Djeca žrtve nasilja
Na cestama sjeverne Ugande u sumrak možete vidjeti tisuće bosonoge djece. Ona napuštaju svoja sela prije nego što padne mrak i pješače prema većim gradovima, kao što su Gulu, Kitgum i Lira. Čim dođu u grad, raziđu se po zgradama, autobusnim stanicama, parkovima i dvorištima. U zoru ih ponovno možete vidjeti na cesti, na putu kući. Uistinu neobično! No zašto to rade?
NEKI ih zovu “radnici treće smjene”. No ta djeca ne idu u grad na posao. Ona u sumrak odlaze od kuće zato što noću u seoskim predjelima nisu sigurna u vlastitom domu.
Gerilci već gotovo 20 godina napadaju seoska naselja i otimaju djecu. Svake godine odvedu od kuće stotine dječaka i djevojčica te nestanu s njima u prašumi. Najčešće ih otimaju noću. Koriste ih kao vojnike i nosače tereta, a neke i seksualno iskorištavaju. Ako zarobljena djeca ne žele surađivati, odrežu im nos ili usne. One koje uhvate u pokušaju bijega čeka jeziva smrt.
I mnoga druga djeca postala su žrtve nasilja i terorizma. U Sijera Leoneu ima tinejdžera kojima su vojnici mačetama odsjekli šake i stopala kad su imali tek nešto više od godinu dana. U Afganistanu se dječaci i djevojčice igraju minama koje izgledaju poput leptira, a kad te “igračke” eksplodiraju, djeca oslijepe i ostanu bez prstiju.
Neka druga djeca stradala su na drugačiji način. Naprimjer, među 168 poginulih u terorističkom napadu koji je 1995. izvršen u Oklahoma Cityu (SAD) bilo je 19 djece, a neka od njih bila su još u pelenama. Kao što snažan nalet vjetra ugasi plamen svijeće, tako je eksplozija bombe u tren oka okončala živote tih mališana. Tim terorističkim činom oduzeto im je pravo na djetinjstvo, igru, smijeh i toplinu roditeljskog zagrljaja.
Ovo su neki od suvremenih primjera nasilja i terorizma, no nasilje je problem koji, kao što ćemo vidjeti, muči čovječanstvo već stotinama godina.