Lekcija 4

Glasnoća i stanke

1, 2. Zašto moramo govoriti dovoljno glasno?

¹ Ako te drugi ne mogu lako čuti, vrijednost onog što kažeš bit će izgubljena. S druge strane, ako govoriš preglasno, to može iritirati slušaoce i tako im odvratiti pažnju od izvrsnih misli koje si pripremio. Potreba da se pozabavimo adekvatnom glasnoćom očituje se u mnogim Dvoranama Kraljevstva, kada oni koji sjede u stražnjem dijelu dvorane često ne mogu čuti one koji na sastancima daju komentare u prednjem dijelu dvorane. Ponekad i onaj koji govori s podija možda ne govori dovoljno glasno pa tako ne uspijeva nadahnuti svoje slušaoce. I u službi propovijedanja se susrećemo s osobama koje slabo čuju a ponekad se javlja i buka s kojom se moramo boriti, bilo da dolazi iz samog doma kojeg posjećujemo ili pak izvana. Sve to ukazuje da trebamo dobro paziti na odgovarajuću glasnoću.

² Dovoljno glasno da se ugodno čuje. Prvi moment koji određuje koliko glasno treba govoriti najbolje se može proanalizirati pitanjem: Je li jačina glasa bila odgovarajuća? To jest, jesu li te oni u zadnjem redu čuli a da nisi zaglušio one u prednjem dijelu? Za novog učenika može biti dovoljno da uzme u obzir ovaj moment, ali oni koji su napredniji trebaju nastojati jednako tako svladati i sljedeće aspekte ovog pitanja. Nadglednik škole treba odrediti do koje će mjere svakog učenika savjetovati u vezi s ovom značajkom.

3-10. Koje nam okolnosti pomažu odrediti koliko glasno trebamo govoriti?

³ Glasnoća koja odgovara okolnostima. Govornik mora biti svjestan različitih uvjeta pod kojima govori. Ta svjesnost povećava njegovu moć razlučivanja, čini ga fleksibilnijim i omogućava mu da lakše dosegne i zadrži svoje slušaoce.

⁴ Uvjeti variraju od dvorane do dvorane a i s veličinom auditorija. Da bi bio gospodar situacije, moraš biti gospodar svoje glasnoće. Održavanje govora u Dvorani Kraljevstva zahtijeva veću glasnoću od razgovora u dnevnoj sobi novozainteresirane osobe. Isto tako, mala grupa koja sjedi u prednjem dijelu dvorane, kao naprimjer na sastanku za službu propovijedanja, zahtijevat će manju glasnoću nego što će je zahtijevati govor u dvorani koja je, kao naprimjer na službenom sastanku, ispunjena.

⁵ No čak ni ovi uvjeti nisu konstantni. U dvorani i izvan nje ponekad se nenadano javlja buka. Prolazak automobila, vlak na obližnjoj pruzi, bučno glasanje životinje, dječji plač, dolazak onog koji kasni — sve to od tebe zahtijeva da prilagodiš jačinu svog glasa. Propustiš li uočiti ove uvjete i ne počneš li govoriti glasnije, slušaocima će promaknuti nešto važno, a možda i sama glavna točka.

⁶ Mnoge skupštine imaju razglasni uređaj. Ali ako učenik ne pazi kako ga koristi, a glasnoća mu se ekstremno koleba od glasnog do tihog, možda će ga trebati savjetovati zato što nije dovoljno pazio na to. (Vidi Zadatak 13 u “Vodiču za teokratsku službu osposobljavanja”, koji govori o upotrebi mikrofona.)

⁷ Ponekad će govornik jednostavno zbog prirode svog glasa teško ovladati glasnoćom. Ako je to i tvoj problem, pa jednostavno ne možeš govoriti glasnije, nadglednik škole će to uzeti u obzir prilikom savjetovanja. Može ti predložiti izvjesne vježbe ili program treninga kojim ćeš razviti i ojačati svoj glas. Međutim, priroda glasa sama po sebi posebna je točka za savjet i neće je se isticati kod razmatranja glasnoće.

⁸ Ni u kojem govoru ne može se donijeti sud o svakoj mogućoj okolnosti. Savjet se treba odnositi na govor koji je upravo održan, a ne na svaku mogućnost koja bi se mogla pojaviti. Međutim, ako izgleda da postoji takva potreba, nadglednik škole može upozoriti učenika na moguće probleme s kojima bi se mogao suočiti pod drugačijim okolnostima, čak i ako ga je za njegov upravo održani govor pohvalio i na obrazac za savjete upisao ocjenu “D”.

