Cijenite svoje izvanredne sposobnosti

ZAHVALJUJUĆI jedinstvenoj građi svog tijela čovjek je izvanredno spretan i okretan. Nijedna životinja nema tako širok raspon vještina i sposobnosti. To, između ostalog, možemo zahvaliti uspravnom hodu koji nam proširuje vidno polje i oslobađa ruke tako da njima možemo puno toga raditi. Zamislite u čemu bismo sve bili prikraćeni kad bismo morali hodati četveronoške!

Mi ljudi imamo i složeni sustav osjetila, o kojem ćemo govoriti u ovom članku. Taj sustav obuhvaća ruke, uši, oči i naš izvanredan mozak. Upoznajmo malo bolje te dijelove našeg tijela.

Ljudska ruka

Zamislite neki instrument ili alatku koja je izvanredno korisna i precizna, a usto i vrlo lijepa. Upravo su takve naše ruke. Njima možemo udjenuti konac u iglu, uzeti sjekiru i nacijepati drva, naslikati neku lijepu sliku ili svirati klavir. Ruke su i vrlo osjetljive na podražaje. Dovoljan je jedan dodir da otkrijemo jesmo li dotaknuli krzno, papir, kožu, metal, vodu ili drvo. No ruke nisu samo alatke kojima možemo nešto dohvatiti ili obaviti neku radnju. One nam uvelike pomažu i da upoznamo svijet oko sebe. Rukama ujedno možemo pokazati drugima da ih volimo i da nam je stalo do njih.

Kako to da je ljudska ruka tako prilagodljiva, nježna, snažna i sposobna izvoditi istančane pokrete? Postoji mnogo razloga za to. Razmotrimo neke od njih.

1. U šakama imamo više od 50 kostiju, što je otprilike četvrtina ukupnog broja kostiju u našem tijelu. Šaka se sastoji od mnogo složenih dijelova — kostiju, zglobova i ligamenata — koji joj omogućavaju izvanrednu pokretljivost.

2. Palac ljudske ruke postavljen je nasuprot drugim prstima te može dotaknuti njihove jagodice. Sa šakom je povezan pomoću sedlastog zgloba, čija su dva dijela domišljato spojena pod pravim kutom. Zahvaljujući tom zglobu te okolnim mišićima i drugim vrstama tkiva palac je izuzetno pokretljiv i snažan.

3. Kretnjama ruke upravljaju tri skupine mišića. Dvije najsnažnije — pružači i pregibači — nalaze se u podlaktici i pokreću prste pomoću tetiva. Zamislite kako bi ruka bila krupna i nezgrapna kad bi se snažni mišići podlaktice nalazili na šaci! Mišići iz treće skupine mnogo su manji i skladno su raspoređeni po šaci. Oni omogućavaju precizne pokrete prstiju.

4. Naši su prsti živi senzori — na jagodicama imamo čak 2 500 receptora po četvornom centimetru. Svaka vrsta receptora ima drugačiju funkciju, što nam omogućava da osjetimo temperaturu, vlagu, vibracije, pritisak, bol ili površinu predmeta koji dodirujemo. Zbog toga je ljudski prst osjetljiviji od bilo kojeg senzora što ga je načinio čovjek.

Ljudsko uho

Premda neke životinje čuju frekvencije koje mi ljudi ne možemo čuti, audiolozi kažu da zahvaljujući idealnoj kombinaciji uha i mozga ipak imamo izvanredan sluh. On nam omogućava da odredimo glasnoću, visinu i boju zvuka koji čujemo te da procijenimo odakle dolazi i koliko smo udaljeni od njegovog izvora. Čovjek neoštećenog sluha čuje zvukove čija se frekvencija kreće u rasponu od 20 do 20 000 herca, odnosno titraja u sekundi. Naše uho najbolje čuje zvukove čija se frekvencija kreće od 1 000 do 5 000 herca. Zanimljivo je da možemo osjetiti i promjenu frekvencije od samo jednog herca, naprimjer s 440 na 441.

