Pitanja čitalaca (1)
Kakvu poduku daje Biblija o pitanju igara na sreću? Zar bi, na primjer, bilo neispravno da kršćanin kod igranja karata samo iz razonode, ulaže male svote novca?
PISMO nam ne daje nikakav temelj za neko kruto pravilo, protiv svakog uloga, bez obzira koliko on bio mali. Pa ipak nam pomaže, da uvidimo da su igre na sreću ozbiljan prijestup, jer čak mogu nekoga dovesti do toga, da bude, isključen iz kršćanske skupštine i Božjeg kraljevstva .
Riječi “kockati se” i “igrati na sreću” upotrebljavaju se ponekad u vezi s aktivnostima, koje uključuju rizik ili nadu na dobitak. Za neku se osobu možda govori, da ‘dobiva na kartama’, ako će novi posao u koji ona ulaže sredstva donijeti koristi. Ali razmatranje koje slijedi, odnosi se na vrstu “igre na sreću”, gdje se uključuje davanje uloga. Na primjer: “Igra na sreću se obično definira kao dobrovoljno riskiranje neke sume novca, koja se zove ulog, uplata ili oklada, za ishod igre ili nekog događaja.” (Encyclopedia Americana) U Bibliji se ne govori izričito o takvoj vrsti igre na sreću.
U Sucima 14:11-19, govori se kako je Samson postavio jednu zagonetku uključujući i plaćanja, ali to nije bio oblik igre na sreću, već je to bila njegova strategija ‘tražeći da iskoristi priliku protiv’ neprijatelja Filisteja. Upotreba “ždrijeba” u Izraelu, također nije bila igra na sreću, već sredstvo, pomoću čega su dobili Božja uputstva ili rješavali prepirke (Pr. Sal. 16:33; 18:18; 1. Sam. 14:41, 42) Premda su Hebreji igrali igre i održavali trke, nigdje nema dokaza, da su oni stavljali uloge na njih (Jevr. 12:5). U Hastingsonovoj Encyclopedia of Religion and Ethics zapaža se: “Dok god su [Izraelci] bili zemljoradnički narod, izgledalo je da su oni jedino bili slobodni od zlih igara na sreću. U Babilonu su postali trgovci i mješali su se s narodom, kod kojih su igre na sreću pripadale redovnom svakidašnjem životu” (sv. VI, str. 164).
U tom pogledu se u Izaiji 65:11, 12 (NS) osvrće na “boga dobre sreće” od koga su babilonski igrači na sreću, tražili pomoć. Svaki Izraelac koji bi, kao što se u tim stavcima spominje, pripremio stol s hranom za takve idolske bogove sreće, slijedio bi otpadnički smjer.
U stvari, jedini slučaj u Bibliji, koji bi se mogao klasificirati kao igranje na sreću, bio je, kad su rimski vojnici bacili ždrijeb da bi odredili, tko će dobiti Isusovu unutarnju haljinu (Mat. 27:35; Iv. 19:23)
Premda Biblija ne govori detaljno o igrama na sreću, ipak nam pruža načela, koja nam pomažu ispravno ocijeniti igre na sreću. Pomoću tih načela doznajemo kako kršćani trebaju biti svjesni, iz kojih se motiva sudjeluje u igri na sreću i kakve posljedice često nastaju iz takve igre.
Svuda se priznaje da igra na sreću dovodi do pohlepe ili pobuđuje na nju. To je važno za kršćane, jer Biblija strogo osuđuje ‘pohlepnost’. Bog nas obavještava da ‘pohlepni’ ljudi neće naslijediti njegovo Kraljevstvo i takva požuda ide ruku pod ruku s idolopoklonstvom. Dakle, iskreni kršćani žele izbjeći takve radnje, koje ih mogu dovesti do pohlepe i tako ni izdaleka ne bi odgovarali Božjoj slavi (Kol. 3:5; 1. Kor. 6:9, 10; Rim. 3:23).
Naravno, pohlepa ili gramzljivost mogu se ispoljiti na razne načine. Netko može pokazivati pretjeranu pohlepnost kod jela i postati proždrljivac. Ili pohlepna pretjeranost u piću može nekoga načiniti pijanicom (Titu 1:12, 13; Pr. Sal. 23:20; 1. Tim. 3:3). Međutim, u životu je sasvim normalno i potrebno jesti. Čak i užitak koji neki osjećaju prilikom umjerene upotrebe alkoholnih pića, uključuje prirodni proces, trošeći se kao dio svakodnevne količine napitaka, koje tijelo može ‘sagorjeti’ kao gorivo. Dakle, “gramžljivost” se ne može tako lako ili često povezati s tim stvarima, kao što se povezuje s igrama na sreću.
Pohlepa za igrom na sreću je glavni uzrok mnogih zločina i nasilja, koji se dovode u vezu s velikim igrama na sreću. Ali i kod samog pojedinca, koji igra na sreću, uglavnom je pohlepa motiv te igre. Zar mnogi ne igraju na sreću zato, jer se nadaju da će dobiti ono, što će drugi izgubiti? To uviđaju čak i osobe čije mišljenje se ne temelji prvenstveno na Bibliji. Profesor D. M. Smyth je komentirao: “Time što vlade promiču lutriju, apeliraju na najnižu ljudsku osobinu — pohlepu. One doprinose iskvarenosti, a ne poboljšanju ljudskog života. ... Oni koji promiču lutriju ohrabruju na gledište, da je ispravno za pojedinca da se okoristi gubicima mnogih.” (Toronto Star)
Da, netko bi mogao razmišljati: ‘Što ako bih prijateljski igrao karte ili neku drugu igru za stolom s rođacima? Mogli bismo uložiti male svote novca, tako da nitko ne bi mnogo dobio ili izgubio. Zar to ne bi mogla biti samo bezazlena zabava bez ikakve gramžljivosti ili pohlepe?’