⁹ Kako učenik može odrediti govori li dovoljno glasno? Reakcija slušalaca jedan je od najboljih barometara. Iskusni će govornik tokom svog uvoda pažljivo promatrati one koji sjede otraga u dvorani tako da na osnovu njihovog izraza lica i cjelokupnog držanja bude u stanju odrediti mogu li ga ugodno čuti, te će u skladu s time promijeniti svoju glasnoću. Kad jednom stekne “osjećaj” za dvoranu, više neće imati poteškoća.

¹⁰ Drugi je način promatrati druge govornike u tom istom programu. Je li ih lako čuti? Koliko glasno govore? Prilagodi u skladu s time svoju glasnoću.

11, 12. Zašto je važno da glasnoća odgovara gradivu?

¹¹ Glasnoća koja odgovara gradivu. Ovaj aspekt naše diskusije o glasnoći ne treba brkati s modulacijom. Trenutno smo zainteresirani jednostavno za prilagođavanje glasnoće danom gradivu o kom govorimo. Naprimjer, ako učenik iz Pisama čita prijetnje, glasnoću će očito drugačije podešavati negoli ako čita savjet o ljubavi među braćom. Usporedi također Izaiju 36:11 sa recima 12 i 13 i zapazi razliku koja je morala postojati u načinu na koji su se ove izjave izgovarale. Glasnoća mora biti prilagođena gradivu, ali u tome nikad ne treba pretjerivati.

¹² Da bi odredio koliko glasno moraš govoriti, pažljivo proanaliziraj svoje gradivo i cilj svog govora. Ako želiš izmijeniti razmišljanje svojih slušalaca, nemoj ih otjerati govoreći preglasno. Međutim, ako ih želiš potaknuti na srčanu aktivnost, možda bi trebao osnažiti ono što kažeš, govoreći glasnije. Ako gradivo zahtijeva snagu, nemoj ga oslabljivati govoreći pretiho.

**********

13-16. Istakni vrijednost stanki.

¹³ Ispravno smještene stanke prilikom održavanja govora, skoro su isto toliko važne koliko i adekvatna glasnoća. Bez njih, značenje iskazâ lako postaje nejasno, a glavne točke koje bi tvoji slušaoci trebali upamtiti ne uspijevaju ostaviti trajan utisak. Stanke ti pružaju samopouzdanje i sigurnost u nastupu, omogućuju ti bolju kontrolu disanja i daju ti priliku da budeš sabran na težim mjestima govora. Stanke pokazuju slušaocima da situaciju držiš pod kontrolom, da nisi pretjerano nervozan, da uzimaš u obzir svoj auditorij, i da imaš nešto što želiš da oni čuju i upamte.

¹⁴ Novi govornik ne bi trebao oklijevati sa stjecanjem umijeća efektne upotrebe stanki. Kao prvo, moraš biti uvjeren da je ono što imaš reći važno i da želiš da se to upamti. Majka koja opominje svoje dijete ponekad prije svojih primjedbi kaže nešto što će privući njegovu pažnju. Ne nastavlja govoriti sve dok joj dijete nije obratilo punu pažnju. Tek će tada reći ono što ima na umu. Želi biti sigurna da dijete neće zanemariti ono što mu govori te da će to i upamtiti.

¹⁵ Neki ljudi nikad u govoru ne prave stanke, čak ni u svakodnevnom govorenju. Ako je to i tvoj problem, razvijaj ovu značajku da bi efikasnije obavljao svoju službu propovijedanja. U toj službi naše govorenje ima oblik razgovora. Želiš li da te stanar ne prekine kad načiniš stanku, nego da te sasluša i sačeka da završiš, tada stanke moraš koristiti na pravilan način. Umijeće spretnog i vještog korištenja stanki u razgovoru isto je tako važno i isto tako korisno kao i na podiju.

¹⁶ Jedan od ozbiljnih problema u vezi s prikladnim korištenjem stanki u izlaganju prevelika je količina gradiva. Izbjegavaj je. Uračunaj vrijeme za stanke; one su neophodne.

17-21. Objasni zašto je važno praviti stanke zbog interpunkcije.

¹⁷ Stanka zbog interpunkcije. Koristiti stanke zbog interpunkcije, jednostavnim jezikom izrečeno, znači koristiti stanke zbog jasnoće misli; zbog isticanja ideja koje su povezane s njima; zbog naznačivanja izraza, cjelina, krajeva rečenica i odlomaka. U velikom broju slučajeva, takve se promjene mogu naznačiti varijacijama u glasu, ali se i stankama na efektan način može onome što se govori dodati usmena interpunkcija. A budući da zarezi i točke-zarezi imaju različito značenje u raspodjeli rečenice, u skladu s tim treba varirati i njihova upotreba.