Zdravo ljudsko uho čak može registrirati zvuk kod kojeg je raspon titranja bubnjića manji od promjera jednog atoma! Jedan je fakultetski profesor u svom predavanju rekao: “Ljudski sluh blizu je teoretske granice osjetljivosti. (...) Ne bi imalo smisla da je uho puno osjetljivije na zvučne podražaje.” U tom bismo slučaju čuli samo šumove koji nastaju nasumičnim kretanjem atoma i molekula.

Zvučni valovi koji uzrokuju titranje bubnjića prenose se pomoću slušnih koščica — čekića, nakovnja i stremena — koje ujedno pojačavaju intenzitet zvuka na principu poluge. No što ako iznenada začujemo zaglušujuću buku? U tom slučaju aktivira se prirodni zaštitni mehanizam. Određeni mišići sprečavaju prekomjerno titranje slušnih koščica i tako smanjuju jačinu zvuka. No uho ne smije biti dugo izloženo velikoj buci jer to može dovesti do trajnog oštećenja sluha. Stoga trebamo voditi brigu o čudesnom osjetilu sluha, koje je divan dar od našeg Stvoritelja (Psalam 139:14).

Sluh nam pomaže i da odredimo odakle zvuk dolazi. Tome doprinosi niz faktora, a neki od njih su školjkasti oblik vanjskog uha, njegovi nabori, odvojenost lijevog i desnog uha te fantastična sposobnost mozga da obrađuje primljene podatke. Stoga ako postoji samo mala razlika u jačini zvuka koji dopire do lijevog i desnog uha ili ako zvuk do jednog uha stigne samo 30 milijuntih dijelova sekunde prije nego što stigne do drugog, mozak istog trena signalizira očima da se okrenu prema izvoru zvuka.

Mozak sve to automatski mjeri i izračunava. No zamislite kako bi bilo da sve to moramo svjesno raditi! Trebali bismo itekako vješto koristiti složene matematičke formule, a k tome i računati vrtoglavom brzinom! Kad bi neki izumitelj konstruirao slušni uređaj koji je daleko lošiji od onog što nam ga je podario naš Stvoritelj, ljudi bi ga hvalili na sva usta. No koliko često čujemo ljude da hvale Boga i odaju mu priznanje za sve što je tako divno stvorio? (Rimljanima 1:20).

Ljudsko oko

Neki istraživači procjenjuju da ljudi koji nemaju problema s vidom otprilike 80 posto informacija o svijetu oko sebe primaju osjetilom vida. Oči skladno surađuju s mozgom te nam tako omogućavaju da vidimo niz različitih boja, pratimo kretanje predmeta i slika, raspoznajemo različite uzorke i oblike te vidimo u tri dimenzije. Naše se oko može prilagoditi i različitoj jačini svjetlosti.

Prilagodbu oka na svjetlost i tamu omogućava nekoliko mehanizama koji se skladno nadopunjuju. Naprimjer, promjer zjenice može se povećati s 1,5 na 8 milimetara, pa tako u oko može ući i do 30 puta više svjetlosti. Svjetlost potom prolazi kroz leću, koja je fokusira na mrežnicu, pri čemu se intenzitet svjetlosne energije povećava 100 000 puta. Stoga nikad nemojte gledati u sunce golim okom!

U mrežnici se nalaze dvije vrste fotoreceptora — čunjići i štapići. Čunjića ima oko 6 milijuna. Oni služe za raspoznavanje boja i doprinose oštrini vida. Štapića ima između 120 i 140 milijuna. Oni su najmanje tisuću puta osjetljiviji od čunjića i pomažu nam da vidimo pri slabom svjetlu. U idealnim uvjetima štapić može reagirati na podražaj jednog jedinog fotona svjetlosti!

Prilagodljivosti ljudskog oka na svjetlost različite jačine doprinosi i to što su neuroni mrežnice povezani s čunjićima i štapićima. Kad se nađemo u mraku, ti se neuroni mogu prilagoditi “u svega nekoliko sekundi i poboljšati nam vid 10 i više puta”, izvještava Američko optometrijsko udruženje.

