Da li je normalno tako se osjećati?
JEDNA ožalošćena osoba piše: “Kao dijete u Engleskoj, bio sam odgojen da ne pokazujem javno svoje osjećaje. Sjećam se da mi je otac, bivši vojnik, kroz stisnute zube govorio: ‘Da nisi plakao!’ kad mi je nešto nanijelo bol.
Ne mogu se sjetiti da li je moja majka ikada poljubila ili zagrlila ikoga od nas djece (bilo nas je četvero). Imao sam 56 godina kad mi je otac umro. Osjećao sam užasan gubitak. Ipak, u početku nisam mogao plakati.”
U nekim kulturama ljudi izražavaju svoje osjećaje otvoreno. Bez obzira da li su sretni ili tužni, drugi znaju kako se oni osjećaju. S druge strane, u nekim dijelovima svijeta, naročito u sjevernoj Evropi i Britaniji, od ljudi, a posebno od muškaraca, očekuje se da skrivaju svoje osjećaje, da potiskuju svoje emocije, da stisnu zube i da im ne bude na jeziku što im je na srcu. Ali kad si pretrpio gubitak voljene osobe, da li je na neki način neispravno izraziti svoju tugu? Što kaže Biblija?
Oni koji su plakali u Bibliji
Bibliju su napisali Hebreji s područja istočnog Mediterana, koji su bili izražajni ljudi. Ona sadrži mnogo primjera pojedinaca koji su otvoreno pokazivali svoju tugu. Kralj David je oplakivao gubitak svog ubijenog sina Amnona. Ustvari, on “plakaše vrlo” (2. Samuelova 13:28-39). Čak je tugovao zbog gubitka svog izdajničkog sina Apsaloma, koji je pokušao uzurpirati kraljevski položaj. Biblijski izvještaj nam govori: “Tada se car [David] sneveseli i pope se u gornju klijet nad vratima, i stade plakati, a idući govoraše: sine moj Apsalome, sine moj, sine moj Apsalome! Kamo da sam ja umr’o mjesto tebe. Apsalome sine moj, sine moj!” (2. Samuelova 18:33). David je tugovao kao svaki normalni otac. I koliko su samo puta roditelji poželjeli da su oni umrli umjesto svoje djece! Izgleda tako neprirodno da dijete umre prije roditelja.
Kako je Isus reagirao na smrt svog prijatelja Lazara? Plakao je dok se približavao grobu (Ivan 11:30-38). Marija Magdalena je kasnije plakala dok se približavala Isusovom grobu (Ivan 20:11-16). Istina, kršćanin koji posjeduje razumijevanje biblijske nade u uskrsnuće ne tuguje neutješno, kao što je to slučaj kod nekih koji nemaju jasan biblijski temelj za svoja vjerovanja o stanju mrtvih. Ali, kao čovjek s normalnim osjećajima, pravi kršćanin, čak i uz nadu uskrsnuća, stvarno tuguje i oplakuje gubitak bilo koje voljene osobe (1. Solunjanima 4:13, 14).
Plakati ili ne plakati
Kako je s našim reakcijama danas? Nalaziš li da ti je teško ili neugodno pokazati svoje osjećaje? Što preporučuju savjetnici? Njihova suvremena gledišta često samo odražavaju drevnu nadahnutu mudrost Biblije. Oni kažu da trebamo izražavati svoju tugu, a ne je potiskivati. To nas podsjeća na vjerne muževe iz prošlosti, kao što su Job, David i Jeremija, čiji se izrazi tuge mogu pronaći u Bibliji. Oni sigurno nisu gušili svoje osjećaje. Dakle, nije mudro izolirati se od ljudi (Priče Salamunove 18:1, NW). Naravno, tugovanje se u različitim kulturama izražava na različite načine, a ovisi i o prevladavajućim religioznim vjerovanjima.a
Što ako imaš potrebu za plakanjem? Plakanje je dio ljudske prirode. Prisjeti se ponovo Lazarove smrti, kad se Isus ‘zgrozio u duhu i (...) udariše mu suze’ (Ivan 11:33, 35). Time je pokazao da je plakanje normalna reakcija na smrt voljene osobe.
