“Odvažno [su] govorili u Jehovino ime”

1, 2. Što se Pavlu i Barnabi dogodilo u Listri?

U LISTRI je zavladao metež. Dvojica stranaca, Pavao i Barnaba, izliječila su čovjeka koji je bio paraliziran od rođenja, nakon čega je on počeo skakati od radosti. Ljudi su bili izvan sebe od divljenja, a Zeusov je svećenik za njih dvojicu donio vijence jer je narod zaključio da su bogovi. Kroz graju ushićenog mnoštva čulo se frktanje i mukanje bikova koje je svećenik htio žrtvovati njima u čast. Pavao i Barnaba povikali su iz svega glasa kako bi ih spriječili u tome. Razderali su haljine, utrčali među mnoštvo i jedva ih uspjeli uvjeriti da im ne prinesu žrtve.

² Potom su iz pizidijske Antiohije i Ikonija stigli Židovi koji su bili protivnici kršćanstva. Podmuklim klevetama zatrovali su Listrane i okrenuli ih protiv Pavla i Barnabe. Tako je mnoštvo koje je njih dvojicu ranije smatralo bogovima sada okružilo Pavla i zasulo ga kamenjem, te je on izgubio svijest. Iskalivši svoj gnjev, odvukli su pretučenog Pavla izvan grada i ostavili ga ondje misleći da je mrtav.

3. Koja ćemo pitanja razmotriti u ovom poglavlju?

³ Kako je došlo do tog nemilog događaja? Što današnji objavitelji dobre vijesti mogu naučiti iz izvještaja o Barnabi, Pavlu i prevrtljivim stanovnicima Listre? I kako kršćanski starješine mogu oponašati Barnabu i Pavla, koji su vjerno i ustrajno izvršavali svoju službu i “odvažno govorili u Jehovino ime”? (Djela 14:3).

“Brojni Židovi i Grci postali [su] vjernici” (Djela 14:1–7)

4, 5. Zašto su Pavao i Barnaba došli u Ikonij i što se ondje dogodilo?

⁴ Nekoliko dana ranije Pavao i Barnaba bili su izbačeni iz pizidijske Antiohije nakon što su Židovi u tom rimskom gradu podjarili ljude protiv njih. No oni se nisu obeshrabrili, nego su “otresli prašinu sa svojih nogu” kao znak da su upozorili stanovnike toga grada koji ih nisu htjeli slušati (Djela 13:50–52; Mat. 10:14). Mirno su otišli odande i prepustili Bogu da sudi njihovim protivnicima (Djela 18:5, 6; 20:26). S nepomućenom radošću ta su dvojica misionara nastavila svoje propovjedničko putovanje. Krenuli su na jugoistok i nakon otprilike 150 kilometara stigli na plodnu visoravan smještenu između gorskih lanaca Taurusa i Sultana.

⁵ Pavao i Barnaba najprije su došli u Ikonij, jedan od važnijih gradova rimske provincije Galacije, u kojem se zadržao utjecaj grčke kulture.a Ondje je živjelo mnogo Židova, koji su imali velik utjecaj u gradu, a i mnogo obraćenika na židovsku vjeru. Po svom običaju Pavao i Barnaba došli su u sinagogu i počeli propovijedati (Djela 13:5, 14). Govorili su “tako uvjerljivo da su brojni Židovi i Grci postali vjernici” (Djela 14:1).

6. Zašto su Pavao i Barnaba bili tako djelotvorni propovjednici i kako ih možemo oponašati?

⁶ Zašto je ono što su Pavao i Barnaba govorili bilo tako djelotvorno? Pavao je bio prava enciklopedija biblijske mudrosti. Vrlo je vješto povezivao povijesne događaje, proročanstva i Mojsijev zakon kako bi dokazao da je Isus obećani Mesija (Djela 13:15–31; 26:22, 23). A na Barnabi se vidjelo da mu je stalo do ljudi (Djela 4:36, 37; 9:27; 11:23, 24). Ni Pavao ni Barnaba nisu se oslanjali na svoju mudrost, nego su govorili “u Jehovino ime”. Kako ih možeš oponašati kao propovjednik dobre vijesti? Na sljedeći način: Dobro se upoznaj s Božjom Riječju. Pronađi biblijske retke koji bi mogli privući pažnju onih s kojima ćeš razgovarati. Razmišljaj o tome kako možeš na konkretan način utješiti i ohrabriti ljude. Uvijek poučavaj ljude na temelju Jehovine Riječi, a ne na temelju vlastite mudrosti.