Čovjek je proizveo razne vrste kamera, skenera i računala s odgovarajućom programskom podrškom. No složenost tih uređaja i kompatibilnost različitih dijelova te opreme ne mogu se ni izdaleka mjeriti sa sustavom naših osjetila. Je li onda razumno vjerovati da je naš iznimno složen osjetni sustav nastao slijepim slučajem, kao što to tvrde pobornici teorije o evoluciji? Božji sluga Job, koji je živio u drevno doba, znao je o ljudskom tijelu puno manje nego što mi danas znamo. No ipak je sa strahopoštovanjem rekao Bogu: “Tvoje su ruke oblikovale i načinile svaki djelić moj” (Job 10:8).

Ljudski mozak

Naš mozak izuzetno vješto obrađuje mnoštvo podataka koje mu osjetni organi šalju u obliku živčanih impulsa. On povezuje te podatke s onima koji su već pohranjeni u njegovoj memoriji. Tako neki miris može istog trena potaknuti mozak da u svojoj memoriji pronađe neko davno zaboravljeno iskustvo ili sjećanje na neki događaj. Ako vidimo samo djelić nekog poznatog prizora — naprimjer vrh repa svog psa ili mačke — mozak će odmah dodati pojedinosti koje nedostaju, pa ćemo znati da je u blizini naš kućni ljubimac.

Naravno, čovjekov mozak nije unaprijed programiran da prepozna izgled nekog psa ili mačke, miris ruže, žuborenje potoka ili mekoću krzna. On uči raspoznavati predmete, mirise i zvukove te u vezi s njima stvara određene asocijacije. To potvrđuju i iskustva ljudi koji su od rođenja bili slijepi, ali su s vremenom progledali, možda zahvaljujući nekom kirurškom zahvatu. Njihov je mozak morao naučiti obrađivati bezbroj informacija kojima je odjednom bio obasut. Kako ti ljudi obično reagiraju na nove životne okolnosti?

Oni ubrzo nauče raspoznavati boje, pokrete i jednostavne oblike. No nakon toga neki napreduju brže, a neki sporije. Djeca nastave brzo učiti, pogotovo ako su još vrlo mala. No kod odraslih baš i nije tako. Njima je čak teško prepoznavati lica različitih osoba. Nažalost, većina odraslih ljudi koji progledaju “najprije su jako sretni, no nakon toga postanu razočarani i smeteni jer se ne mogu priviknuti na nove okolnosti, pa često zapadnu i u tešku depresiju”, izvještavaju znanstvenici iz Kochovog laboratorija, koji djeluje u sklopu Kalifornijskog instituta tehničkih znanosti.

Sve nam to pomaže da još bolje razumijemo koliko je čudesno to što je Isus Krist tijekom svoje službe na Zemlji vraćao ljudima vid, sluh i sposobnost govora. On nije samo otvorio oči slijepima i uši gluhima nego im je i omogućio da počnu raspoznavati ono što vide i čuju oko sebe. I nijemi su počeli normalno govoriti, što je posebno fascinantno ako se uzme u obzir činjenica da su neki bili nijemi od rođenja (Matej 15:30; Marko 8:22-25; Luka 7:21, 22). Možemo biti sigurni da nijedan slijepac kojeg je Isus izliječio nije nakon toga zapao u depresiju. Ustvari, jedan od njih hrabro je branio Isusa pred njegovim vjerskim protivnicima, rekavši im: “Nikada se još nije čulo da je tko otvorio oči čovjeku slijepom od rođenja. Da on nije od Boga, ne bi mogao ništa učiniti” (Ivan 9:1-38).

U sljedećem članku razmotrit ćemo neka obilježja čovjekove osobnosti, kao što su hrabrost i ljubav. Jeste li se pitali kako to da ljudi mogu pokazivati te osobine u mjeri u kojoj životinje ne mogu? Nesebična ljubav, samopožrtvovnost i neke druge osobine koje su svojstvene samo nama ljudima velik su kamen spoticanja onima koji žele dokazati da je današnji čovjek samo razvijeniji oblik životinje.