Normalno je tugovati i plakati kad umre voljena osoba
To potvrđuje slučaj jedne majke. Anne, koja je izgubila svoju bebu Rachel zbog SIDS-a (Sindroma iznenadne dojenačke smrti). Njen suprug je komentirao: “Iznenađujuće je bilo to što ni ja ni Anne nismo plakali na sprovodu. Svi drugi su plakali.” Na to je Anne odgovorila: “Da, ali ja sam se dobro isplakala za nas oboje. Mislim da me stvarno udarilo nekoliko tjedana nakon tragedije, kad sam jednog dana konačno bila sama u kući. Plakala sam čitav dan. Ali vjerujem da mi je to pomoglo. Osjećala sam se bolje nakon toga. Morala sam prežaliti gubitak svoje bebe. Stvarno vjerujem da trebaš pustiti da se ljudi koji tuguju isplaču. Iako je prirodna reakcija kad drugi kažu: ‘Nemoj plakati’, to zapravo ne pomaže.”
Kako su neki reagirali
Kako su neki reagirali kad su bili shrvani gubitkom voljene osobe? Naprimjer, razmotrimo Juanitin slučaj. Ona zna kakav je osjećaj izgubiti bebu. Imala je pet spontanih pobačaja. Sada je ponovo bila trudna. Zato je, kad je nakon prometne nesreće dospjela u bolnicu, njena zabrinutost bila razumljiva. Dva tjedna kasnije dobila je trudove — prije vremena. Ubrzo nakon toga rodila se mala Vanessa — teška samo malo više od 900 grama. “Bila sam tako uzbuđena”, prisjeća se Juanita. “Konačno sam postala majka!”
Ali njena sreća bila je kratkog vijeka. Četiri dana kasnije Vanessa je umrla. Juanita se prisjeća: “Osjećala sam se tako prazno. Uzeto mi je majčinstvo. Osjećala sam se nepotpuno. Bilo je bolno doći kući u sobu koju smo pripremili za Vanessu i pogledati male benkice koje sam joj kupila. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci, ponovno sam proživljavala dan njenog rođenja. Nisam željela nikoga vidjeti.”
Ekstremna reakcija? Drugima je to možda teško razumjeti, ali oni koji su, poput Juanite, prošli kroz to objašnjavaju da su tugovali za svojom bebom baš kao što bi tugovali i za nekim tko je živio neko duže vrijeme. Roditelji vole svoje dijete, kažu, puno prije nego se rodi. To je posebna veza s majkom. Kad beba umre, majka osjeća da je otišla stvarna osoba. A to je ono što drugi trebaju razumjeti.
Kako osjećaji ljutnje i krivnje mogu utjecati na tebe
Jedna druga majka izrazila je svoje osjećaje kad joj je bilo rečeno da je njen šestogodišnji sin iznenada umro od prirođenog srčanog problema. “Prošla sam kroz čitav niz reakcija — otupjelost, nevjerovanje, krivnju i ljutnju prema svom mužu i prema liječniku jer nije shvatio u kako se ozbiljnom stanju nalazi.”
Ljutnja može biti još jedan simptom tuge. Može se raditi o ljutnji prema liječnicima i medicinskim sestrama, zbog osjećaja da su trebali napraviti više u brizi za preminulog. Ili se možda radi o ljutnji prema prijateljima i rođacima koji su, kako izgleda, rekli ili napravili nešto krivo. Neki se razljute na umrlog jer je zanemario svoje zdravlje. Stella se prisjeća: “Sjećam se da sam bila ljuta na muža jer sam znala da je moglo biti drugačije. Bio je jako bolestan, ali je ignorirao upozorenja liječnika.” A ponekad postoji ljutnja na preminuloga zbog bremena koje njegova ili njena smrt stavlja na onoga tko je ostao iza njega.
Neki se osjećaju krivima zbog ljutnje — to jest, oni možda osuđuju sebe jer osjećaju ljutnju. Drugi krive sebe zbog smrti svoje voljene osobe. “Ne bi umro”, uvjeravaju sami sebe, “samo da sam ga prisilila da ranije otiđe liječniku” ili “da otiđe kod drugog liječnika” ili “da više pazi na svoje zdravlje”.
Gubitak djeteta užasna je trauma — roditeljima se može pomoći iskrenim suosjećanjem i uživljavanjem
Kod drugih krivnja ide i dalje od toga, naročito ako je njihova ljubljena osoba umrla iznenada, neočekivano. Počinju se prisjećati situacija kad su se razljutili na preminuloga ili su se posvađali s njim. Ili možda smatraju da preminulom zapravo nisu bili sve što su trebali biti.