7. (a) Kakav učinak dobra vijest ima na ljude? (b) Što bi trebao imati na umu ako je tvoja obitelj razjedinjena zbog toga što si prihvatio dobru vijest?

⁷ No nije se svima u Ikoniju svidjelo ono što su im Pavao i Barnaba rekli. “Židovi koji nisu povjerovali”, napisao je Luka, “uzbunili su neznabošce i nahuškali ih na braću.” Pavao i Barnaba zaključili su da moraju braniti dobru vijest, te su “dulje vrijeme ostali ondje i odvažno govorili”. Zbog svega toga “stanovnici grada podijelili su se – jedni su bili za Židove, a drugi za apostole” (Djela 14:2–4). Dobra vijest i danas ima sličan učinak. Neke ljude ujedinjuje, a neke razdvaja (Mat. 10:34–36). Ako je tvoja obitelj razjedinjena zbog toga što si prihvatio dobru vijest, imaj na umu da se ljudi često protive jer su o Jehovinim svjedocima čuli neke neutemeljene glasine ili čiste klevete. Svojim dobrim vladanjem možeš pokazati da takve priče nisu istinite, pa oni koji ti se protive možda s vremenom promijene stav (1. Petr. 2:12; 3:1, 2).

8. Zašto su Pavao i Barnaba otišli iz Ikonija i što iz toga možemo naučiti?

⁸ Nakon nekog vremena protivnici u Ikoniju odlučili su kamenovati Pavla i Barnabu. Kad su njih dvojica to saznala, otišla su propovijedati u druge gradove (Djela 14:5–7). Poput njih, i današnji objavitelji dobre vijesti postupaju razborito. Kad se suočimo s verbalnim napadima, mi odvažno propovijedamo (Filip. 1:7; 1. Petr. 3:13–15). No ako uvidimo da nam prijeti fizičko nasilje, postupamo promišljeno i ne činimo ništa čime bismo nepotrebno ugrozili svoj život ili život svoje braće (Izr. 22:3).

Počnite “štovati živog Boga” (Djela 14:8–19)

9, 10. Gdje se nalazila Listra i što znamo o njezinim stanovnicima?

⁹ Pavao i Barnaba otišli su u Listru, rimsku koloniju koja se nalazila oko 30 kilometara jugozapadno od Ikonija. Listra je bila vrlo povezana s pizidijskom Antiohijom, ali u njoj nije živjelo mnogo Židova. Listrani su vjerojatno govorili grčki, no njihov je materinji jezik bio likaonski. Pavao i Barnaba počeli su propovijedati na nekom javnom mjestu, možda zbog toga što u gradu nije bilo sinagoge. Jednom ranijom prilikom Petar je u Jeruzalemu izliječio jednog paraliziranog čovjeka. Zbog tog je čuda mnogo ljudi povjerovalo u Krista (Djela 3:1–10). U Listri je Pavao također izliječio čovjeka koji je bio paraliziran od rođenja (Djela 14:8–10). No tamošnji su ljudi na to posve drugačije reagirali.

¹⁰ Kao što je opisano u uvodu ovog poglavlja, kad je izliječeni čovjek stao na noge i počeo hodati, to je poganske stanovnike Listre odmah navelo na pogrešan zaključak. Barnabu su nazvali Zeusom, vrhovnim grčkim bogom, a Pavla Hermesom, Zeusovim sinom i glasnikom bogova. (Vidi okvir “Listra i kult Zeusa i Hermesa”.) Međutim, Barnaba i Pavao odlučno su reagirali jer su htjeli da mnoštvo shvati kako oni ne zastupaju poganske bogove, nego Jehovu, jedinog pravog Boga (Djela 14:11–14).

11–13. (a) Što su Pavao i Barnaba rekli Listranima? (b) Što možemo naučiti iz Pavlovih i Barnabinih riječi?