Neki bi to tako mogli tumačiti. Ali, tamo gdje se upotrebljava novac, pa makar i u malim količinama, opasnost je vidljiva. To može biti mali početak, koji vodi velikom ishodu i naročito bi bilo opasno potpirivati kockarski duh tamo, gdje i djeca sudjeluju u igrama. Zašto se ne bi samo zapisivali bodovi ili na drugi način igrala igra, zabave radi? Duhovne starješine u skupštini, neće se miješati u ono što ti činiš u tom pogledu. Oni neće pokušati propisivati zakone, kao što su to radili religiozni vođe opisani u Luki 6:1-5. Međutim, ukoliko bi zapazili da je duhovnost ugrožena, mogu dati ljubazan savjet, kao oni koji se “staraju za duše” stada (Jevr. 13:17).
Iskustvo pokazuje, da su mnogi koji su postali pohlepni, strastveni kockari, započeli s ulaganjem neznatnih uloga ‘zabave radi’. Vidjeli su da mogu dobiti manje sume novca i pali u iskušenja da pokušaju za većim. Pohlepna strast može nekoga tako zarobiti, da ga navede na život koji je za njega prethodno bio nezamisliv. Bivši kockar Kanade komentirao je: “Imam nećakinju koja gubi 100 dolara tjedno. Njen muž mora raditi na dva radna mjesta. Njena djeca doslovno gladuju. Ona će prositi, pozajmiti i ukrasti novac, samo da bi igrala.”
Ponositost je također često motiv, koji stoji iza igranja na sreću. Mogućnost pobjede dopada se ponositom duhu. Ali Bog kaže: “Ja mrzim na ponositost i na oholost.” Prave obožavatelje se ohrabruje da razvijaju skromnost i poniznost (Pr. Sal. 8:13; 11:2; 22:4; Mih. 6:8; Jak. 4:16).
Igrači na sreću često veličaju ‘Gospođu sreću’. Za njih “sreća” nije riječ, koja samo znači dobre rezultate, već nadljudski utjecaj kao neki bog. Pohlepa i ponositost pobuđuje kockare da se uzdaju u “sreću”.
Igranje na sreću ima često za posljedicu izazivanje lijenosti. Ono ohrabruje osobu, da sanja kako dobiva nešto za ništa, tjerajući je čak da laže ili vara za dobitak, umjesto da radi. Ali, Božja riječ savjetuje protiv lijenosti i pobuđuje na štedljivost, marljivost i vrijedan rad. “Da, ako tko neće da radi da i ne jede” (Pr. Sal. 6:9-11; Efež. 4:28; 2. Sol. 3:10).
Loši plodovi kockanja, su tako ozloglašeni da se u mnogim krajevima kockari preziru, iako je kockanje zakonski dozvoljeno. Dakle, želja da imamo ‘dobro svjedočanstvo od ljudi izvana’ i izbjegnemo da drugi imaju predrasude prema ‘dobroj vijesti o Kraljevstvu’, jeste daljnji razlog, zašto mnogi kršćani apsolutno izbjegavaju sve igre na sreću (1. Tim. 3:7, 10; Mat. 24:14; 1. Kor. 9:11-23; 2. Kor. 6:3).
Oni koji služe kao ‘pastiri stada’ s pravom se zanimaju da pomognu svojoj kršćanskoj braći izbjeći ono, što bi moglo štetiti njihovoj duhovnosti. Dakle, ako se netko počne baviti igrama na sreću i stvarno se vidi da naginje gramžljivosti ili doprinosi neke druge loše plodove povezane s kockanjem, starješine bi mu trebali pomoći. Oni bi mogli dati privatne ili javne savjete, tamo gdje su vidljivi činioci za pohlepu (1. Petr. 5:2, 3; Gal. 6:1). A ako neki kršćanin ne kajući se i dalje ide u tom smjeru, tada je čak nužno odstraniti ga iz skupštine, što je u suglasnosti s uputstvima iz Božje riječi, koja glase: “Izvadite zloga između sebe.” Pavao dodaje: “Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega.” (1. Kor. 5:11-13; 6:9, 10, ST).
Takve se stvari, međutim, rijetko dešavaju, jer pravi kršćani potpuno izbjegavaju sve vrste igara na sreću. Oni žele doprinositi plodove duha, a ne da sudjeluju u aktivnostima za koje se zna da stimuliraju pohlepu ili gramžljivost i proizvode tjelesna djela (Gal. 5:19-23). Oni cijene vrijednost zarađivanja za život poštenim radom. Upravo kao što je apostol Pavao opomenuo: “Ali vas usrdno molim, braćo, ... da brižno nastojite živjeti u miru, baviti se svojim poslovima i raditi vlastitim rukama, kako smo vam naredili, da se tako dostojno vladate prema onima, koji su vani i da nikoga ne trebate.” (1. Sol. 4:10-12, ST).
Kršćani smatraju da je ono što imaju — uključujući i njihov život i novac ili materijalna sredstva — posvećeno Bogu. Odgovorni su Bogu za to, kako ih upotrebljavaju. I zato, umjesto da trate vrijeme i novac na igre na sreću, koje mogu u njima probuditi gramžljivost i oštetiti druge, oni troše vrijeme i sredstva na način koji će proslaviti Jehovu (Pr. Sal. 3:9). Na taj način ‘iskazuju dobročinstva, bogati su dobrim djelima, podatni’. Kao što je Pavao pisao, oni “sebi zgrću sigurno blago za budućnost, kako bi postigli pravi život” (1. Tim. 6:17-19).