Je li religija kriva za ratove?
POČETKOM 18. stoljeća engleski svećenik i pisac Jonathan Swift napisao je: “Dovoljno smo religiozni da bismo mrzili, ali nedovoljno da bismo ljubili jedni druge.” Mnogi tvrde da religija stvara podjele među ljudima umjesto da ih ujedinjuje. No ne slažu se svi s tom tvrdnjom.
Uzmimo za primjer zaključak do kojeg je došla jedna grupa znanstvenika s Odsjeka za mirovna istraživanja Sveučilišta u Bradfordu (Velika Britanija). Ti su znanstvenici od BBC-a dobili zadatak da temeljito istraže odnos između religije i nasilja te pruže odgovor na pitanje: Doprinosi li religija miru ili ratu?
U njihovom je izvještaju pisalo: “Nakon što smo proučili povijesne analize čitavog niza stručnjaka, došli smo do zaključka da je u posljednjih 100 godina bilo vrlo malo pravih vjerskih ratova.” U izvještaju je bilo rečeno da su neki ratovi “koje se u medijima često prikazivalo kao vjerske ratove, odnosno oružane sukobe uzrokovane vjerskom netrpeljivošću, zapravo bili ratovi koji su se vodili zbog nacionalizma, oslobođenja teritorija ili samoobrane”.
No mnogi drugi tvrde da svećenstvo prešutno odobrava ili aktivno podupire mnoge oružane sukobe, kao što se vidi iz sljedećih navoda:
“Izgleda da je religija gotovo svuda u svijetu povezana s nasiljem. (...) Posljednjih godina nasilje potaknuto vjerskom netrpeljivošću uzelo je maha među desničarski orijentiranim kršćanima u Sjedinjenim Državama, ratobornim muslimanima i židovima na Bliskom istoku, zavađenim hindusima i muslimanima u južnoj Aziji te među domorodačkim vjerskim zajednicama u Africi i Indoneziji. (...) Moćni pojedinci koji sudjeluju u tim sukobima služe se religijom kako bi stvorili svoj politički identitet i opravdali svoje osvetničke ideologije” (Terror in the Mind of God—The Global Rise of Religious Violence).
“Ironično je da se zemlje u kojima su ljudi najpobožniji često suočavaju s najtežim društvenim problemima. (...) Religija prožima sve pore društva, ali ne uspijeva spriječiti vrtoglavi porast kriminala. (...) To navodi na jasan zaključak: Želite li živjeti u moralnoj, civiliziranoj sredini u kojoj vlada red i mir, klonite se zemalja u kojima su ljudi jako religiozni” (Holy Hatred).
“Baptisti su puno poznatiji po ratovanju nego po zalaganju za mir. (...) Kad je u 19. stoljeću zbog spora oko ukidanja ropstva i nekih drugih pitanja [u Americi] došlo do razdora između različitih baptističkih crkava, koji se ubrzo proširio na cijelu zemlju, baptisti su i na sjeveru i na jugu poduprli vojni sukob, smatrajući da je to pravedan rat te da je Bog na njihovoj strani. Osim toga, baptisti su se borili na strani svoje zemlje u ratovima s Engleskom (1812), Meksikom (1845) i Španjolskom (1898). Ratove s Meksikom i Španjolskom opravdavali su govoreći da su ih vodili ‘isključivo zato da bi donijeli vjersku slobodu potlačenim narodima te utrli put misionarskom djelovanju na novim područjima’. Nije stvar u tome da su baptisti više željeli rat nego mir, već u tome da je većina njih poduprla rat i sudjelovala u njemu kad je do njega došlo” (Review and Expositor—A Baptist Theological Journal).
“Povjesničari su otkrili da je u većini povijesnih razdoblja te u gotovo svim narodima i kulturama svijeta religija poticala ljude na rat, i to obično na obje zaraćene strane. Drevni bojni poklik: ‘Bogovi su na našoj strani!’ spada u najstarije i najdjelotvornije parole kojima se ljude huškalo na rat” (The Age of Wars of Religion, 1000-1650—An Encyclopedia of Global Warfare and Civilization).
“Vjerski vođe trebaju biti kritičniji prema sebi te razmisliti o tome zašto ne pružaju ljudima ispravno vodstvo i ne zastupaju temeljna načela svoje religije. (...) Istina je da sve religije teže za mirom, no pitanje je jesu li one ikad išta učinile za ostvarenje tog cilja” (Violence in God’s Name—Religion in an Age of Conflict).
Svećenstvo svih glavnih religija kršćanstva (katolicizma, pravoslavlja i protestantizma) kroz čitavu je povijest slalo svoje svećenike i kapelane da vojsci podižu borbeni moral te da se mole za poginule i smrtno ranjene vojnike — i to na obje zaraćene strane. Tako su podržavali rat, odobravali krvoproliće i blagoslivljali sve vojske.
Neki će ipak reći da religiju ne možemo kriviti za ratove. No postavlja se pitanje: Je li religija uspjela ostvariti svoje ciljeve i ujediniti svijet?