Dugi proces tugovanja mnogih majki potvrđuje ono što kažu mnogi stručnjaci, da gubitak djeteta ostavlja trajnu prazninu u životu roditelja, naročito majke.
Kad izgubiš bračnog druga
Gubitak bračnog partnera predstavlja jednu drugu vrstu traume, naročito ako su oboje vodili vrlo aktivan zajednički život. To može značiti kraj cijelog jednog načina života, kraj putovanja, posla, zabave i međusobne ovisnosti.
Eunice objašnjava što se dogodilo kad je njen muž iznenada umro od srčanog udara. “Prvi tjedan sam bila u stanju emocionalne otupjelosti, kao da sam prestala funkcionirati. Čak nisam razlikovala okuse i mirise. Ipak, smisao za logiku nastavio mi je normalno funkcionirati. Budući da sam bila pokraj svog muža dok su mu pokušavali stabilizirati stanje koristeći reanimaciju i medikamente, nisam doživjela uobičajene simptome poricanja. Svejedno, bio je prisutan intenzivan osjećaj frustracije, kao da sam gledala kako auto prelazi rub provalije a ja ništa ne mogu napraviti.”
Da li je plakala? “Naravno da jesam, naročito dok sam čitala stotine pisama s izrazima suosjećanja. Plakala sam kod svakog pisma. To mi je pomoglo da se suočim s preostalim dijelom dana. Ali ništa nije moglo pomoći kad su me stalno ispitivali kako se osjećam. Bilo je očito da mi je grozno.”
Što je pomoglo Eunice da preživi razdoblje svoje tuge? “I neznajući, nesvjesno sam donijela odluku da nastavim sa svojim životom”, kaže ona. “Međutim, još uvijek me boli kad se sjetim da moj muž, koji je tako volio život, nije ovdje da bi uživao u njemu.”
“Nemojte dozvoliti da vam drugi diktiraju...”
Autori knjige Leavetaking—When and How to Say Goodbye (Opraštanje — kada i kako reći zbogom) savjetuju: “Nemojte dozvoliti da vam drugi diktiraju kako trebate postupati ili kako se trebate osjećati. Proces tugovanja kod svakoga djeluje drugačije. Drugi mogu misliti — i dati vam na znanje da tako misle — da se previše žalostite ili da se ne žalostite dovoljno. Oprostite im i zaboravite to. Ako se pokušavate stisnuti u kalup koji su napravili drugi ljudi ili društvo kao cjelina, sprečavate svoj napredak prema oporavljenom emocionalnom zdravlju.”
Naravno, različiti ljudi pristupaju svojoj žalosti na različite načine. Ne pokušavamo natuknuti da je svakoj osobi jedan način obavezno bolji od drugoga. Međutim, javlja se opasnost kad nastupi stagnacija, kad se ožalošćena osoba ne može pomiriti sa realnošću situacije. Možda bi tada bila potrebna pomoć suosjećajnih prijatelja. Biblija kaže: “U svako doba ljubi prijatelj, i brat postaje u nevolji.” Zato se nemoj bojati potražiti pomoć, razgovarati i plakati (Priče Salamunove 17:17).
Tuga je normalna reakcija na gubitak i nije neispravno da tvoju tugu vide i drugi. No, daljnja pitanja traže odgovore: ‘Kako mogu živjeti sa svojom tugom? Da li je normalno doživljavati osjećaje krivnje i ljutnje? Kako da postupam s tim reakcijama? Što mi može pomoći da podnesem gubitak i tugu?’ U sljedećem dijelu bit će odgovoreno na ta i druga pitanja.
a Naprimjer, u narodu Joruba iz Nigerije postoji tradicionalno vjerovanje u reinkarnaciju duše. Zato kad majka izgubi dijete, intenzivno tugovanje traje samo jedno kratko razdoblje, jer kako kaže joruba pripjev: “Prolila se voda. Tikvica se nije razbila.” Prema narodu Joruba, to znači da tikvica za držanje vode, majka, može roditi još jedno dijete — možda reinkarnaciju umrlog. Jehovini svjedoci ne slijede bilo kakve tradicije temeljene na praznovjerju koje proizlazi iz pogrešnih ideja o besmrtnoj duši i reinkarnaciji, što nema potvrde u Bibliji (Propovjednik 9:5, 10; Ezehijel 18:4, 20).