¹⁸ Pogrešno smještene stanke mogu potpuno izmijeniti rečeničnu misao. Za ilustraciju toga mogu poslužiti Isusove riječi iz Luke 23:43 (NW): “Zaista ti kažem danas: bit ćeš sa mnom u Raju.” Ako bi se dvotočka ili stanka umetnule između “kažem” i “danas” to bi rezultiralo potpuno drugačijom misli, kao što se vidi iz uobičajene krive interpretacije ovog stavka. Dakle, ispravno je korištenje stanki neophodno da bi se prenijela željena misao.

¹⁹ Nauči se usmeno obilježavati interpunkcijske znakove u slobodnom govorenju, tako da prilikom čitanja paziš na sve napisane interpunkcijske znakove. Jedini napisani interpunkcijski znak koji se ponekad u čitanju može zanemariti jest zarez. Zastati kod zareza ili ne zastati, često je stvar osobnog izbora. Ali točke-zarezi, točke, navodnici, te podjela na odlomke, sve se to mora uzeti u obzir.

²⁰ Možda bi ti pomoglo da u toku čitanja gotovog sastavka govora ili dijela iz Biblije praviš oznake u tekstu. Između riječi kod kojih treba umetnuti kratku stanku (možda samo oklijevanje) povuci malu vertikalnu liniju; tamo gdje je potrebna duža stanka napiši dvije linije ili možda “X”.

²¹ S druge strane, ako tijekom vježbe čitanja ustanoviš da su ti izvjesne rečenice nezgodne i da uvijek zastaješ na pogrešnim mjestima, olovkom možeš označiti riječi, povezujući sve one koje čine cjeloviti izraz. Kad zatim budeš čitao, nemoj načiniti stanku ili simulirati oklijevanje sve dok ne dođeš do posljednje od spojenih riječi. Mnogi iskusni govornici to čine.

22-24. Zašto treba načiniti stanku kod prelaska na novu misao?

²² Stanka kod prelaska na novu misao. Kod prelaska s jedne od glavnih točaka na drugu, stanka slušaocima daje priliku da razmisle. Osim toga, ona sprečava krivo shvaćanje. Umu daje priliku da se prilagodi, da uoči promjenu pravca i da slijedi razvijanje nove misli koja se iznosi. Za govornika je stanka kod prelaska s jedne ideje na drugu isto tako važna kao što je i za vozača automobila važno da uspori kako bi zaokrenuo.

²³ U nacrtu za slobodni govor, gradivo mora biti organizirano tako da omogući stanke između glavnih točaka. Stanke ne bi trebale ometati kontinuitet ili sustavnost govora, ali ipak bi misli trebale biti tako dobro formulirane da ti omoguće pojedinu točku izgraditi do kulminacije, potom načiniti stanku, i zatim prijeći na novu misao. Takve kulminacione točke i prelaske s misli na misao možeš, ako je potrebno, čak označiti u nacrtu svog govora da bi se podsjetio na njih.

²⁴ Stanke kod prelaska s misli na misao obično su duže negoli stanke zbog interpunkcije; međutim, s duljinom stanki u govoru ne treba pretjerivati jer će se u suprotnom izlaganje otezati. Osim toga, vjerojatno će u tom slučaju zvučati neprirodno.

25-28. Objasni kako nam stanke pomažu da bismo istaknuli neku točku kao i da bismo izišli na kraj s okolnostima koje nas ometaju.

²⁵ Stanka za naglašavanje. Stanka za naglašavanje obično se koristi kao stanka dramatičnosti. Ona stvara iščekivanje ili pak slušaocima daje priliku da razmisle.

²⁶ Stanka prije važne točke stvara očekivanje. Stanka nakon nje omogućava umu da u potpunosti upije misli. Ova dva načina upotrebe stanki nisu ista, pa zato moraš odlučiti koji je prikladniji u pojedinom slučaju ili treba koristiti oba.

²⁷ Stanke za naglašavanje treba koristiti samo kod osobito značajnih izjava, inače se njihova vrijednost gubi.

²⁸ Stanka kad to zahtijevaju okolnosti. Smetnje često zahtijevaju da govornik nakratko zastane. Ako smetnja nije preglasna a ti možeš početi govoriti glasnije i nastaviti, obično će to biti i najbolje. Ali, ako je smetnja dovoljno zamjetljiva da bi u potpunosti omela govor, tada moraš zastati. Slušaoci će cijeniti tvoju obzirnost. Osim toga, mnogo puta u takvim slučajevima oni te uopće neće slušati, zato što će ih prolazna smetnja dekoncentrirati. Zato koristi stanke na efektan način, kako bi bio siguran da tvoji slušaoci izvlače punu korist iz dobrih stvari koje im želiš reći.