je slučaj okončan presudom kojom je, prema pisanju Chicago Sun-Timesa, “Sud podržao Jehovine svjedoke”, i to odlukom većine omjerom glasova 8 naprema 1.

Što dalje?

Kako su Jehovini svjedoci iz obližnje skupštine Wellsville reagirali na ovu pravnu pobjedu? Naravno da to nije nešto čime bi se razmetali pred stanovnicima Strattona. Jehovini svjedoci ne gaje negativne osjećaje prema stanovnicima tog mjesta, koji su njima dragi susjedi. Gregory Kuhar, Jehovin svjedok iz skupštine Wellsville, rekao je: “Da nismo bili prisiljeni, ne bismo nikada pokrenuli ovu parnicu. No bilo je više nego očito da se radilo o protuzakonitoj uredbi. Nismo tražili pravdu samo za sebe nego i za sve ostale.”

Činjenice pokazuju da su se Jehovini svjedoci posebno trudili kako ne bi izazivali negodovanje stanovnika Strattona. Gene Koontz, jedan drugi Jehovin svjedok, rekao je: “U Strattonu smo zadnji put propovijedali 7. ožujka 1998. — što znači pred više od četiri godine.” Zatim je dodao: “Osobno mi je bilo rečeno da ću biti uhapšen. Tijekom godina policija nam je puno puta prijetila na takav način. No kad smo tražili da nam tu uredbu pokažu napismeno, nikada nismo dobili njihov odgovor.”

Koontz je zatim rekao: “Naša je želja da budemo u dobrim odnosima sa svojim susjedima. Ukoliko netko ne želi da ga posjećujemo, mi poštujemo tu njegovu odluku. No ima onih koji su prijateljski raspoloženi prema nama i rado razgovaraju o Bibliji.”

Gregory Kuhar je rekao: “Mi ovaj slučaj nismo pokrenuli u inat stanovnicima Strattona. Samo smo htjeli dobiti zakonsku potvrdu naše slobode govora koja nam je zajamčena ustavom.”

Potom je rekao: “Nadamo se da ćemo uskoro ponovno propovijedati u Strattonu. Jako bi me radovalo da budem prvi koji će tamo pokucati na nečija vrata. To je Kristova zapovijed i mi se bez obzira na sve moramo vratiti u Stratton.”

Presuda u slučaju “Watchtower protiv općine Stratton” imala je dalekosežne posljedice. Nakon donošenja te presude predstavnici gradskih vlasti u mnogim mjestima Sjedinjenih Država uvidjeli su da svojim uredbama ne mogu i dalje ograničavati djelo evangeliziranja Jehovinih svjedoka. Teškoće povezane s djelom propovijedanja od vrata do vrata dosad su uklonjene u otprilike 90 općina i gradova Sjedinjenih Država.