¹¹ Iako su se našli u napetoj situaciji, Pavao i Barnaba nastojali su pronaći prave riječi kako bi potaknuli Listrane da poslušaju dobru vijest. Luka je opisao djelotvoran način na koji su propovijedali neznabošcima. Zapazi kako su se obratili svojim slušateljima: “Ljudi, zašto to radite? I mi smo samo ljudi, kao i vi! Objavljujemo vam dobru vijest da biste se odrekli tih ispraznih djela i počeli štovati živog Boga, koji je načinio nebo, zemlju i more i sve što je u njima. On je u prošlosti dopuštao svim narodima da idu svojim putem, premda je i tada svjedočio o sebi čineći dobro: davao vam je kišu s neba i rodne godine, davao vam je obilje hrane i ispunjavao vaša srca radošću” (Djela 14:15–17).

¹² Što možemo naučiti iz tih dubokih i upečatljivih riječi? Kao prvo, Pavao i Barnaba nisu sebe smatrali boljima od svojih slušatelja. Nisu se pretvarali da su nešto što nisu. Umjesto toga ponizno su priznali da imaju iste slabosti kao i neznabošci koji su ih slušali. Istina je da su Pavao i Barnaba primili sveti duh i da nisu robovali lažnim učenjima. Osim toga, dobili su priliku postati Kristovim suvladarima. Međutim, znali su da i Listrani mogu dobiti iste te blagoslove ako prihvate Krista.

¹³ Kako mi gledamo na ljude kojima propovijedamo? Smatramo li ih jednakima sebi? Da li, poput Pavla i Barnabe, odbijamo pretjerane pohvale onih kojima pomažemo da upoznaju istinu iz Božje Riječi? U vezi s time dobar primjer pružio nam je Charles Taze Russell, koji je vrlo vješto znao poučavati ljude o Bibliji i koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća predvodio djelo propovijedanja. On je napisao: “Ne želimo da nam se zbog naših osobnih zasluga niti zbog onoga što pišemo iskazuje posebno poštovanje ili počast, a ne želimo ni da nas se naziva velečasnima ili da nas se uzvisuje kao učitelje.” Tako se brat Russell pokazao poniznim poput Pavla i Barnabe. Slično tome ni nama ne bi smio biti cilj da svojim propovijedanjem proslavimo sebe, nego bismo trebali nastojati pomoći ljudima da počnu “štovati živog Boga”.

14–16. Koje daljnje dvije pouke možemo izvući iz onoga što su Pavao i Barnaba rekli Listranima?

¹⁴ Kao drugo, iz Pavlovih i Barnabinih riječi vidimo da su bili prilagodljivi. Za razliku od Židova i obraćenika na židovsku vjeru iz Ikonija Listrani nisu poznavali hebrejske svete spise niti su znali da je Bog imao poseban odnos s izraelskim narodom. Međutim, ljudi kojima su se Pavao i Barnaba obratili živjeli su u poljoprivrednom kraju, s blagom klimom i plodnom zemljom. Stoga su Listrani po mnogočemu mogli vidjeti Stvoriteljeva dobra svojstva, naprimjer po tome što im daje “rodne godine”. Pavao i Barnaba to su iskoristili kako bi ih potaknuli na razmišljanje (Rim. 1:19, 20).

¹⁵ Možemo li i mi biti prilagodljivi poput njih? Zemljoradnik može posijati isto sjeme na različita polja, ali mora koristiti različite metode da bi tlo pripremio za sjetvu. Na jednom je polju zemlja možda sama po sebi rahla, pa će sjeme lako proklijati. Na drugom polju zemlju možda treba više pripremati. Slično tome i mi uvijek sijemo isto sjeme – vijest o Kraljevstvu iz Božje Riječi. Međutim, poput Pavla i Barnabe, trebali bismo se truditi da uočimo kakve su okolnosti ljudi kojima propovijedamo i kakva su njihova vjerska uvjerenja. Zatim bismo tome trebali prilagoditi način na koji ćemo im prezentirati vijest o Kraljevstvu (Luka 8:11, 15).

