Odobrava li Bog ratove koji se danas vode?

U DREVNO doba izraelski kralj David rekao je: “Pravi Bog (...) ruke moje uči ratovanju, pa mišice moje napinju luk bakreni” (Psalam 18:32, 34).

Apostol Pavao napisao je sukršćanima: “Iako živimo u tijelu, ne ratujemo po tijelu. Jer oružje našega ratovanja nije tjelesno” (2. Korinćanima 10:3, 4).

Jesu li ti biblijski reci u proturječju? Postoje li opravdani razlozi zbog kojih je Bog u prošlosti odobravao ratove starih Izraelaca, ali kršćanima nije odobrio da idu u rat? Je li Bog promijenio svoje gledište o ratovanju? Da bismo dobili jasne odgovore na ta pitanja, razmotrimo tri glavne razlike između Izraelaca i skupštine pravih kršćana.

Tri ključne razlike

1. Stari Izraelci živjeli su u zemlji koju im je dao sam Bog i bili su okruženi narodima koji su prema njima često bili neprijateljski raspoloženi. Stoga je Bog zapovjedio svom narodu da štiti svoju zemlju i čak mu je pomagao da porazi svoje neprijatelje (Suci 11:32, 33). No danas ne postoji neka određena zemlja ili područje koje je Bog dao svojim kršćanskim slugama da u njemu žive. Članova kršćanske skupštine ima u svim zemljama svijeta. Kad bi Kristovi sljedbenici iz jedne zemlje sudjelovali u ratu protiv neke druge zemlje, borili bi se protiv svojih suvjernika — svoje duhovne braće i sestara koje, prema Isusovoj zapovijedi, trebaju ljubiti do te mjere da budu spremni i dati život za njih (Matej 5:44; Ivan 15:12, 13).

2. Stari Izraelci imali su ljudskog kralja, čije se prijestolje nalazilo u Jeruzalemu. Za razliku od njih, pravi kršćani imaju za kralja Isusa Krista, koji je sada moćno duhovno biće i čije se prijestolje nalazi na nebu (Danijel 7:13, 14). Sam je Isus rekao: “Moje kraljevstvo nije dio ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo dio ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde” (Ivan 18:36). Stoga nijedno zemaljsko kraljevstvo — nijedna država ni politička vlast ovog svijeta — ne može za sebe reći da pripada Kristu. Zašto je to važno za Isusove “sluge”, odnosno sljedbenike? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, razmotrimo i treću razliku između Izraelaca i kršćanske skupštine.

3. U starom Izraelu, kao i u drugim drevnim narodima, vladari su često slali poruke preko glasnika ili poslanika (2. Kraljevima 18:13-15; Luka 19:12-14). To čini i Isus Krist. No između njegovih poslanika i onih koje su slali stari Izraelci postoje dvije značajne razlike. Kao prvo, Isus je sve svoje sljedbenike poslao da objavljuju dobru vijest o Kraljevstvu. Rekao im je: “Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas” (Ivan 20:21). Kristovi miroljubivi poslanici nisu uzimali oružje u ruke. Kao drugo, Isusovi sljedbenici prenose poruku svima koji su ih spremni saslušati. Isus je rekao: “Ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima” (Matej 24:14). Također je rekao: “Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, (...) učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!” (Matej 28:19, 20).

Nažalost, Kristovim slugama ne iskazuje se uvijek srdačna dobrodošlica. Zato je Pavao napisao kršćanskom propovjedniku Timoteju: “Kao dobar vojnik Krista Isusa i ti budi spreman trpjeti zlo” (2. Timoteju 2:3). Naravno, Timotej se kao Kristov vojnik služio duhovnim oružjem — između ostalog, i Božjom pisanom Riječju, koja se naziva “mač duha” (Efežanima 6:11-17).

Zašto je Bog odbacio Izraelce i osnovao kršćansku skupštinu?

Izraelski je narod oko 1 500 godina bio u posebnom odnosu s Bogom. Taj se odnos zasnivao na savezu što ga je Bog sklopio s njima (2. Mojsijeva 19:5). Savez koji je Bog preko Mojsija sklopio s Izraelcima uključivao je Deset zapovijedi i druge zakone, koji su poticali narod da štuje pravog Boga i živi po visokim moralnim mjerilima (2. Mojsijeva 19:3, 7, 9; 20:1-17). Nažalost, izraelski je narod postao nevjeran Bogu i čak je ubio neke od njegovih proroka (2. Ljetopisa 36:15, 16; Luka 11:47, 48).

Jehova je na koncu poslao na Zemlju svog Sina, Isusa Krista, koji se rodio kao Židov. Umjesto da prihvati Isusa kao Mesiju, židovski ga je narod odbacio. Zato je Bog raskinuo višestoljetni savez s Izraelom i tako se srušio simboličan zid koji je odvajao Židove od ne-Židovaa (Efežanima 2:13-18; Kološanima 2:14). U to je vrijeme Bog osnovao kršćansku skupštinu te postavio Isusa za njenog poglavara. Do kraja 1. stoljeća ta je skupština postala prava međunarodna zajednica braće i sestara. Bog “u svakom narodu prihvaća onoga tko ga se boji i čini što je pravedno”, napisao je apostol Petar, koji je bio Židov (Djela apostolska 10:35).

Jehovini svjedoci ugledali su se na prve kršćane. Stoga su poznati po tome da revno propovijedaju te da se ne miješaju u politiku niti sudjeluju u ratovima (Matej 26:52; Djela apostolska 5:42). Oni ne dopuštaju da ih išta odvrati od objavljivanja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu jer jedino ono može iskorijeniti sve zlo sa Zemlje i donijeti njenim stanovnicima trajan mir. Imajući na umu tu divnu nadu, apostol Pavao je napisao: “Kao Kristovi zastupnici molimo: ‘Pomirite se s Bogom!’” (2. Korinćanima 5:20). Te riječi još su značajnije danas, kada se bližimo kraju “posljednjih dana” ovog zlog svijeta (2. Timoteju 3:1-5).