Nada — koliko je važna?

IAKO je imao samo deset godina, Daniel se već godinu dana borio protiv raka. I liječnici i njegovi najbliži već su izgubili svaku nadu da će ozdraviti. No Daniel je bio optimist. Vjerovao je da će odrasti i postati znanstvenik te pomoći da se jednog dana pronađe lijek protiv raka. Naročito je s puno optimizma očekivao posjet liječnika specijalista za vrstu raka od koje je bolovao. No kada je taj dan konačno stigao, liječnik je zbog lošeg vremena morao otkazati svoj dolazak. Daniel je klonuo duhom. Prvi put u životu postao je malodušan. Za nekoliko je dana umro.

Ovu istinitu priču ispričao je jedan zdravstveni radnik koji se bavio istraživanjem utjecaja nade i beznadnosti na zdravlje. Možda ste i vi čuli neku sličnu priču. Možda ste, primjerice, čuli za neku stariju osobu koja je bila gotovo na samrti, ali je željno iščekivala neki važan događaj — možda posjet neke drage osobe ili neku godišnjicu. Nakon što je to dočekala, ubrzo je umrla. Što u takvim i sličnim slučajevima ljudima daje volju za životom? Ima li nada uistinu toliko snažan utjecaj kao što neki vjeruju?

Sve veći broj medicinskih stručnjaka navodi da optimizam, nada i pozitivne emocije snažno utječu na život i zdravlje ljudi. No ne slažu se svi s time. Neki znanstvenici odbacuju sve takve tvrdnje kao gomilu neutemeljenih priča. Oni smatraju da fizičke bolesti imaju samo fizičke uzroke.

Dakako, takav skepticizam prema nadi i njenom utjecaju na ljude prisutan je još od davnih vremena. Kada je pred više tisuća godina grčki filozof Aristotel zamoljen da definira nadu, odgovorio je: “Nada je san budnih.” A u novije vrijeme američki državnik Benjamin Franklin s gorčinom je rekao: “Tko živi u nadi, umire gladan.”

Što je onda istina? Je li nada nešto čime se ljudi samo zavaravaju, tek nešto u čemu pronalaze utjehu ili stvarno imamo razloga vjerovati da je nada nešto više od toga — nešto što je svakome od nas potrebno da bi bio zdrav i sretan, nešto što je čvrsto utemeljeno i može nam pomoći?