¹⁶ Iz izvještaja o Pavlu, Barnabi i Listranima možemo izvući još jednu pouku. Koliko se god mi trudili, sjeme koje sijemo ponekad padne na kamenito tlo ili “dođe Zli i otme ono što (...) je posijano” (Mat. 13:18–21). Ako se to dogodi, nemoj se obeshrabriti. Pavao je kasnije rekao kršćanima u Rimu: “Svatko će od nas [što uključuje i svaku osobu s kojom razgovaramo o Božjoj Riječi] za sebe položiti račun Bogu” (Rim. 14:12).

“Povjerili [su ih] Jehovi” (Djela 14:20–28)

17. Kamo su Pavao i Barnaba krenuli nakon što su otišli iz Derbe i zašto su išli dužim putem?

¹⁷ Nakon što su protivnici odvukli Pavla izvan Listre i ostavili ga misleći da je mrtav, došli su učenici i skupili se oko njega. Pavao je ustao i prenoćio negdje u gradu. Idući dan Pavao i Barnaba krenuli su u Derbu, koja je od Listre bila udaljena 100 kilometara. Možemo samo zamisliti koliko je Pavlu bilo teško i naporno prijeći taj put, budući da je svega nekoliko sati ranije bio kamenovan. Ipak, ni on ni Barnaba nisu odustali. Kad su stigli u Derbu, ondje su “mnogima pomogli da postanu učenici”. Potom se u sirijsku Antiohiju, iz koje su bili krenuli na ovo misionarsko putovanje, nisu uputili kraćim putem, nego su se vratili u Listru, Ikonij i pizidijsku Antiohiju. Zašto su se vratili u te gradove? Kako bi “jačali učenike, hrabreći ih da ostanu čvrsti u vjeri” (Djela 14:20–22). Oni su nam zaista izvrstan primjer! Dobrobit skupštine bila im je važnija od vlastite udobnosti. Današnji putujući nadglednici i misionari oponašaju njihov dobar primjer.

18. Kako se imenuju starješine?

¹⁸ Osim što su svojim riječima i primjerom ojačali braću, Pavao i Barnaba “u svakoj su skupštini imenovali starješine”. Iako su na svoje misionarsko putovanje bili “poslani od svetog duha”, Pavao i Barnaba “molili su se i postili te su [starješine] povjerili Jehovi” (Djela 13:1–4; 14:23). Imenovanja se i danas vrše na sličan način. Prije nego što nekog brata predloži za imenovanje, starješinstvo skupštine uputi molitvu i razmotri da li on udovoljava biblijskim preduvjetima (1. Tim. 3:1–10, 12, 13; Titu 1:5–9; Jak. 3:17, 18; 1. Petr. 5:2, 3). Pritom nije presudno koliko je dugo taj brat u istini. Starješinstvo razmatra u kojoj mjeri sveti duh djeluje u njegovom životu, što se očituje po njegovim riječima i postupcima te po tome na kakvom je glasu. Da bi netko uopće mogao služiti kao pastir Božjeg stada, ovisi o tome udovoljava li biblijskim preduvjetima za tu službu (Gal. 5:22, 23). A pokrajinski nadglednici zaduženi su za to da imenuju nadglednike. (Usporedi 1. Timoteju 5:22.)

19. Koje su odgovornosti starješine svjesni i kako oponašaju Pavla i Barnabu?

¹⁹ Starješine su svjesni toga da moraju Bogu položiti račun za to kako se ophode sa skupštinom (Hebr. 13:17). Poput Pavla i Barnabe oni predvode u propovijedanju. Trude se svojim riječima ojačati braću i pokazuju da im je dobrobit skupštine važnija od vlastite udobnosti (Filip. 2:3, 4).

20. Kako nam koristi čitanje izvještaja o revnom propovijedanju naše braće?

²⁰ Kad su se Pavao i Barnaba na koncu vratili u sirijsku Antiohiju, “ispričali su što je sve Bog preko njih učinio i kako je neznabošcima omogućio da postanu vjernici” (Djela 14:27). Kad mi danas čitamo o tome kako naša braća revno propovijedaju i kad vidimo kako Jehova blagoslivlja njihov trud, to nas potiče da i sami odvažno govorimo u Jehovino ime.