Zašto obuzdavati jezik?

Za pisanu riječ često se kaže: “Pero u ruci također je mač.” Izgovorena riječ može također silno djelovati. Zdrave riječi mogu biti sila za dobro. No, jezik koji se ne obuzdava može učiniti velike štete.

Sigurno je odgovarajuća biblijska izreka: “Blaga je besjeda drvo života, a pakosna je rana duha” (Pr. Sal. 15:4, ST). Riječi nekog mudrog čovjeka mogu zadržati njegove slušaoce da pođu putem koji vodi u smrt. Naprotiv, iskrivljene riječi mogu uznemiriti i obeshrabriti; one mogu povrijediti i prestrašiti.

Budući da jezik ima tako jako djelovanje na dobro ili na zlo, bilo bi naravno dobro, kada bismo ga mogli savršeno svladati. No, nesavršenim ljudima je to nemoguće. Učenik Jakov je spoznao tu činjenicu, te je napisao: “Uistinu, svi često griješimo. Ako tko u govoru ne griješi, on je savršen čovjek, sposoban je zauzdati i cijelu svoju osobu. Uistinu, svakovrsne zvijeri i ptice, gmazovi i morske životinje mogu se ukrotiti — i ukroćene su od ljudskoga roda. Ali jezika nitko od ljudi ne može konačno ukrotiti. On je zlo koje ne poznaje mira” (Jakov 3:2, 7, 8, ST).

Znači li to da uopće ne trebamo pokušati zauzdavati svoj jezik? Ne. Možda nam to doduše, teško pada, no to nije isprika za njegovo zloupotrebljavanje. Učenik Jakov nastavlja riječima: “Pun je smrtonosnog otrova. Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni “na sliku Božju”. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. To ne smije braćo moja, tako biti” (Jakov 3:8-10).

Protivno je prirodnom osjećaju pristojnosti, ako se organ kojega Bog blagosilja, upotrebljava za sramoćenje i ogovaranje stvorenja koje Bog ljubi, a to su ljudi koje je on stvorio prema svojoj slici. Neki bi se, doduše, mogli ispričavati da si na taj način daju samo “malo oduška”. Ipak, besmisleno je misliti da je uputno upotrebljavati jezik na taj način. To je jednako nerazumno kao kad bismo očekivali da neki izvor istovremeno daje slatku i gorku vodu, ili da određena biljka ili drvo proizvodi plodove neke druge vrste. Učenik Jakov postavlja odgovarajuće pitanje: “Zar izvor na isti otvor toči slatko i gorko? Zar može, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama?” (Jakov 3:11, 12, ST).

Osim toga može si onaj tko krivo upotrebljava jezik nanijeti trajnu štetu. Učenik Jakov je naročito istakao te misli. On uspoređuje posljedice krive upotrebe jezika s malom vatrom koja može zapaliti veliku šumu, i tada kaže: “On postaje cio opaki svijet među našim udovima. Kalja svu našu osobu, i zapaljen od pakla (gehene, NS), zapaljuje sav naš život” (Jakov 3:5, 6, ST).

Jezik može zaista biti “opaki svijet”. Pomislimo samo kakvo zlo može prouzročiti ogovaranje, opadanje, krivo svjedočanstvo, zavođenje i prijevare. Onaj tko zloupotrebljava svoj jezik, taj “kalja” svoje tijelo. Njegove riječi odaju kakav je u nutrini. Za onoga koga se, na primjer, često uhvati u laži, kaže se da ima moralni defekt ili grešku. Za razliku od nekoga na čije se riječi može osloniti i tko pristojno razgovara, lažovu ne uspijeva postići poštovanje drugih.

No, što je mišljeno riječima da jezik koji se ne zauzdava “zapaljuje sav naš život”? Grčki izraz “točak prirodnog života” znači doslovno “točak rođenja”. Možda je Jakov mislio na drveni točak, kojeg može zapaliti zagrijana dimeća se osovina. Na sličan način može jezik zapaliti okolinu nekog čovjeka. Kad se za jezik koji se ne zauzdava kaže da je “zapaljen od pakla (gehene, NS)” to ukazuje na pogubne posljedice zloupotrebe jezika. No, to može također značiti da neki čovjek zloupotrebom svog jezika tako utječe na svoju okolinu, da će konačno zaslužiti pasti pod sud gehene.

Isus Krist je jasno pokazao da zloupotreba jezika može imati takve opasne posljedice. Rekao je: “Ako li tko reče bratu svojemu: ‘Ti budalo!’ biti će kriv paklu ognjenome (geheni, NS)” (Mat. 5:22). Da, onaj tko krivo osuđuje svog brata, označivši ga “budalom”, što znači moralno nedostojnim čovjekom, biti će s pravom osuđen na gehenu. Zašto? Zato jer on time smatra svog brata onim tko zaslužuje osudu gehene. On će otkriti da je u dubini svog srca zaželio svom bratu takvu strašnu osudu. Tako će sam pasti žrtvom osude kakvu je zaželio svom bratu. Takva bi kazna bila suglasna odredbi Mojsijevog zakona, koja je tražila da krivi svjedok primi kaznu koja bi slijedila optuženog da je utvrđena njegova krivica (5. Mojs. 19:17-21).

Obzirom na nenadoknadivu štetu koja je mogla nastati zloupotrebom jezika, imali su pravi kršćani zaista sve razloge da slijede nadahnuti savjet: “Nikakva rđava riječ da ne izlazi iz usta vaših, nego samo što je dobro za napredovanje vjere, da dade blagodat onima koji slušaju. ... Svaka gorčina i gnjev i ljutina i vika i hula da se uzme od vas sa svakom pakošću” (Efe. 4:29-31).

Kako je to moguće? Jezik ne govori sam od sebe, nego je pogonska snaga srce. Tako je kako je rekao Isus Krist: “Dobar čovjek iz dobre klijeti srca svojega iznosi dobro, a zao čovjek iz zle klijeti srca svojega iznosi zlo; jer usta njegova govore od suviška srca” (Luka 6:45). Želimo li dakle zauzdavati naš jezik, tada moramo iz svog srca odstraniti ljubomoru i svadljivost, trudeći se razvijati pravu ljubav prema ljudima, koji su stvoreni prema slici Božjoj (Jakov 3:14-16). Mi moramo svoj duh zaposliti izgrađujućim stvarima (Filip. 4:8).

Budući da smo sada vidjeli kako je važno obuzdavati jezik, mi moramo čvrsto odlučiti ne upotrebljavati ga krivo. Ako griješimo u riječima, moramo se od srca pokajati i moliti Boga za oproštenje. Istovremeno moramo težiti da se popravimo, moramo svoje srce ispunjavati dobrim stvarima, da bismo svojim riječima izgrađivali druge.